Mnogi svjetski mediji (CNN. BBC; Guardian...) svake godine pišu o Nakbi, događaju za koji bi svi trebali znati ako žele znati kontekst zbivanja u Izraelu, Gazi, Palestini...
Rawan Damen režirao je film "Al-Nakba", a objavila ga je Al Jazeera.
Palestinci ovaj događaj nazivaju "Al-Nakba", a doslovan prijevod mu je "katastrofa". Zapravo, Al-Nakba je počela desetljećima ranije.
Evo priče:
Godine 1799., za vrijeme francuske invazije arapskog svijeta, Napoleon je izdao proglas u kojem Palestinu nudi kao domovinu Židovima pod francuskom zaštitom. To je, također, bio način da se utvrdi francuska prisutnost u regiji. Napoleonova vizija židovske države na Bliskom istoku u tom se trenutku nije ostvarila, ali nije ni nestala. U kasnom 19. stoljeću ovaj plan su oživili Britanci.
Nakon raspada Osmanskog Carstva poslije Prvog svjetskog rata i uspostave britanskog mandata u Palestini, britanska kolonijalna vlast počela je provoditi svoj plan stvaranja cionističke države na palestinskoj zemlji. Istodobno, cionistički pokret lobirao je kod kolonijalnih sila da podrže masovne migracije Židova u Palestinu i uvaže cionističke zahtjeve za zemljom.
Balfourovom deklaracijom iz 1917. objavljena je britanska podrška "nacionalnom domu jevrejskog naroda" u Palestini. Izjavu je, u obliku pisma, napisao tadašnji britanski ministar vanjskih poslova Arthur James Balfour barunu Rothschildu, vođi britanskoga cionističkog pokreta. Pismo je podržao tadašnji britanski premijer David Lloyd George, koji je cionist postao 1914. godine.
U pismu se navodi da će Britanci "učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi se omogućilo postizanje tog cilja". Za cioniste je ovo predstavljalo očitu pobjedu.
Priljev cionista u Palestinu, koji su podržali Britanci, naišao je na žestok otpor Palestinaca. Nakon što su Židovi kupili zemlju za izgradnju cionističkih naselja, iz njihovih domova su raseljeni deseci tisuća Palestinaca. Cijeli proces omogućili su Britanci.
I dok je palestinsko vodstvo u Jeruzalemu inzistiralo na nastavku pregovora s Britancima vezanih uz rješavanje napetosti u vezi sa zemljištem, Izz al-Din al-Qassam, sirijski lider koji je živio u Haifi od 1922. godine, počeo je pozivati na oružani ustanak protiv Britanaca i cionista.
Godine 1935. Al-Qassama su, skupa s nekim od njegovih ljudi, okružile i ubile britanske snage. Njegov otpor inspirirao je mnoge Palestince. Do 1936. godine izbila je arapska pobuna protiv britanskog imperijalizma i cionističkog naseljeničkog kolonijalizma.
Do 1939. godine Britanci su ugušili pobunu. Palestinci su se borili sa dva neprijatelja: britanskom kolonijalnom silom i cionističkim milicijama.
Iako su Britanci poduprli masovno useljavanje Židova u Palestinu, kolonijalna vlast je, u pokušaju da umiri nezadovoljstvo Arapa, počela ograničavati broj Židova koji su dolazili u zemlju.
Nova ograničenja u pogledu imigracije uznemirila su cioniste, koji su pokrenuli niz terorističkih napada na britanske vlasti, nastojeći ih otjerati.
Cionisti su nastavili konsolidirati svoj san o stvaranju židovske države na arapsko-palestinskoj zemlji. U međuvremenu je postalo očito da su palestinske snage otpora nadjačane i brojčano i u oružju.
Cionistička strategija protjerivanja Palestinaca bio je spor i promišljen proces. Prema izraelskom povjesničaru dr. Ilanu Pappeu, cionistički vođe i vojni zapovjednici redovno su se sastajali od ožujka 1947. do ožujka 1948., kada su dovršeni planovi o etničkom čišćenju Palestine.
Kako su cionistički napadi na Britance i Arape eskalirali, Britanci su odlučili predati svoju odgovornost za Palestinu novoosnovanim Ujedinjenim narodima.
U studenome 1947. godine Opća skupština UN-a predložila je plan za podjelu Palestine na židovsku i arapsku državu. Židovi u Palestini činili su tek jednu trećinu stanovništva, od kojih su većina bili Europljani koji su došli nekoliko godina ranije i koji su imali nadzor nad manje od 5,5 posto povijesnog područja Palestine. Prema prijedlogu UN-a, Židovima bi bilo dodijeljeno 55 posto povijesnog područja Palestine. Palestinci i njihovi arapski saveznici su ovaj prijedlog odbacili.
Međutim, cionistički pokret ga je prihvatio, uz obrazloženje da bi se time ozakonila ideja židovske države na arapskoj zemlji. Cionisti se, međutim, nisu složili s predloženim granicama i vodili su borbenu kampanju kako bi osvojili još veći dio povijesnog područja Palestine. Do početka 1948. godine, dok je britanski mandat još bio na snazi u Palestini, cionističke snage zauzele su desetke sela i gradova i raselile tisuće Palestinaca. U mnogim slučajevima provodili su organizirane masakre. Poruka cionista je bila jednostavna: Palestinci moraju napustiti svoju zemlju ili će biti ubijeni.
Britanci su kao datum kada istječe njihov mandat odredili 14. svibnja 1948. godine. Kako se taj dan približavao, cionističke snage su ubrzale svoje napore da zauzmu palestinsku zemlju. U travnju 1948. godine cionisti su zauzeli Haifu, jedan od najvećih palestinskih gradova, i uputili se prema Jaffi. Na dan kad su se britanske snage službeno povukle, David Ben-Gurion, tadašnji vođa Cionističke organizacije, proglasio je osnivanje države Izrael.
Palestinci su tako preko noći postali narod bez države. U nekoliko minuta dvije velike svjetske sile, SAD i Sovjetski Savez, priznale su Izrael.
Kako su cionisti nastavili kampanju etničkog čišćenja protiv Palestinaca, izbio je rat između susjednih arapskih zemalja i nove židovske države. UN je imenovao švedskog diplomata Folkea Bernadottea za svog posrednika u Palestini. Prepoznao je situaciju u kojoj su se našli Palestinci i pokušao riješiti njihove nedaće. Napori koje je uložio da se dođe do mirnog rješenja i da se zaustavi kampanja etničkog čišćenja, koja je bila u tijeku, završili su njegovim ubojstvom, koje su izvršili cionisti u rujnu 1948. godine.
Do 1949. godine je u izbjeglištvo bilo prisiljeno otići više od 700.000 Palestinaca, a više od 13.000 njih ubile su izraelske vojne formacije. UN je nastavio s nastojanjima da se sklopi dogovor o primirju s onim arapskim zemljama koje su bile u ratu s Izraelom.
Bernadottea je zamijenio Amerikanac Ralph Bunche. On je vodio pregovore između Izraela i arapskih država, kojima su arapske zemlje još više palestinske zemlje prepustile novoosnovanoj cionističkoj državi. U svibnju 1949. godine Izrael je primljen u UN i učvrstio je nadzor nad 78 posto povijesnog područja Palestine. Preostalih 22 posto postalo je ono što danas poznajemo kao okupiranu Zapadnu obalu i Pojas Gaze.
U međuvremenu su stotine tisuća palestinskih izbjeglica ostale u izbjegličkim kampovima, čekajući da se vrate kući.
Cionistički program nastojao je Palestince iskorijeniti s njihove zemlje, a pokušao je, također, izbrisati palestinsku baštinu i kulturu. Opći cilj projekta bio je ništa manje od sljedećeg – zbrisati Palestinu s karte svijeta.
Palestinska Nakba nije završila 1948. godine. Etničko čišćenje povijesne Palestine i dalje se nastavlja, a s njim i palestinski otpor, navodi Al Jazeera.
