Dubrovački glumac i umjetnik Igor Hajdarhodžić u nedjelju 11. srpnja s početkom u 20 sati u prostoru Stare ribarnice u portu otvara izložbu minijatura "Boravak Vincenta u Dubrovniku".
- Izlažem dvadesetak slika koje su minijature, ne klasične minijature kao, recimo, majstora Klovića ili nekih sličnih majstora, nego su jednostavno nastale unutar nekog impresionizma koji sam radio s gospodinom Mirom Radovanovićem. Dijelom je i on radio na tim slikama, kasnije sam se izdvojio i napravio samostalnu izložbu sa svojim minijaturama. Minijature smještam u područje ekspresionističkog slikarstva, ponekad čak tako u početku nezamjetljivih mrlja, ali malo većim uvidom za dobrog promatrača ili za povećala koje vise s mojih slika, može se vidjeti da sam otišao u jedan detaljizam, možda jedan malo neobičniji nego što bi to bilo u uobičajenom slikarstvu dubrovačkog, a možda čak i hrvatskog kruga, objašnjava autor.
Ne čudi Hajdarhodžićeva okrenutost minijaturama, ljubav prema njima svoju 'etimologiju' vuče iz rodoslovnog stabla, tako je umjetnikov dundo, veliki Arsen Dedić bio minijaturist, njegova kćer Sandra je isto tako krenula očevima stopama, a i drugi Hajdarhodžićev dundo, Milutin Dedić i njegov sin Luka također su vješti u toj formi.
- To slikarstvo na prvi pogled ne odstupa od jedne uobičajene impresije Dubrovnika koja kreće možda negdje tamo od Masle, Dulčića ili Pulitike i tog kruga, a završavamo s jednom tom situacijom gdje pokušavam označavati neke momente, zaustaviti vezano za Grad koji mi je osnovni motiv. Međutim, u ovoj izložbi, osim Dubrovnika, postoji serija ”Luksuzni parobrodi” koja predstavlja neke priče iz 30-tih godina postojanja Dubrovnika, a bavio sam se i jednom fantazmagorijom koja bi se zvala ”Boravak Vincenta u Dubrovniku”, što se nikad nije dogodilo, ali takav je naslov, dosta sam portretirao Vincenta van Gogha, kazao je Hajdarhodžić.
Lani je umjetnik tijekom trajanja 71. Dubrovačkih ljetnih igara na platou Lazareta otvorio izložbu ”Dubrovnik plovi” na kojoj je izložio svoje brodove, a sad je prešao na kist, trebalo je 'ući u novi film'.
- 'Ulazak' u slikanje je jednostavan, ali 'izlazak' nije toliko lak jer sam nekad radio po 18 sati. Minijatura ne dozvoljava da se baš previše dižeš. U manje od dva mjeseca koliko sam radio, izgubio sam deset kila. Bavim se konkretnim brodovima, metalnim, drvenim, keramičkim brodova, ali dosta koketiram s marinizmom i općenito s brodovima. Zapravo, i tu se radi o 'recyclingu': radio sam s izrazitom jeftinim i odbačenim materijalima, svi su brodovi napravljeni na šperpločama od odbačenih starih kuhinja, na komadima drveta od brodova, znači, nisam ni tu otišao u dućan i kupio to, nego sam jednostavno radio s dječjim bojama, drvenim bojama, temperama, lakovima, kombinirao sam sve moguće tehnike koje su cijelo vrijeme proizilazile iz 'recyclinga'. Budimo konkretni, sve sam to napravio od smeća, priznaje umjetnik otkrivajući zašto neprestano reciklira:
- Reciklirao sam stvari otpočetka tog nekog likovnog djelovanja prije više od 30 godina tako da vraćanje odbačenim predmetima i stvaranje novih vrijednosti je zanimljiv proces. Vjerujem da je u praktičnom smislu moje bauljanje po gradskom portu ključno, kad more donese 'inspiraciju' i 'prijedlog' što bi ti mogao napraviti, zapravo sve čak dolazi iz one jedne praktike da ti je teško izaći iz Grada kad si tu u Gradu. Sve materijale pronalazim iza Gospe i na raznim drugim mjestima gdje postoji smeće, zapravo izbjegavam veliko ' šaranje' tako da vrlo rijetko odem negdje van, recimo, dometa Široke ulice, čak me i Pile rijetko vide tako da su svi ti materijali ovdje i na neki način ih 'prizivam', 'komuniciram' s tim smećem i to mi se čini puno jednostavnije. Kad odem u dućan, uvijek se sve nekako krivo dogodi, nisu to materijali koje trebam za svoj rad, govori sugovornik.
Prostor Ribarnice ima itekako važno i simbolično značenje.
- Ništa to ne bi postojalo da nisam imao inspiraciju i prekrasan prostor Stare ribarnice u gradskom portu koju sam dobrotom firme Sanitat i direktora Tomislava Tabaka dobio na korištenje. Počeo sam na Uskrs, završio bih s božićnom izložbom, a u tom periodu bih napravio šest izložbi. Ova je sada treća u tom nizu, sad ću neke brodove koje sam radio od bačve izlagati za jedno mjesec dana tako da ću kontinuirano do Nove godine sa šest izložbi završiti taj jedan proces. Mada je to mnoge ljude iritiralo, dogodilo se to da Ribarnica s tim mojim 'stvarima' na zidovima živi po cijeli dan, čak se i malo aktualizirala i sama prodaja ribe, ljudi dođu... Jedan je to sukus dvaju zanata: ribarskog i slikarskog, napravio je jednu sretnu kombinaciju koja je taj prostor, koji je bio pažljivo restauriran a koji je radio 15 minuta tjedno, zapravo dobio jednu novu dimenziju. Nije to svima bilo drago, imao sam dosta otpora i borbe ne bi li sačuvao takav jedan status tog prostora, ali budući da nije komercijalno, nisam se osjećao unutar svega toga loše, nego izlažem u prostoru koji je 'moj' kao što i cijelom gradu pripada Ribarnica, ona je jedna intimna točka ljudi iz Grada, međutim, kroz ovo želim potaknuti nekako povratak u Dubrovnik i taj osjećaj da su neki 'mrtvi' prostori ponovo oživljeni. Tako da je i taj prostor izvjestan 'recycling' jednog praznog, a sada iskorištenog prostora, zaključuje Hajdarhodžić.
