Čegec je rekao kako spada u generaciju u kojoj je bilo sasvim jasno da se od samog pisanja ne može živjeti, rekao je kako jednostavno prostor i kontekst nisu takvi, ne postoji prava poetska scena gdje bi to bilo ostvarivo. Komentirao je kako poezija danas više nije u interesu medija za širu publiku, nestalo je prikaza knjige poezije u novinama, a isto tako ne objavljuju se ni nove pjesme u dnevnom tisku. Čegec je uvjeren kako se poeziji pristupa klišeizirano u smislu „poezija je nešto što se ne čita“. Prema njegovim riječima, poezija je marginalizirana, treba se izboriti za prostor, ali je našla utočište na društvenim mrežama gdje je stvorila „artikulirana mjesta“ gdje se objavljuje zaista dobra poezija dobrih autora. U realnom je pak svijetu porastao broj mjesta gdje se o poeziji govori, gdje se ona predstavlja, komentira.
- Poezija živi u getu, ali se unutar geta dosta dobro organizirala, poručio je gost.
Knjiga poezije je potisnuta, a Čegec je istaknuo kako pravih knjižara i nema jer su se knjižare pretvorile u dućane gdje se uz knjige prodaju primjerice cigarete ili prezervativi. Zapravo se na prste jedne ruke mogu nabrojati istinske knjižare pa je Čegec usporedio situaciju u Hrvatskoj sa situacijom u Srbiji rekavši kako se u Beogradu unutar dva kilometra nalazi više knjižara nego u cijeloj Hrvatskoj! Dodao je kako se u knjižarama sve manje ili nikako za čitanje preporučuju knjige poezije nego se čitateljima nudi uvijek „pet istih romana“.
Komentirajući časopise, Čegec se dotaknuo budžeta za kulturu koji je „mali i loše distribuiran, ako se to uopće može nazvati 'distribucijom' jer su kriteriji distribucije jako čudni“. Inače, govorilo se i o časopisu „Tema“.
- Nalazimo se u posve akulturnoj situaciji, knjiga je potisnuta iz obrazovnog sustava. „Ne trebaju“ časopisi, „ne trebaju“ knjige. Tiskani se časopisi pomalo gase jer je mehanizam distribuiranja toliko reduciran, časopisi i knjige potisnuti su iz kulturološke sfere, upozorio je pjesnik.
Potom su se Aras i Čegec osvrnuli na Velikićevo pisanje, na roman „Via Pula“ koji je izvorno pisan na srpskom jeziku, ali je kroatiziran te su pritom korišteni neki lokalizmi. Čegec je ustvrdio kako to jako dobro funkcionira - postupak kroatizacije bio je veoma uspješan, a 'salonski' je knjiga predstavljena u rezidenciji hrvatskog veleposlanika u Beogradu. Roman je to koji je posvećen Puli, gradu u kojemu je autor proveo djetinjstvo i odrastanje. Spomenut je i Velikićev roman „Adresa“, roman o Beogradu, ali i roman „Ruski prozor“ koji je u Hrvatskoj objavila izdavačka kuća „Profil“. Priznao je Čegec kako Velikić u Hrvatskoj ima svoju vjernu publiku iako je ona malobrojna, a najviše te publike je u Istri. Iznio je i primjer književnika Thomasa Bernharda za koji je ispočetka isto tako vladao malen interes, ispočetka je prodano 200 do 300 primjeraka njegovih djela da bi se nakon desetak godina ta brojka popela na 700.
Čegec je u tom kontekstu podcrtao kako u Hrvatskoj nema bestellera u punom smislu riječi, ako su to bestselleri, onda se godišnje može govoriti o najviše tri autora, ali su brojke prodanih primjeraka jednog bestsellera za hrvatske prilike poražavajuće.
Nije izostala ni tema 'kulturna politika', a Čegec je mišljenja da svaka vlast krene s kreiranjem tog dokumenta, dovrši ga na pola mandata, ali umjesto provedbe, tijekom 'drugog dijela' mandata razmišlja se o sljedećim izborima pa zato i „nema strategija, projekcija, a i ukinuti su i prioriteti“. Zapitao se Čegec kako se mlade u školi potiče na čitanje?!
Pošto i sam već dugi niz godina, pa i desetljeća, vodi radionice kreativnog pisanja, poručio je kako se na radionicu ne dolazi da bi se postalo piscem, već da bi se bolje pisalo. Stavio je akcent na to mjesto susreta ljudi s istim interesom, sudionici odmah dobiju reakcije na napisani tekst, stječu čitatelje, uviđaju greške, poboljšaju se… Čegec je naveo da onima, koji namjeravaju ostati u književnosti, radionica može poslužiti da jednostavnije, lakše prevladavaju određeni put do svog cilja dok će oni, koji prestanu pohađati radionicu i koji ne ostanu u književnosti, sigurno moći napisati bolji post na Facebooku!
Također, kazao je kako pisanje danas treba učiti više nego ikad prije, posebno zbog pravopisa i gramatike, što uočava kod svojih studenata u Osijeku.
Iako iza sebe ima 15 zbirki poezije jer prozu skoro pa uopće ne piše, Čegec se najviše bavi tuđim tekstovima, rukopisima tako da ne nalazi previše vremena za pisanje. Baš zbog te činjenice bježi da bi mogao pisati. Tako je knjigu „Pun mjesec u Istanbulu“ napisao upravo boraveći u gradu na Bosporu 2011., 2016. u Sarajevu počeo je pisati „Uspon i pad Koševskog brda“, djelo nije uspio napisati do kraja pa se privatno vratio u glavni bosanskohercegovački grad dovršivši ga, a dubrovačkoj publici pročitao je pjesmu iz zbirke koja je nastala u Cetinju - „Cetinjski rukopis“.
Sve te knjige opisao je kao knjige koje se bave prostorom, a čak je opisao jedan svoj dan u Cetinju rekavši kako sve nakupljeno tijekom dana noću prenese na papir i da se zaista može 'isključiti' od svih drugih obaveza tek na nekom putovanju. Tako je zaključeno još jedno putovanje kroz novi nastavak ciklusa Književnost u Lazaretima.