Zapadni mediji šute o blamaži Hrvatske i debaklu s dronom. No zato je Vučić jedva dočekao komentirati - ima li Srbija stvarno razlog za likovanje? Usporedili smo njihovu i našu protuzračnu obranu

NATO i zapadni mediji uglavnom šute o blamaži protuzračne obrane Hrvatske i našeg obrambenog saveza. Cijeli događaj u kojem je stari sovjetski dron preletio iznad dvije članice NATO-a i za dlaku promašio pun studentski dom u glavnom gradu treće članice, "pokriva" se tek faktografski, kao da se radi o lakšoj prometnoj nezgodi, piše Slobodna Dalmacija.

Srbijanski PR jedva je dočekao naš i NATO-ov komunikacijski i svaki drugi debakl u ovom slučaju, pa je predsjednik Aleksandar Vučić na predizbornom skupu građanima objasnio zašto ne treba ulaziti u NATO. - Nama se to ne bi moglo desiti, srušili bismo ga za pet minuta – rekao je Vučić seljanima u Titelu i vjerojatno bio u pravu. Iako su mu nogometni navijači s Kosova dronom vozali albansku zastavu pred nosom pola sata usred Beograda, ali to je neka druga priča.

Hrvatska protuzračna obrana ne postoji kao integrirani borbeni sustav. Naime, funkcionalna protuzračna obrana uobičajeno se sastoji od tri komponente: službe zračnog motrenja i navođenja (ZMIN), lovačkog zrakoplovstva, te oružanog dijela PZO s raketama i PA topovima. Od ta tri dijela, tehnički je solidno opremljen tek ZMIN s radarima AN/FPS-117. Riječ je o trodimenzionalnom radaru za aktivno pretraživanje neba na udaljenostima i do 460 kilometara. U Hrvatskoj se taj sustav sastoji od četiri fiksna i jednog mobilnog radara, no i taj jedan mobilni smo zapravo fiksirali. Činjenica je da je ZMIN propustio otkriti zastarjeli sovjetski dron, koji je čak i nešto veći od moćne ruske rakete Kalibr, koja može nositi i nuklearnu glavu. Radarima FPS-117, raspoređenima u kupolu na Sljemenu i na Papuku (te još u Borincima, na Učkoj i na Pelješcu) ovaj je dron proletio doslovce pred nosom. U pravilu, ovaj radarski sustav može otkriti i jato ptica u letu. Kako ne bi operatora zatrpali nepotrebnim informacijama, softver isključuje prikazivanje ptica ili nekih zrakoplova koji po načinu leta vjerojatno ne predstavljaju prijetnju. Možda je upravo to razlog zbog kojeg je "samoupravni" sovjetski dron ostao neotkriven. Prve informacije iz MORH-a tvrdile su da je raketa uočena neposredno prije pada, a kasnije je rečeno da su dron pratili sve vrijeme, ali MORH-ov komunikacijski debakl nije tema ovog teksta.

Druga PZO komponenta koju na papiru imamo jest lovačka komponenta koju čine zastarjeli sovjetski lovci Mig-21. Njihovo uredovno vrijeme je takvo da piloti svakog dana stignu na vrijeme da bi gledati tursku TV seriju "Melek". Naši MiGovi prizemljeni su nakon zalaska sunca. Sve će se to promijeniti tek kad nam stigne ugovoreni francuski višenamjenski borbeni avion Rafale.

Značajan dio hrvatske javnosti još je prije nekoliko mjeseci bio protiv nabave ovih borbenih zrakoplova, smatrajući da ne postoji nikakva ugroza koja bi opravdala njihovu kupnju. Treća komponenta PZO-a nije se bitno pomakla od borbenih sposobnosti koje smo imali u Domovinskom ratu. Raketni dio PZO-a svodi se na taktičku podršku postrojbama na terenu i djeluje u dometima od 5,2 km udaljenosti i 4 km po visini. Od ručnog naoružanja HV raspolaže raketama Strijela 2M i Igla, a od sustava montiranih na oklopno vozilo još i trocijevnim protuzrakoplovnim topom od 20 mm M55 A4/M1 i raketnim lanserom Strijela SLRS S-10CRO A1 koji ima ukupno osam raketa (od toga četiri za nadopunu). Drugim riječima, tek nakon što stignu avioni iz Francuske, Hrvatska će imati kakav-takav PZO. Nakon toga je vrijeme da se taj sustav kompletira kompatibilnim raketnim naoružanjem, inače bi se ovakav događaj mogao ponoviti kad god to netko poželi.

Vučićevi generali uzdaju se u radarski sustav S-654, koji radi na istom mikrovalnom spektru kao i FPS-117 u Hrvatskoj, pa ima i sličan domet od 400 km. Uz njega, služe se "trupnim" radarima P-12 i Žirafa, za koje je Srbija dobila licence pa ih je unaprijedio Vojno-tehnički institut u Beogradu. Radari sa VHF-spektrom P-12 izvorno datiraju iz sovjetske ere, a u srpskoj inačici imaju domet od 350 km. Nešto moderniji je švedski radar SAAB Giraffe, koji djeluje na mikrovalnom spektru frekvencija, montiran je na kamionu FAP i pokriva udaljenost od 75 kilometara od razine zemlje do visine od 10 km. Ovaj radar integriran je sa 12 baterija protuzrakoplovnih topova Bofors i Praga.

Lovačka komponenta Vojske Srbije sastoji se od desetak MiG-ova 29, od kojih su najnoviji oni koji su lani stigli iz Bjelorusije. Iako se već radi o razmjerno starijem lakom lovcu, trebao bi biti dovoljan da i u noćnim uvjetima eliminira zračne prijetnje, poput one koja je pogodila Zagreb. Naravno, uz uvjet da imaju dovoljno vremena za polijetanje i potragu za dronom ili krstarećom raketom koja se približava.

Mig-29

Arif Hudaverdi Yaman/AFP

No, ono što Vučiću daje placet da poentira u predizbornoj kampanji, u kojoj konstantno uspoređivanje s Hrvatskom igra značajnu ulogu, jest činjenica da Srbija ima rakete zemlja-zrak srednjeg dometa. Tu su najprije rakete Strijela S-10M, slične onima koje ima i HV, a koje s boosterom mogu pogoditi i cilj udaljen 12 km. Nakon toga Vojska Srbije ima i tri aktivne baterije Kub-M (i još njih devet u pričuvi) koje su koristili i protiv zrakoplova HV-a. Ovim sustavom može se u isto vrijeme gađati samo jedan cilj, na udaljenosti do 24 km i visini do 16 km, no ipak je riječ o nešto starijem sustavu. Nešto otpornije na elektronsko ometanje su im rakete S-125 Neva, s dometom od 25 i visinom od 14 km, pogodne za gađanje niskoletećih aviona i helikoptera. Dvije baterije ovog sustava nalaze se u 250. raketnoj brigadi Vojske Srbije, koja je oborila po jedan F-117 i F-16.

Ruski sustav S-125 Neva/Pechora

Juan Barreto/AFP

Srbija proizvodi i vlastiti hibridni protuzračni sustav Pasars-16 i trenutno raspolaže s tri baterije od po šest vozila naoružanih PA topom od 40 mm s tempirnim streljivom za niskoleteće mete i izuzetno učinkovitim francuskim raketama Mistral 3. One mogu oboriti letjelice na udaljenosti od 7 i visini od 6 km, a mogu koristiti i srpske rakete RLN-C dometa 12 km po udaljenosti i 8 po visini. Jedna baterija Pasarsa sastoji se od šest vozila. No stvarna vijest koja je probudila regiju je nabava hibridnog PA sustava Pancir S1. Rusi ovaj sustav trenutno koriste u Ukrajini. Radar Pancira manje lovce otkriva na udaljenosti od 50 km, helikoptere na 30, a krstareće rakete na 20 km. Istovremeno može gađati 4 cilja, pa čak i iz pokreta. Njegovih 12 raketa dostiže udaljenost od 20 i visinu od 15 km.

Međutim, srpski "Jugoimport" prvi je u Europi potpisao ugovor za nabavu kineskog raketnog sustava srednjeg dometa FK-3. Te rakete bi trebale stići sljedećih mjeseci, a njihova nabava ukazuje na to da će Srbija u vojnom smislu ostati vjerna istočnoj tehnologiji, ali ne želi ovisiti samo o ruskom naoružanju. Rakete FK-3 usporedive su s glasovitim ruskim raketnim sustavom S-300 PMU i istovremeno mogu pratiti 40 ciljeva u zraku, a gađati njih 6. Kineske rakete mogu srušiti sve, pa i hipersonične letjelice koje se kreću na udaljenosti od 100, a visini od 27 km. Pripadajući radarski sustav otkriva letjelice na udaljenosti od 250 km.