Pozvana sam u Finsku da održim prezentacije o organizaciji i odnosima s medijima, te sam trebala sudjelovati na velikim događajima i sastancima. Moje putovanje trebalo je trajati skoro mjesec dana. Stigla sam 4. ožujka, avionom iz Dubrovnika, preko Istanbula do Helsinkija, pa autom do Turkua u kojem sam bila smještena kod prijatelja Finaca koji su mi kao druga obitelj. Sutradan sam trebala sudjelovati na International Women in Finland, događaju na kojem su glavne predavačice trebale biti Talijanke, pa je događaj otkazan. U Finskoj je tada sve bilo otvoreno - čak smo bili i na koncertu Adele songbook.
Za 9. ožujka bilo je predviđeno ostvarenje jedne od mojih dugogodišnjih želja - Laponija! Tarja i ja vlakom smo putovale 10 sati do Rovaniemija i odmah navečer išle na snowmobile safari kroz šumu, do zaleđenog jezera s kojeg smo trebali vidjeti polarnu svjetlost, ali nažalost, ovaj put nismo imali sreće. Na kraju sam, upravo na tom zaleđenom jezeru, usred šume u Laponiji pričala hrvatski! Voditeljica ture Tiija udana je za Zagrepčanina i dugo je živjela i učila hrvatski u Zagrebu.
Svakako je ispala velika avantura i doživljaj, u opremi u kojoj se jedva može kretati, ali barem štiti od hladnoće i snijega kojeg ima do koljena, ako ne i do pasa! Sutradan smo išli u selo Djeda Mraza, što je isto neopisiv doživljaj, iako nisam dijete... Ili ipak jesam?! To je mjesto gdje je Božić svaki dan, 0-24, 365 dana u godini i mjesto u arktičkom krugu, za čiji prelazak sam dobila i certifikat. Nezaobilazan je bio ured Djeda Mraza, prepun kutija s poklonima, razvrstanih prema skupinama igračaka, prostorijice s vilenjacima, pisma djece Djedu Mrazu i svašta nešto. I onda malo pomalo, počinje red za upoznati Djeda Mraza i slikati se s njim. Nakon 30 minuta čekanja došao je red i na mene i Tarju, bila sam uzbuđena kao malo dijete. Kad nas je uvodio Djedov vilenjak, pitao nas je odakle smo. Ulazimo k njemu, a Djed mi govori ''Dobar dan!'
Razgovor smo ipak nastavili na engleskom jeziku, ali u prilično šaljivom tonu. Rekao mi je da mi u Dubrovniku snijeg imamo jedino u zamrzivaču. Rekla sam mu svoju božićnu želju, slikali smo se, pozdravili s njim i pošli u kupnju suvenira. Ono što mogu reći je, da Djed Mraz postoji, nalazi se u Rovaniemiju, jako je simpatičan i šaljiv. Samo da znate!
Duhoviti Djedica
Nakon slanja razglednica s posebnim pečatom Djeda Mraza i kupnje suvenira koji te jednostavno vuku kao magnet da ih kupiš jer si tu vjerojatno samo jednom u životu, pošli smo na planinu Ounasvaara odakle se vidi cijeli Rovaniemi. Moram naglasiti da će mi, osim svega navedenog, u pamćenju ostati i hodanje po Rovaniemiju jer je tlo bilo zaleđeno, pa sam možda i najviše vremena provela gledajući upravo u pod, proklizavajući i održavajući ravnotežu da ne padnem.
U svakom grupnom izletu sam bila najsporija, ali oprošteno mi je jer sam iz Dubrovnika. I uspjela sam, ne znam ni sama kako, ali nisam pala! Konačno je došlo vrijeme i za moju prezentaciju i obuku o organizaciji i odnosima s medijima za Women's Bank Rovaniemi. Međutim bila je samo jedna cura jer se ostale žene nisu dobro osjećale ili su bile u kontaktu s nekim tko je putovao, pa su zbog prevencije ipak ostale doma. Sutradan je uslijedio povratak u Turku, a već dan nakon odlazak u Malax i Vaasu gdje sam održala prezentaciju. I malo pomalo, situacija se sve više počela komplicirati s koronavirusom, ponajviše u Hrvatskoj te je počela stresna avantura u pokušajima da me vratimo doma. Druga opcija je bila ostati s njima u Turkuu, što ne bi bilo loše jer su mi stvarno kao druga familija, ali me srce vuče doma jer nitko ne može predvidjeti koliko će ovo potrajati, pa se može dogoditi da ostanem u Finskoj još mjesec-dva. Prvim letom Finn Air-a, kojim smo se svi skupa trebali vratiti u Dubrovniku - otkazan!
Najavljuju se sastanci, spominje se zatvaranje granica, treba reagirati što prije, avionske karte rasprodaju se pred nosom! Na kraju karta kupljena - idem doma u četvrtak preko Istanbula za Zagreb pa Dubrovnik. Dobro je, pođem sutradan prošetati centrom Turku-a dok sam još tu. Život funkcionira najnormalnije, ništa nije zatvoreno, iako mi se neke prodavačice žale da ima puno manje ljudi i da će vjerojatno morati zatvoriti trgovine. Sutradan ujutro u stanu snimimo moju prezentaciju za Women's Bank da je Tarja postavi na interne online stranice, pođem još malo u centar grada obići trgovine i pokušavam kupiti maske, rukavice i dezinfekcijska sredstva, međutim nađem samo rukavice. Dolazi mi SMS poruka da mi je let otkazan! Momentalno se izgubim u vremenu i prostoru i suze mi krenu. Gotovo je, nema vraćanja doma!
Avioni stoje, a suze krenule
Javljam mami tu vijest, plače ona, plačem ja, ali što je tu je - nažalost, ne možemo utjecati na to. Javlja se tata, koji uvijek balansira između dvije vatre - smiruje mene, smiruje mamu. U to me zove Tarja da imam kartu za sutra, rano ujutro iz Helsinkija, da moram odmah doći doma i spakirati se jer krećemo s autom za Helsinki do kojeg nam treba minimalno dva sata vožnje i ostajemo prenoćiti tamo jer moram biti na aerodromu najkasnije u 5 ujutro! Ari dolazi po mene, pakiram sve stvari koje sam taman dva dana prije raspakirala i uredila svoj prostor da bude po mom, jer ću tu ostati još tko zna koliko.
Pakiram sve, u panici, imam previše stvari, nema plaćanja dodatne prtljage, oba kufera mi imaju po 3 kila viška, vadim stvari, važem kufer i tako nekoliko puta. Sad je ok, krećemo. Cijeli dan mi podsvijest radi ''Što ako se i ovaj let otkaže, ovo mi je doslovno zadnja šansa, Turkish Airlines je otkazao dva dana prije, pa valjda neće ovi sad otkazat dan/večer/noć prije?!'' Nisam mogla ni spavati od silnog stresa i ujutro u 4 kad mi je alarm zazvonio prva stvar što sam napravila je bila da sam pogledala je li let otkazan - nije!!!
I tako kreće moja avantura povratka, preko Amsterdama i Zagreba, uz stalno strahovanje hoće li neki od letova biti otkazan i što ako npr. zaglavim u Amsterdamu?! Na kraju, uspijem jedva stići na let za Dubrovnik, jer je let iz Amsterdama za Zagreb kasnio sat vremena. U Zagrebu dobijem upute o samoizolaciji i dam im sve podatke koje me traže (adresu gdje ću biti u samoizolaciji, kontakte, odakle dolazim...). To sve ponovim i u Dubrovniku i konačno dođem u stan kojeg sam izorganizirala da budem potpuno sama i nikoga ne izlažem riziku dok sam u samoizolaciji.
Život u Finskoj
U Finskoj su trgovine, shopping centri, restorani i kafići otvoreni (neke trgovine i restorani su samoinicijativno zatvoreni zbog manjka kupaca), javni prijevoz i dalje funkcionira (ali ne u istom intenzitetu) jer većina ljudi radi iz doma. Zatvorena su i kazališta, ali neki od njih imaju izvedbe preko interneta. Seminari se održavaju, ali također preko interneta. Veliki broj restorana je uveo dostave ručka i večere. Kompanija koja se bavi dostavom hrane je zaposlila više dostavljača. Veliki broj malih trgovina preko interneta prodaju darovne kartice, a jedna velika internacionalna kompanija je započela internetsku prodaju i za male trgovine, potpuno besplatno, da im pomognu! Većina vlasnika prostora ne želi naplaćivati najamninu dok traje ovo stanje s koronavirusom. Nema panike, preporuka je ostati doma i raditi preko interneta i svi su mirni, izbjegavaju jedni druge na propisanim distancama. Mnogi se odlučuju na šetnje prirodom, ali kad netko nekome dolazi ususret - jedna osoba se miče u lijevu stranu, a druga u desnu i na taj način se pridržavaju preporučenog razmaka među ljudima. Putničke agencije i avio kompanije počinju prodavati svoje usluge najranije za srpanj.