Zašto negdje ‘nema pasa‘, a Viganj na Pelješcu je pun? Zato što pravim poduzetnicima ni tsunami ništa ne može

Kriza dođe kao klistir; čisti tržište od neuspješnih tvrtki, prevladanih ideja, mastodonata koji sami sebi love rep; kobna je za poduzetnike koji se nisu spremni promijeniti i prilagoditi. Spori, tromi, neučinkoviti, nezainteresirani za promjene, pod njezinim se udarom povlače na groblje slonova, a inovativni, brzi i profesionalni - opstaju. Dapače, iz nje izlaze još jači.
Da je tomu tako, najbolje svjedoči ova pipava turistička sezona. Najteža od ratnih devedesetih naovamo. U situaciji kad se više od sedamdeset tisuća privatnih iznajmljivača, koji raspolažu s gotovo 900 tisuća postelja, bori za svakoga gosta, lijepo se vidi tko je svih ovih godina radio dobar posao, tko je ulagao, stjecao nova znanja i korespondirao sa svjetskim trendovima, a tko otaljavao samo da uzme koju kintu, pa mu sad prijeti bankrot, donosi Slobodna Dalmacija.



Iako je u nekim sredinama pad u odnosu na prošlu, rekordnu turističku 2019. godinu i preko sedamdeset posto, činjenica jest da postoje hotelijeri i iznajmljivači koji su, koroni unatoč, solidno popunili svoje objekte i, što je još važnije, nisu snizili cijene, jer tko danas "kala gaće", sutra mu ih neće biti lako navući.
Znači, zahvaljujući tome što su posljednjih godina renovirali hotele ili apartmane, podizali razinu usluge i što su svakoga gosta držali kao malo vode na dlanu, borili se grčevito za komentare i ocjene, jedni goste imaju, a drugi uopće nemaju. I vidjet ćete na kraju da će prvi ostaviti sve zaposlene na broju, jer očito raspolažu dobrim timom, a ovi drugi - od vlasnika do sobarice, svi redom, završiti na Zavodu za zapošljavanje.
Kriza je odvojila žito od kukolja, i ovo što nam se događa zaista je prilika za resetiranje. Zašto negdje "nema pasa", a Viganj je pun? Pa zato što su, zahvaljujući ruži vjetrova, otkrili svoju poslovnu nišu: kitesurfing, a fanatični zaljubljenici u taj fantastičan sport ne mogu mu odoljeti ni u doba pandemije.



Isto je i s destinacijama na kojima je razvijan obiteljski turizam. Vir se, recimo, od ružnog pačeta hrvatskog turizma, zahvaljujući agilnom načelniku i njegovoj administraciji, pretvorio u turističkog rekordera, a ne radi se ni o Opatiji, ni o Dubrovniku, da bi te uspjehe pripisivali tradiciji jer se za njih zna od stoljeća sedmog.
U moru suza koje smo isplakali nad ovim neobičnim ljetom, nadu budi činjenica da ćemo u finalu ostvariti trideset posto noćenja u odnosu na berićetnu 2019., pa ispada da nema tog tsunamija koji nas može zbrisati s lica zemlja.
Ako je u Hrvatsku došla trećina gostiju u okolnostima kad između Azije, Amerike i Europe ne lete avioni, kruzeri su na mrtvom vezu, a nema države koja svoje građane ne stimulira da ostanu kod kuće, na dobrom smo putu. I mi smo, kriza je to razotkrila, u turizmu, gledajući generalno, radili dobro, samo su nam druge gospodarske grane zakržljale. Suhe su i tanke, na njima više plodova nema. Red je da ih odsiječemo ili konačno počnemo zalijevati kako treba; onako kako od ulaska u EU zalijevamo turizam, piše Slobodna Dalmacija.