Ovako otprilike funkcionira današnja svjetska ekonomija: u Americi se obere pamuk; šalje se preko četvrtine dužine ekvatora, u Kinu, gdje se od njega proizvodi odjeća; vraća se u SAD i tamo puni shopping centre. E sad, pitanje od milijun dolara; jesu li Amerikanci toliko nesposobni da nisu u stanju pravilno obraditi tekstil tj. obaviti radnju koju ljudski rod vrši već milenijima ili Kinezi imaju čarobne strojeve koji ne funkcioniraju na zapadnoj hemisferi? Odgovor, jasno, nije ni jedno ni drugo već tzv. 'tržišna efikasnost', što je u biti fensi riječ za jeftinu radnu snagu. Ta i takva 'tržišna efikasnost' je u proporcionalnoj suprotnošću s 'tehničkom efikasnošću' te će se svakom inženjeru ovog svijeta dignuti svaka dlaka na tijelu kad izračuna nepotrebno potrošene količine energije zbog ove, u najmanju ruku, nezgrapne prakse, piše Slobodna Dalmacija.
Logično se zapitati: 'Kako može biti isplativo robu transportirati preko 11.000 kilometara zbog jednostavne dorade?' Pa, 'isplativo' je relativan pojam; baš kao i cijene na koje se odnosi. Prvo, SAD ima tu sreću da često nailazi na naftu u zemljama u koje 'donosi demokraciju' pa su im fosilna goriva lako dostupna. Drugo, Kina ima politiku namjerne devalvacije juana. čime održava svoj izvoz jeftinim i poželjnim (paralelno gušeći internacionalnu kupovnu moć svojih građana). Treće, američkog radnika treba i pošteno platiti, a to kapitalistička 'minimizacija troškova' ne voli. O količini stakleničkih plinova i popratnog zagađenja ovih tržišnih mehanizama je jezivo uopće i promišljati.
Ono što je svakako interesantno jest da od 1971. godine branje pamuka u SAD-u kompletno mehanizirano te su roboti zamijenili robove na teksaškim poljima, tako postignuvši najveću moguću efikasnost i najniže troškove proizvodnje. Tome unatoč je otad cijena pamuka narasla s 27 centi na današnjih 1,18 dolara, što je gotovo duplo povećanje svako desetljeće. Ova pojava se, naravno, zove inflacija i ona je, u tržišnoj ekonomiji, prirodna i regularna. Ipak, blagodati moderne tehnologije, prilikom koje automatizacija preuzima većinu teških, napornih i monotonih poslova, tako ispunjujući svoju ulogu olakšavanja života ljudske rase, nekim čudom nisu prouzrokovale rast standarda u prosječnog građanina. Tako su realne plaće tj. one u koje se 'olakšaju' inflacijom, u SAD-u bile jednake 1973. i 2019. godine. Naravno, ključna riječ u kapitalističkom rječniku je 'eksploatacija', što rezultira bogaćenjem manjine na račun rada većine. Ali, to je već, i onako, dosadna tema...
Inflacija je u SAD-u, u godinu dana, porasla sedam posto, što znači da je toliko porasla cijena tamošnje prosječne potrošačke košarice, a u eurozoni pet posto. Rasle su i plaće, ali sporije. Tako je realna radnička plaća u tom periodu pala za dva posto, s 9,85 na 9,66 dolara. Uzroci inflacije su, kao i uvijek, razni. Osim poremećaja u tim fenomenalnim opskrbnim lancima (koji, očito, drže čovječanstvo u lancima), tu je i rast cijena energenata. Naime, kapitalizam je žilava zvijer koja se svim snagama bori protiv održivosti i efikasnosti jer, gdje nema problema - nema se na čemu zaraditi. Nadolazeći porezi i trošarine na ugljik zbog klimatskih promjena, obećano smanjenje kvota fosilne energije, zatvaranje nuklearnih elektrana (što je upitno mudra ideja), rusko eksploatiranje ovih problema uvjetovanjem plina (što je kapitalističko mudra ideja), 'čep' u plovnom transportu... Sve su to razlozi zašto je 'skupo' odmaknuti se od energetske prakse koja, polako ali sigurno, gasi život na Zemlji. Ali, eto... Kažu 'skupo je'.
Još jedan razlog zašto je došlo do inflacije je jer se, od ožujka 2020., masa novca u SAD-u povećala za skoro 39 posto. Eurozona je pritom bila znatno konzervativnija sa 'samo' 18 posto. Imajući u vidu da je BDP u tom periodu stagnirao ili čak bio u minusu, dolazimo do jednadžbe u kojoj ulicama kruži puno više para, za istu količinu dobara i usluga. To se zove: 'Inflacijo, izvoli.' A dugovi, zbog niskih kamatnih stopa koje od 2012. glume mrtvaca i tako se besramno nude već prezaduženim 'zombi poduzećima' na još jedan đir gospodarske nekrofilije, nastavljaju rasti. Tako je Hrvatska, u zadnje dvije godine, povećala državni dug za 20 posto te on sad iznosi 87,4 posto BDP-a, a njega će, kako i spada, vraćati potomci živih Hrvata. S druge strane, dug američkih kućanstava je iznosio 98,8 posto njihovih prihoda nakon oporezivanja. To znači da, u teoriji, Amerkanci cijelu svoju plaću daju na otplatu duga te tako, uz nekrofiliju, naginju i ljepotama kanibalizma.
FED, američka centralna banka, je najavila postepeno povećanje kamatnih stopa, valjda primjetivši da su proteklih 20 mjeseci slučajno ostavili upaljen printer za novac. Šalu na stranu, nije tu bilo ničeg slučajnog već je taj novac bio namijenjen da se sliva u grlo nemani konzumerizma koja vječno prijeti ultimatumom 'potrošnja ili recesija'. Vlade su opsjednute 'poticanjem potrošnje' i zato ne prestaju usipati novac u ekonomiju, čega su 'jebiga' nuspojave sravnavanje šuma, genocid nad životinjama i devastacija prirodnih ljepota. A marketing, koji je uvreda za svako slobodnomisleće biće i na koji se troši više novaca nego na istraživanje i razvoj, je konzumeristički amfetamin za mase. Svakako, skrenuvši s važnijih tema poput imaginarnih brojeva na otegotnu okolnost živog svijeta, veće kamatne stope će prouzokovati nemogućnost vraćanja dugova, bankrote i deložacije tj. novu krizu (kao da je kriza ikad u zadnjih 50 godina prestajala postojati) ili će, vidjevši da zombi hropće i ispadaju mu komadi guše kroz nos, biti hitno smanjene, tako nas uvodeći u još jednu zoru živih mrtvaca.
S druge strane, kineski inflatorni pritisci umanjili su se u prosincu, dajući tako prostor središnjoj banci da, prvi put od travnja 2020., snizi kamatne stope kako bi ublažila pad gospodarstva dok većina drugih zemalja čini upravo obrnuto. Doduše, Kina za ovo ima prostora jer je njihova stopa na 3,85 posto, dok je ona SAD-a 0,25 posto, a eurozone 0 (posto). To je zato što Kinezi planiraju svoju ekonomiju, a Zapad ekonomizira svoje planove. Kineska vlada je poduzela niz mjera za suzbijanje rastuće proizvodne inflacije kroz povećanje zaliha ključnih roba i suzbijanje špekulacija. Preko mora, u New Yorku, S&P burzovni indeks je od početka pandemije narastao 120 posto, tako preusmjerivši novac od ruku potrebitih prema Wall Street milijunašima. Zato inflacija u Kini sada pada i trenutno je na 1,5 posto, a ostatak svijeta se može pohvaliti sa 400 novih milijardera u 2021. Iz Pekinga, zbog toga, poručuju 'zhùhè' ili - 'čestitke!'
Premijer Plenković i ministar Marić su jučer izašli sa informacijama da će, za ublažavanje cijenovnog udara, razmotriti opciju uvođenja vaučera i smanjivanja stope PDV-a, što su neke zemlje već i učinile. Zapravo, riječ je o, dugoročno gledano, istoj stvari u kojoj se država odriče sredstava u ime doniranja građana. Naravno, to isto tako znači da će ti isti građani zauzvrat dobiti manje i lošije javne usluge te da će se opet sve, konačno, prelomiti preko njihovih leđa. Osim toga, smanjenje PDV-a rijetko kad rezultira i stvarnim smanjenjem cijena jer... pa potrošači su se navikli da ne očekuju kretanje cijene u bilo kojem smijeru osim uzlaznom, kao i na krilaticu kapitalizma: 'Profit prije ljudi!'. Uhljebi se, pobogu, dirati neće jer su ti jadni ljudi, koji se cijeli dan dosađuju, živi podsjetnik na mračne dane komunizma i opomena svima onima koji s lože na stvari poput 'jednakost' ili 'solidarnost'. Tajkuni, zaboga, neće biti uznemiravani jer su ti vrli pojedinci, koji su pošteno zaradili pola zemlje, hodajući spomenik suvremenog tržišnog natjecanja i uzor onima koji se plaše pojava kao što su 'jednakost' i 'solidarnost'. Jer, poznato je, tajna ekonomije je u finom balansiranju ekstrema.
Nije isključeno ni ponovno zamrzavanje cijena, za kojom su posegnule već mnoge države svijeta. Još u listopadu je Argentina, zemlja koja je s inflacijom na 'ti', najavila tromjesečno zamrzavanje cijena za oko 1500 proizvoda masovne potrošnje. Onda, u vrlo neobičnom potezu krajem godine, kada je inflacija dosegnula 50 posto, Argentina je zaključala cijene roba i usluga povezanih s turizmom. Hoteli, zračni prijevoznici, restorani, odmarališta na plaži i organizatori događanja dostavit će popis cijena koje su koristili u prosincu i obvezati se da će ih održavati do 15. ožujka. Potrošačke cijene u Bugarskoj porasle su za 7,3 posto u studenom, tako dosegnuvši desetogodišnji vrhunac. Nagli rast je potaknuo zastupnike da 15. prosinca glasaju za zamrzavanje cijena struje, vode i grijanja do kraja ožujka. Na Filipinima, ministarstvo poljoprivrede je najavilo stopiranje cijena poljoprivrednih proizvoda u područjima koja su devastirana tajfunom Odette kako bi se osiguralo da će tamo biti dovoljno hrane, nakon što se ondašnja vlada već dvije godine bori s vrtoglavom inflacijom.
No, i neki proizvođači su se samoinicijativno odlučili na 'brzo zamrzavanje'. Francuski trgovački lanac Leclerc u utorak je rekao da neće mijenjati cijenu glavnog kruha u zemlji, baguettea, na najmanje četiri mjeseca, a sve kako bi zaštitio građane od galopirajuće inflaciju. 'Obvezujemo se zamrznuti cijenu bagueta od 250 grama na 0,29 eura. Inflacija se vratila i Leclerc mora pokušati spriječiti da se porast prenese na potrošače', rekao je direktor tvrtke Michel-Edouard Leclerc. A iz Japana dolazi, kao i obično, bizarna priča. Ta zemlja, još od početka 90-tih i velikog financijskog kraha, nikako da se vrati na stare staze 'kamikaza potrošnje'. Tamošnja cenralna banka već godinama drži kamatnu stopu negativnom, na 0,1 posto, kako bi, teoretski, potaknula potrošače i tvrtke da troše više kako bi pobijedili buduća povećanja cijena. Ali Japanci se ne odazivaju na te pozive i željena poskupljenja, jednostavno, ne dolaze. Najamnine su još uvijek otprilike kao prije 30 godina, a cijene većine robe široke potrošnje su porasle, ali ne toliko kao drugdje. Budući da su plaće jednake ili u padu, a porezi rastu, Japanci samoinicijativno stežu remen i jedu ramen. Tamo je inflacija u listopadu iznosila 0,1 posto, Banka Japana se nada da će ona, do kraja godine, doseći 1,3 posto. A japanski trgovci i restorani se boje prenijeti veće troškove na svoje osjetljive potrošače. Zato je sada Aeon, jedan od najvećih japanskih maloprodajnih konglomerata, nedavno najavio zamrzavanje cijena do kraja godine 'kao način podrške svojim kupcima u vrijeme kada cijene dnevnih potrepština rastu'.
Čak se i Amerika jednom okušala u disciplini ledenja cijena. Predsjednik Richard Nixon je, 15. kolovoza 1971., uoči izbora, najavio 90-dnevno zamrzavanje svih cijena i plaća u zemlji. Bio je to radikalni program koji je nametnuo izravnu državnu kontrolu nad gospodarstvom s ciljem prekidanja inflatornih ciklusa. Potrošači, čija je kupovna moć bila narušena godinama rasta cijena, osjećali su se kao da su na trenutak odahnuli. I djelovalo je — neko vrijeme. Zamrzavanje je uvjerilo sindikate da ublaže zahtjeve za plaćama i prekinulo inflatornu spiralu povećanja cijena i plaća. No, nakon što je ponovo izabran, Nixon je završio eksperiment 15. siječnja 1973., a burza je instantno pala i stopa inflacije eksplodirala. Vlada i privatni prognostičari nisu prepoznali da je tijekom zamrznutog razdoblja potražnja eksponencijalno rasla, stavljajući tako jak pritisak na zalihe da su, u roku od nekoliko mjeseci, cijene gotovo svega - robe, hrane, minerala i nafte - skočile, a ovaj šok je ostavilo ekonomiju u ruševinama. Sve to je dovelo do gotovo desetljeća takozvane stagflacije — visoke inflacije u kombinaciji sa sporim rastom, što je smanjilo životni standard za milijune Amerikanaca.
Nixonova administracija se trudila sanirati štetu te je uskoro zamrznula cijene govedine, ali su rančeri uzvratili odbijanjem klanja stoke pa je meso nestalo s polica trgovina. Zatim, 13. lipnja 1973., u prkošenju aferi Watergate, predsjednik je dekretirao drugo zamrzavanje cijena u cijeloj zemlji. Ovaj put mjere su bile duboko nepopularne. Potrošačima se novitet istrošio, a poljoprivrednicima i vlasnicima poduzeća nije se svidio novi krug birokratskih pravila, a onda su još uslijedila dva dramatična i nepredviđena događaja. U listopadu 1973. Saudijci su udvostručili cijenu izvoza sirove nafte, što je dovelo do brze eskalacije cijene benzina, a zatim je Organizacija zemalja izvoznica nafte proglasila embargo na sve isporuke nafte u SAD i druge zapadne zemlje. Do prvog tromjesečja 1974. uvoz je prestao te su Amerikanci doživjeli duge redove na pumpi u najvećem poremećaju opskrbe koji je nacija ikada iskusila. Oporavak nije slijedio sve dok Paul Volcker nije imenovan kao predsjednik FED-a 1979. On je odmah podigao kamatnih stopa koje su prekinuti inflaciju, ali po, kako to već mora biti, cijenu strme recesije. Ekonomija se nije oporavila sve do 1983., na pola puta prvog mandata Ronalda Reagana.
Pola stoljeća poslije, čovjek je ovladao genetskom modifikacijom, virtualnom stvarnošću i svemirskim izletima; ali ono što je sam izmislio, inflacija, mu je i dalje apsolutno nedokučivo. Ekonomija je jedina znanost, ako se tako uopće može nazvati, čiji 'stručnjaci' zadnjih pedesetak godina nemaju pojma kako ili se uopće ne žele se nositi s problemima koje su stvorili. Naravno, kapitalizam nikad neće moći rješiti krize koje proizvodi, jer to i jest njegova osnovna namjena; generirati poteškoće na kojima se može dobro zaraditi. Kad je bio lockdown i kada su svi lijepo stajali doma, uživali s obiteljima ili se opuštali ugodnim šetnjama uz more, tržište je bilo na koljenima. Mirna svakodnevnica je upravo ono što trenutna ekonomija organski ne može podnijeti. Ili, kako kažu burzovni mešetari: 'Svaka kriza je prilika za profit.'
Danas, suočene s inflacijom, centralne banke postaju nervozne. Je li vrijeme za uvođenje restriktivnije monetarne politike? Yanis Varoufakis smatra da kamatne stope svakako treba podići, jer su od ovih niskih koristi su imali samo najbogatiji, pošto donji dio populacije svakako ne može dobiti nikakav kredit. Što se tiče država, niske stope su im olakšale servisiranje duga, ali fiskalna ograničenja (stopiranje planiranih projekata) su ostala na snazi, što je onemogućilo javne investicije. Ta dva razloga su kao posljedicu imale veliki rast nejednakosti, jer najbogatiji ne mogu potrošiti svoje ogromne rezerve. Zato centralne banke moraju skupiti hrabrost da podignu kamatne stope, ne bi li prekinule začarani krug nepodnošljive nejednakosti i nepotrebne stagnacije. Naravno, šefovi centralnih banaka strahuju da će podizanjem stopa mnoge države biti gurnute u bankrot i proizvesti ozbiljnu recesiju. Zato to povećanje mora biti praćeno s još dva važna poteza.
Prvo, s obzirom da je temeljno restrukturiranje javnog i privatnog duga svakako neizbježno, centralne banke moraju konačno odustati od pokušaja da to izbjegnu. Održavanje kamatnih stopa na nivoima ispod nule, ne bi li se stečaj nesolventnih entiteta odložio, što Europska centralna banka i Federalne rezerve sada čine, vodi u siguran slom. Umesto toga, potrebno je što prije restrukturirati nenaplative dugove i povećati kamatne stope da bi se zaustavio njihov dalji rast. Drugo, mjere kvantitativnog popuštanja (printanje novca kupovinom financijske imovine) ne treba ukidati, ali novac koji se tako emitira se ne smije usmjeravati u komercijalne banke i njihove korporativne klijente (koji su ga dosad koristili za kupovinu vlastitih dionica). Iz ovog izvora treba financirati univerzalni osnovni dohodak (redovita sredstva potrebna za dostojan život) i tranziciju u zelenu ekonomiju (preko javnih investicijskih banaka kao što su Svjetska banka i Europska investicijska banka). Takav oblik 'printanja' ne bi djelovao inflatorno ako se viša srednja klasa i bogati progresivnije oporezuju (oh ne, komunizam!) i ako zelene investicije počnu proizvoditi zelenu energiju i druga dobra prijeko potrebna čovječanstvu.
Živi bili pa zombi-li-li-li-li...