Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg održao je konferenciju za tisak uoči sastanka ministara obrane i u više navrata novinarima naglasio važnost hitne isporuke vojne opreme Ukrajini.
Bio bi to uobičajeni, protokolarni istup, da autor teksta nije obratio pažnju na Stoltenbergov govor tijela i da istog dana nije imao priliku o istoj stvari razgovarati s američkim veleposlanikom pri Europskoj uniji Markom Gitensteinom, veleposlanicom SAD-a pri NATO-u Julianne Smith i njezinim zamjenikom Rickom Holtzappleom, te hrvatskim veleposlanikom pri NATO-u Marijom Nobilom. Svi ti razgovori ukazuju koliko je NATO u ovom trenutku ozbiljno zabrinut zbog ruske ofenzive u Ukrajini.
Svi su imali potrebu jasno naglasiti da su NATO članice, više nego ikad, ujedinjene u namjeri da pomognu napadnutoj Ukrajini i da će ta pomoć trajati onoliko dugo koliko bude potrebno.
No, pomoć koju članice pružaju Ukrajini iscrpljuje zalihe streljiva NATO zemalja. Ukrajinska potrošnja streljiva višestruko je veća od zapadnih proizvodnih kapaciteta. Stoltenberg kaže da se vrijeme čekanja na proizvodnju granata velikog kalibra povećalo s 12 na 28 mjeseci.
Drugim riječima, NATO ne može Ukrajinu opskrbljivati izravno s proizvodnih linija. Mora zagrabiti u vlastita skladišta, a to je dugoročno neodrživo. Stoltenberg zato u svakom odgovoru na novinarsko pitanje apelira na ubrzavanje i povećanje proizvodnje streljiva.
Kako to operativno provesti najbolje nam je objasnio naš veleposlanik Mario Nobilo koji nas u NATO-u zastupa već sedam godina.
– Brzina smanjuje broj žrtava. Proizvodnja municije može se povećati uvođenjem novih proizvodnih smjena, ali to nije dovoljno i treba ići na pokretanje novih proizvodnih linija – kaže Nobilo.
Za sada su samo SAD i Francuska sklopili višegodišnje ugovore o povećanim narudžbama, koji bi omogućili industriji ulaganja u nove proizvodne kapacitete da bi pomoć Ukrajini bila dugoročno održiva.
A Stoltenberg i naši sugovornici jasno su naglasili da će pomoć Ukrajini trajati dokle god bude potrebno. Jer bi sve ostalo značilo da smo spremni nagraditi nasilje i prihvatiti ga kao sredstvo za proširenje teritorija i prisvajanje drugih resursa. Svijet bi značajno izgubio na sigurnosti, a Putin, naglasio je i Stoltenberg, ne pokazuje nikakvu namjeru da se prikloni mirnom rješenju.
Ruska ofenziva o kojoj mnogi govore kao o nečemu što bi trebalo započeti 24. veljače, na godišnjicu nastavka ruske agresije na Ukrajinu, zapravo je već počela. Stoltenberg je takvo stajalište potvrdio.
– Ono što sad vidimo jest da Putin šalje na tisuće novih vojnika, prihvaćajući vrlo veliku stopu gubitaka, ali pritom radi veliki pritisak na Ukrajinu. Ono što mu nedostaje u kvaliteti, nadomješta u masi.
Vodstvo, logistika i uvježbanost njegovih postrojbi nisu na razini onih ukrajinskih, ali on jednostavno ima više postrojbi. Sve to govori o hitnosti potrebe da Ukrajinu opskrbimo s više oružja. Što više oružja, streljiva, goriva i opreme pošaljemo u Ukrajinu, to više ukrajinskih života ćemo spasiti i doprinijeti nastojima da se iznađe, ispregovara rješenje ovog konflikta – rekao je Stoltenberg.
Ključan pojam koji je Stoltenberg u svom obraćanju spomenu jest – rat iscrpljivanja. A u njemu pobjeđuje bolja logistika. Treba priznati da Stoltenberg jest osoba koja svoje poruke voli potkrijepiti gestikulacijama, ali ovako razmahanog rijetko ga se viđa.
Nervozu zasigurno podupiru i zahtjevi ukrajinskog predsjednika Zelenskog, koji rastu nakon svake isporuke. Napomenimo da je predsjednik Zelenski na vlast došao kao populist i to u okruženju kojem strateško promišljanje ni dugoročno planiranje nisu bili jača strana. Rasprava o potrebi isporuke borbenih zrakoplova odraz je upravo te osobine. I dubokog nerazumijevanja uloge zrakoplovstva u zapadnoj vojnoj doktrini.
Sjetimo se rasprava s početka prošle godine kad je Ukrajina tražila uspostavu "no flight zone". Ta se zona, nakon proglašenja, uspostavlja tako da se uništi sva protuzračna obrana srednjeg i velikog dometa, a nakon toga lovačko zrakoplovstvo brine da zrakom ne poleti ništa što ne maše krilima i hrani se sjemenkama. Da bi NATO uspostavio zonu zabrane letenja, mora dakle uništiti i onaj dio PZO-a koji se nalazi na teritoriju Rusije i Bjelorusije (potonja službeno nije u ratu s Ukrajinom, ali je svoj teritorij stavila na raspolaganje ruskim snagama).
Napadi na ruski teritorij za NATO nije opcija, dokle god Rusija izravno ne napadne neku njezinu članicu. Štoviše, svi predstavnici u NATO-u s kojima smo u ponedjeljak u Bruxellesu razgovarali, pa i naš veleposlanik Mario Nobilo, smatraju nužnim kazati kako NATO nije uključen u obranu Ukrajine, nego toj zemlji članice NATO-a pomažu individualno (iako uz međusobni dogovor).
Što bi ukrajinski piloti mogli raditi sa zapadnim borbenim zrakoplovima? Gotovo pa ništa ili ništa više od onog što i Rusi i Ukrajinci rade danas – tu i tamo pružiti blisku potporu postrojbama s krunicom na retrovizoru da ih ne bi uočio protivnički PZO radar.
Ukrajina (osim lovca F-16) traži američke A-10 Thunderbolt, avion za blisku podršku koji na ruskoj strani ima svoj pandan Su-25 Grač (Vrana). E, pa u ovom sukobu Rusima je 25 "Vrana" prestalo graktati.
To je dvostruko više od bilo kojeg aviona koji su Rusi u ovom ratu izgubili. Ni ruske "Vrane", ni američko "Bodljikavo prase" u zoni djelovanja ne žive dugo ako nemaju zaštitu.
Zrakoplovi trebaju obučene pilote (obuka je skupa i dugotrajna), i infrastrukturu, skupi su, njihova vatrena moć je razmjerno manja u usporedbi s teškim topništvom, naročito onim samohodnim koje dugo može ostati u zoni djelovanja. Ono u čemu se svi vojni analitičari slažu jest da Ukrajini odmah treba dramatično više PZO sustava (kako bi zaštitila ključnu infrastrukturu i civilno stanovništvo), više preciznog samohodnog topništva, jeftino i lako nabavljivo lako topništvo za pješaštvo (minobacači i ručni bacači, zaštitna oprema, te granate, granate, granate...).
Svaka donacija prolazi temeljitu raspravu. Razmatramo u kojoj mjeri je pojedina oprema Ukrajini potrebna i kako će se to odraziti na situaciju u političkom i vojnom smislu – rekla nam je američka veleposlanica pri NATO-u Julianne Smith. Osvrnula se pritom i na doprinos Hrvatske kao "veoma posvećene, aktivne i kreativne članice, spremne pomoći u svim aspektima ovog pitanja".
Američkog veleposlanika pri EU-u Marka Gitensteina, inače velikog zagovornika medijskih sloboda, pitali smo utječu li i u kolikoj mjeri zapadne sankcije na život i gospodarstvo Rusije.
Jer, primjerice, na Srbiju nisu imale utjecaja – narod naviknut na siromaštvo postao je mrvicu siromašniji, ali se sve do "NATO bombardiranja" samo jače stisnuo uz Slobin velikosrpski stijeg. Gitenstein napominje da NATO pazi da se rat ne proširi na druge zemlje, ali u sankcije ne sumnja.
Kao primjer navodi podatak da 2030. istječu resursi za Airbusove, Bombardierove i Boeingove zrakoplove u flotama ruskih avioprijevoznika. Oni već sad kanibaliziraju dio flote da bi ostali mogli letjeti. Strah od letenja kod Rusa bi uskoro mogao dobiti veoma racionalnu komponentu.
Ruska automobilska industrija smanjuje se između 80 i 90 posto svake godine uslijed nedostatka uvoznih komponenti. Gitenstein se našalio i rekao da Rusi rastavljaju perilice rublja da bi izvukli čipove za proizvodnju vojnih raketa.
Industrijska proizvodnja je u slobodnom padu, a kreditni rejting u smeću. Pričuve Središnje banke su blokirane, Putinovi oligarsi u problemu, a tisuće inozemnih tvrtki, uključujući i neke banke, otišle su ili zaustavili svoje poslove u Rusiji. Dugoročno, sankcije bi trebale djelovati – najprije na Putinov oligarhijski krug, na narod, pa onda i na vojnu industriju, a posljedice sankcija utjecat će na Rusiju još dugo vremena čak i kad bi rat prestao ovog vikenda.
Svi naši sugovornici složili su se da se agresija na Ukrajinu pretvorila u rat iscrpljivanjem. Zato smo Gitensteina pitali koliko će dugo NATO ostati uz Ukrajinu, a njegov odgovor je bio neuobičajen:
– To u mnogome ovisi o novinarima i tome koliko će dugo ostati posvećeni ovoj temi – rekao je veleposlanik Gitenstein.
Solidarnost s žrtvom agresije jednostavno ne smije postati dosadna. No, jednog visokog američkog dužnosnika NATO-a pitali smo "off the record" vjerojatno ključno pitanje koje bi moglo odlučiti ovaj rat. Unatoč svoj posvećenosti, svim isporukama sve modernijeg naoružanja, ne curi li nam vrijeme u kojem još možemo pomoći Ukrajini?
Oružja i granata ćemo proizvesti koliko god bude trebalo, ali što je s ljudima koji bi to oružje trebali držati u ruci? Čak osam milijuna, odnosno 20 posto ukupnog stanovništva napustilo je Ukrajinu. Obje strane, i Ukrajinci i Rusi, svakodnevno gube tisuće ljudi, što ranjenih, što smrtno stradalih. Ali Rusa je naprosto više. Višestruko su brojniji i ne mare za živote svojih vojnika (nisu ni prije).
Hoće li Ukrajina imati dovoljno ljudskog resursa da bi se dugoročno suprotstavila ruskoj agresiji? Naš sugovornik vjeruje da će se Ukrajinci za slobodu boriti makar i golim rukama. No, do kad će imati dovoljno ruku...