Možda najpoznatiji hrvatski fotoreporter i snimatelj Zoran Marinović opet je izazvao sudbinu, ovaj put u Afganistanu. Vlast u toj državi ljetos su preuzeli talibani, oči međunarodne zajednice uprte su u nju, a Marinović je kao prvi hrvatski reporter uperio objektiv prema zemlji neizvjesne budućnosti i snimio njezin 'portret'. Kako se uopće pripremiti za takav put i ući u državu koja se sve više zatvara?!
- Afganistan je tolika nepoznanica da se nije moguće pripremiti. Na kraju krajeva, tko je uljuljan u vlastiti komfor, rizično mu je prijeći i 'preko vrata' a opet, nekad je najopasnije biti doma. Po nekom nepisanom pravilu, čini mi se da na ovakvom putu previše razmišljanja, kalkuliranja, planiranja i odvagivanja može biti samo otežavajuća okolnost. Nema tu neke velike 'filozofije', pripremiti se treba, ali još važnije je pokupiti prijeko potrebno. Od nužnog tu su: putovnica, fotoaparat, mudante i dolari u gotovini. Bez svega drugog se može! Ovaj put sam sletio u uzbekistanski grad Termez, a onda sam preko pustinje došao do Mazar-i-Sharifa, grada na sjeveru Afganistana, započinje Marinović i naglašava kako je taj grad kroz povijest odolijevao napadima talibana, ali ne i ovaj put.
- Iako se planirala obrana Sjevernog saveza, vojnici su dobili poruke da odmah odu u vojarne, ostave uniforme i oružje te da odu doma. Prije toga sam u par navrata bio u Kandaharu, Kabulu, Kunduzu tako da mogu reći da poznajem 'materiju' iz prvog lica. Što se tiče sigurnosti, nikad u zadnjih 20 godina nije bilo sigurnije. Talibani su donijeli ono što zemlja već desetljećima očajnički treba: mir. Čini se da će cijena tog mira biti visoka, ali opet je mir pa kakav-takav. Talibani, a ne vole se nazivati talibanima (studenti) već mudžahedinima, funkcioniraju po principu riječi i vođe. U mom slučaju, kad mi je šef Juma Gul Haqmal dao odobrenje, nijedna više prepreka nije postojala. To je onaj trenutak, bez ikakvog pravila ili smisla, kad sve ovisi o jednoj riječi. Samo je pitanje hoćeš li je dočekati ili ne. Sustav osiguranja temelji se isključivo na strahu i kazni, priča Marinović.
Prvi izvještaji govorili su kako je nakon dolaska talibana na vlasti sve manje bilo moguće vidjeti žene.
- Talibani ovom drugom 'prigodom' nisu krenuli radikalno kao prvi put, kao devedesetih godina. Ipak su izvukli neke pouke, a i to su sve mlađi ljudi koji imaju pametne telefone i, u konačnici, ipak su shvatili da radikalizam nije donio ništa dobro. Da se razumijemo, radikalni su oni i dalje, ali ne kao starije generacije, koje su u svemu tome bile beskompromisne i brutalne. Djevojčice zasad idu u školu, žene su pokrivene burkama, na ulici se mogu vidjeti do podne, na tržnici. 'Uzeti' osobi lice, skriti ga pokrivalom, vjerojatno je nezamislivo degradirajuće, to zaista nema nikakvog smisla, bar u 21. stoljeću. Ali, bitno je naglasiti da ovdje vladaju pravila stara 1400 godina. Proteklih 20 godina NATO je pokušao ustoličiti demokraciju. Rezultat je bio neviđena korupcija, plemenski sukobi, nemotivirana vojska i predatorska policija, napominje sugovornik.
Kazao je Marinović u jednom intervjuu kako su ga talibani izgledom podsjetili na „Beatlese“, a potom ih je ocijenio i „najmanjim zlom“ u kontekstu svega što se u Afganistanu trenutno događa. Pojasnio je svoje navode.
- Većina talibana ima dugu kosu i bradu, fale im 'lennonovke', ali to je taj, neki 'hippie' izgled. U pravilu, nemaju uniforme, već se zamataju nekim dugim šalovima. Čak i te pušketine koje vuku, podsjećaju na gitare. Naravno, sarkastičan je to trenutak, nema tu ni traga rock'n'rolla. Dvadeset godina smo se k'o vraga plašili tih talibana. I onog trenutka kad smo se sreli oči u oči, opet se sve svelo na ljude: dobar čovjek - loš čovjek. Talibani su 'neopterećeni potrebnim znanjem', većina ne zna uključiti kompjuter niti imaju ikakva znanja. U ratu su stari neusporedivo jednostavnije: imaš hranu, municiju i neprijatelja na nišanu i to je to, a u miru su stvari kompleksnije. Na koji način talibani misle uspostaviti mehanizme potrebne za funkcioniranje države, nikome nije jasno. Za sada se uzdaju u 'božju pomoć'! Niti jedan rat ili sukob nike crn ili bijel, pa tako ni ovaj. Ima tu pitomih, pristojnih i pametnih, naravno ima i ludih, agresivnih i neobrazovanih. Zemlja je predugo bila u ratu, ožiljci i traume su opipljive. Bio sam sa čovjekom koji je 9 godina bio u samici u Guantanamu. Bi li od njega trebao očekivat' strpljenje i razum? Ili neku nogometnu analizu? - pita se fotoreporter.
Naglašava kako je najveći problem svakodnevica jer nema vojske, carine, sudova, ne rade banke ni aerodromi. Mnogi su na ulici Mazar-i-Sharifa molili da ih Marinović spasi, da ih odvede iz zemlje, što je bilo potresno iskustvo.
- Teško mi je bilo razlučiti gdje počinje Afganistan, a gdje završavam ja. Mogu se samo pomiriti sa činjenicom da ne mogu prekrajati ljudske sudbine i živote. Proganjaju te brojna moralna pitanja, nijedan trenutak nije lak. Primjerice, kad te nakon dvadeset dana vozač odvede preko granice, a onda ne želi uzeti novac, već padne na koljena i moli da ga spasiš, ne možeš biti spreman na tu vrstu patnje. To su ona mjesta gdje treba dovesti nacionaliste, mrzitelje, huškače, urlikavce, 'hejtere'… Samo da budu tu, u tišini, ne dan, samo minut-dva. A, uvjerio sam se: što je veća distanca, što je frižider puniji, voda toplija, a kauč kožnatiji, to je lakše mrziti - tamo nekog, kaže Marinović.
Stekao je dojam da su talibani pomalo zatečeni svojom pobjedom, a zabranili su štošta: bavljenje sportom, puštanje glazbe ili brijanje brade.
- Ponašaju se opijeno, pripito i to u zemlji gdje je alkohol najstrože zabranjen, ali me strah da ih realnost neće brzo otrijezniti. Bili su veliki u porazu, a ovo bi im mogla biti jalova pobjeda. Zapravo, čini mi se da su im Amerikanci 'uvalili' vođenje države na što oni zasad nisu spremni tako da se još uvijek sve svodi na proglase, odluke pojedinih mula, vođa koji su jedini zakon. Zabrane se izvlače iz različitih tumačenja šerijatskog zakona, pa tako i zabrana sporta i brijanja, pojašnjava Marinović.
Kako je već prije boravio u Afganistanu, može usporediti situaciju, ističe kako je mirnije nego ikad, ali se sustav temelji na strahovladi, što, uvjerava fotoreporter, ne može funkcionirati.
- Ali, talibani su se uhvatili ukoštac s rak ranom ovog društva: korupcijom i trgovinom drogom. Zamislite da je prije mjesec dana iz zemlje 'izneseno' više od 900 milijuna dolara, a da se prije par godina izvozilo oko 6 milijardi dolara heroina. Sad je i jedno i drugo kažnjivo smrću. Od svih zala koja su 'zajašila' ovu suhu, napaćenu zemlju, talibani sasvim sigurno nisu neka dobra, sretna opcija, ali čini se, za sada, jesu najmanje loša, mišljenja je fotoreporter.
U Afganistanu nije sreo nijednog novinara, ali ni ikoga tko je čuo za Hrvatsku.
- U hotelu u centru Mazar-i-Sharifa, koji je na 6 katova i sigurno je napravljen za strance, bio sam svih 15 dana jedini gost. U tim danima kad bi samo sjedili i čekali s talibanima, shvatio sam da im je Hrvatska, počevši od Luke Modrića, Dubrovnika do Tesle, potpuna nepoznanica. Hrvatske vojnike koje su godinama bili smješteni u 'Mazariju' i Kabulu, nisu ni spominjali. Iskreno, nisam ni ja, priznaje Marinović.
Je li se nakon povratka u Hrvatsku trebalo malo psihički 'posložiti'?
- Sve ono što je bilo ili što će biti, ostaje u okviru opisa radnog mjesta. Sasvim sigurno, jedan dio može se provući kroz iskustvo, ali kao što sam rekao, na patnju se nije moguće pripremiti, s tim se nosiš kako znaš i umiješ, kaže fotoreporter.
Želi vjerovati da će Afganistan dočekati bolje sutra, nada se tome i mu je želja jer dodaje:
- Znam da je zlo jače, ali da je dobrog više. Afganistan je divno mjesto, ali za sada, samo, divno mjesto za nesreću. Paštuni su plemeniti, dostojanstveni i dobri ljudi. Talibane se ne može usporediti sa ISIL-ovcima. Oni jesu radikalni, ali u svojim redovima nemaju psihopata i sadista, terorista i luđaka kakvi su se skupljali po Iraku i Siriji - i to većinom 'uvezeni' iz Europe. Talibani žele zemlju po svojim pravilima, nažalost, svi oni koji nisu suglasni s tim pravilima, suvišni su i više nisu tu, veli Marinović.
Planova i ideja za nova putovanja ima.
- Vrlo su ambiciozni, stoga i skloni stalnim promjenama. Biti u pravo vrijeme na pravom mjestu, pola je uspjeha. Sve ostale kombinacije krivog mjesta i krivog vremena, siguran su neuspjeh. I to neponovljivo konačan. Bilo da se radi o regionalnoj nogometnoj utakmici ili planinama Tore Bore, zaključuje Marinović.