Trenutačno u legiji stranaca služi više Hrvata, ali o njima se zna malo. Neki su od svega pobjegli i priključili se toj elitnoj postrojbi, neki su tu pak nastavili vojnu karijeru, donosi Slobodna Dalmacija.
U franc. Legiju stranaca primaju se ljudi od 18 do 40 godina (uz obvezu da će služiti najmanje 5 god.), bez obzira na njihovu prošlost i bez osobnih dokumenata. Otuda je i javna predodžba o legiji kao stjecištu pustolova, očajnika, kriminalaca iz cijeloga svijeta. Danas je, međutim, Legija stranaca vrhunski organizirana jedinica dobro uvježbanih profesionalnih vojnika, navodi Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.
Legija trenutačno u svom sastavu ima otprilike 8500 tisuća legionara koji potječu iz pedesetak različitih zemalja svijeta. Oni odavno više nisu svrstani u postrojbe prema svom etničkom podrijetlu. Postrojbe koje trenutačno formiraju Legiju jesu pet regimenti pješaštva (1° RE, 2° REI, 3° REI, 4° RE I 13° DBLE), jedna regimenta motoriziranog pješaštva (1° REC), dvije regimente inženjerije (5° RMP I 6° REG), a grupirani su pod administrativno zapovjedništvo koje se naziva Groupemnt de la Legion Etrangere (GLE), te jedne padobranske regimente (2° REP). Druga padobranska regimenta postala je simbolom Legije stranaca iako je osnovana tek 1956. godine. Ta je regimenta nasljednik tradicija 2. padobranske bojne (2° BEP) uništene u bitci kod Dien-Bien-Fua, piše Hrvatski vojnik, te objašnjava kako se postaje legionar.
Dugačak je put za sve one muškarce između koji žele postati legionari. Ulazak u Legiju počinje kroz jedan od mnogih ureda za novačenje (dislociranih na matičnom francuskom teritoriju) ili u jednom od sjedišta tzv. “Udruženja veterana” raštrkanih po cjielom svijetu, koji funkcioniraju na svoj način kao središta za novačenje. Svi prijavljeni dobrovoljci pristižu u Aubagne gdje im se kao prvo oduzima civilno odijelo, osobni dokumenti i sav novac koji posjeduju.
To se radi zbog potiskivanja bilo kakve pomisli o bijegu i zbog eliminacije etničkih razlika između prijavljenih kandidata, da bi se što prije potisnulo sjećanje i svaka veza sa civilnim životom. Prije početka svog prvog dana pod ugovorom, regrut mora početi misliti i djelovati kao legionar, a ne npr. kao jedan Europejac ili Azijat. Filozofija Legije zasniva se na činjenici da se njezini pripadnici koji potpišu ugovor u narednih pet godina međusobno neće dijeliti po boji kože ili po nacionalnosti nego će isključivo biti vezani “bratstvom Legije” i da će dati život za svoje suborce.
U Aubagneu, nakon što prime radne odore novaci počinju s trotjednim uvježbavanjem poslije kompletnog medicinskog pregleda. Ispituju se motivi ulaska u Legiju, politička uvjerenja, a vrlo su važni i podaci o prošlosti svakog kandidata. Legija ustvari više nije sigurno sklonište svakovrsnim kriminalcima, pa ova selekcija služi i osigurava između ostalog da se otkriju mogući kriminalci u bijegu, koji bi utočište željeli naći u redovima Legije.
Više ovdje:
Svaki tjedan proveden u Aubagneu označen je na planu rada drugom bojom. Prvi tjedan označen je žutom, drugi zelenom a treći crvenom bojom. Različite boje označavaju stupanj selekcije i svladanog početnog programa obuke. Program konstantno napreduje, uz isključivanje onih kandidata koji ne mogu svladati obuku. Kandidati koji uspiju svladati i treće crveno razdoblje obuke potpisuju ugovor na pet godina, koliko traje jedan ciklus služenja u Legiji stranaca. Ugovor predviđa mjesečnu plaću od 6800 francuskih franaka (dok nije bio uveden euro). Također tim ugovorom je predviđeno služenje u izvan europskim (prekomorskim) postrojbama Legije u trajanju od najmanje dvije godine. Ugovorom je predviđena mogućnost traženja francuskog državljanstva (dovršetkom ugovora), kao i mogućnost novog angažmana u Legiji.
Negativni aspekti novopridoših pripadnika Legije jesu da su bez osobnih dokumenata lišeni nekih normalnih civilnih stvari kao što su npr. posjedovanje vozačke dozvole, osobnog vozila ili stana, nemogućnost ženidbe itd. Legiji se mora dati sve ali i ona svojim pripadnicima uzvraća mnogo. Svojim pripadnicima osigurava novi identitet, zaštićeni su i kada jednom “časno” odrade svoj ugovor ukoliko to žele Legija za njima briše sve tragove. Između ostalih vrlo je važno pravilo da se legionar ne može javno fotografirati bez njegovog eksplicitnog pristanka. Nakon potpisivanja ugovora slijedi kompletno oblačenje i opremanje legionara te posjet Dvorani časti u Muzeju Legije, gdje se budući legionari upoznaju sa nasljedstvom koje su im ostavili njihovi prethodnici. Nakon toga regruti se šalju na daljnju obuku u bazu Qartier Lapasset u mjestu Castelnaudary, gdje je sjedište 4° RE.
Četvrta regimenta (4° RE) je jedina postrojba Legije koja nastavlja tradicije nekadašnje Regiment d´Instruction de la Legion Etrangere (RILE) i tzv. Groupement d´Instruction (GILE) koje su svojevremeno bile podređene 2° RE. Svi novopridošli – kandidati počinju sa baznim četveromjesečnim uvježbavanjem na koja se nastavlja još četiri mjeseca tzv. naprednog baznog tečaja. Ta dva razdoblja namijenjena su prije svega tome da se kandidatu podigne na najvišu moguću razinu fizička snaga i istodobno dovede na maksimum mentalna kondicija. Mentalnu spremnost svojih pripadnika vodstvo Legije smatra jednim od njezinih najjačih oružja i stoga joj pridaje iznimnu važnost. Fizičke i psihičke probe i uvježbavanja su dugački i iscrpljujući. Tijekom tih prvih mjeseci kandidati su podijeljeni u vodove po 30 ljudi, uz fizičku i psihičku pripremu uče osnovne zapovijedi, upoznaju vojne baze u kojima će službovati, uče karakteristični spori paradni korak i tradicionalne Legijine koračnice. Osim toga intencija je obuke da kandidati u svakom trenutku budu sposobni ispoljiti duh i tradicije Legije.
U tom se razdoblju posebna pozornost poklanja obuci u rukovanju vatrenim oružjem i bojevim gađanjima mobilnog i stacionarnog tipa na pokretne i nepokretne ciljeve. U sklopu borbene obuke kandidati se podučavaju borbenim tehnikama i taktici pješaštva, operacijama čišćenja terena, metodama borbe u urbanim područjima, ophodnjama (dnevnom i noćnom), protugerilskim taktikama. Uobičajenim borbenim tehnikama i taktici Legija pridodaje i svoja posebna iskustva, tj. “naučene lekcije” iz svojih operacija u indokineskim i afričkim džunglama ili saharskoj pustinji. U vojarnama i kampovima vlada željezna disciplina. Odavno nema stravičnih fizičkih kažnjavanja kao nekada, ali zato postoje neke druge, možda i perfidnije kazne. Odora se mora održavati u besprijekornom stanju, kako to nalažu vrlo stroga pravila.
Kandidati su obvezatni tijekom mjeseca odraditi 192 sata straže a svakodnevna jutarnja tjelovježba počinje serijom od 100 sklekova. Bazni trening kandidata obuhvaća također hodnje pod punom ratnom opremom. Počinju sa hodnjom duljine 7 km koja se progresivno povećava dok ne dosegne duljinu od 21 km.
Završetak te faze obilježen je forsiranom noćnom hodnjom duljine 25 km po iznimno teškom terenu, koja se mora obaviti u roku tri sata – s jednim rancem i opremom ukupne težine 50 kg. Oni kandidati koji uspješno završe tu “početnu” fazu obuke dobivaju neformalni naziv “napredni volonter”.
Dobivaju privilegiju slobodnog izlaska iz vojarne, izlaznu odoru ukrašenu crvenim naramenicama (epoletama) sa resama i plavi ovoj koji se omota oko struka i nosi ispod opasača. Do tada su kroz obuku prošli gologlavi a sada na jednoj sugestivnoj svečanosti pod bakljama i uz pjesmu “Le Boudin” (sveta pjesma Legije) prvi puta dobivaju kapu bijele boje i time simbolično postaju (sa svim pravima i obvezama) “Hommes du Rang”, odnosno “legionari druge klase”. Nakon prva četiri mjeseca u Aubagneu, kandidati se upućuju na drugi dio obuke (također u trajanju od četiri mjeseca) koji se provodi u vojarnama Legije u Nimesu (2° REI), Orangeu (1° REC) ili u Avignonu (6° REG). U tim središtima budući legionari se podučavaju kako djelovati zajednički kao postrojba, uz poštivanje osobitosti i baznih zadaća različitih regimenti. Svi pripadnici Legije, pa čak i oni koji će obavljati neborbene zadaće, moraju proći ta dva temeljna “paketa” obuke. Razlog tome leži u činjenici da svaki legionar mora biti sposoban formirati borbenu grupu i zapovijedati njome. Osim toga, bilo koji legionar može biti pridodan kao ispomoć 2° REP i biti poslan u akciju.
Ljudi uvršteni u Drugu padobransku regimentu (2°REC) nakon završenog naprednog tečaja odlaze na najviši stupanj obučavanja u bazu regimente u Calviu na Korzici. Intenzivan program padobranske obuke traje četiri tjedna. Prvi tjedan je obilježen intenzivnim podizanjem fizičke spreme kroz niz dugotrajnih dnevnih i noćnih hodnji pod punom opremom. Drugi tjedan je posvećen učenju tehnika skakanja i doskoka te sigurnosti. U tom razdoblju intenzivno se izvode skokovi s padobranskog tornja.
U posljednja dva tjedna legionari imaju ukupno šest skokova od kojih je jedan noćni. (Naime, toliki broj skokova zahtijeva francuska vojska da bi legionarima uopće mogla izdati padobranske licence).
Odmah treba reći da druga padobranska regimenta Legije stranaca nije obična padobranska postrojba. Njezini pripadnici u stanju su djelovati kao konvencijalno pješaštvo, kao “zračna konjica” i naposljetku kao zračno-desantne trupe. Iznad svega stoji njihova mogućnost transformacije u padobrance-komandose.
Transformacija postrojbe u današnji oblik počela je još 1963. godine pod zapovjedništvom potpukovnika Caillauda (legendarnog vojnika Legije i prvog zapovjednika druge padobranske bojne Legije formirane 1948. godine – 2° BEP koji je poslije prerastao u regimentu).
Regimenta je podijeljena u šest satnija:
• Zapovjedno-opslužna satnija (CCS)
• Satnija za podršku i izviđanje (CEA)
• 1 ° satnija za urbana djelovanja, noćna i protuoklopna djelovanja
• 2 ° satnija za planinska djelovanja
• 3 ° sSatnija za amfibijske operacije
• 4 ° satnija za snajperska djelovanja, rušenje i sabotaže
Pripadnici 2° REP, njih 1275, uvježbavaju se u različitim vještinama i specijalnostima, sukladno satniji u koju su raspoređeni. Ipak, svi pripadnici prije ili kasnije prođu tečajeve borbe u džungli (održavaju se u Gvajani) i borbe u pustinji (održavaju se u Džibutiju). Unutar 2° REP, preciznije unutar satnije CEA, koja broji 237 legionara, nalazi se jedna mala postrojba koja je svojedobno bila nazvana SOGH (Sauterus Operationels de grande hautere), a danas se njezino ime krije iza kratice CRAP (Commandos de reinsegnements et dans la profondeur).
Radi se o posebnoj skupini vrhunskih padobranaca, specijalista za skokove s velikih visina i slobodan pad, s kasnim otvaranjem padobrana. Ova malena grupa namijenjena je za sakupljanje informacija, za izviđanje duboko iza neprijateljskih linija, te naravno za izvođenje sabotaža na teritoriju kojeg nadzire neprijatelj.
CRAP
Commandos de reinsegnements et dans la profondeur – komandosi za izviđanje i duboki prodor – “oči” su 11° padobranske divizije. Skokovima s velikih visina, radi infiltracije na protivnički teritorij, nakon kontroliranog slobodnog pada, otvaraju svoje padobrane na maloj visini. Radi se o vrlo rizičnom manevru koji zahtijeva visoki profesionalizam. Pripadnici ove postrojbe osim izvidničkih zadaća izvršavaju sabotaže, ali i antiterorističke akcije, po potrebi i na udaljenostima 4000-5000 km od svojih matičnih baza.
Svaka regimenta iz sastava 11° padobranske divizije i 13° RDP (uključujući 7° i 14° RPCS) ima u svom sastavu CRAP tim integriran u CCS ili CEA satniju. U svakoj regimenti postoje po dva CRAP tima. Zbog svoje posebnosti 2° REP ima u svom organskom sastavu čak 34 CRAP tima. Tijekom sedamdesetih godina uvježbavanje tehnika CRAP skokova bila je povlastica koju su imali i redoviti vojnici-padobranci koji su poslije službovali u tim postrojbama. Danas takvoj obuci mogu pristupiti samo volonteri koji u svojoj profesionalnoj karijeri imaju određeni broj godina provedenih u zračno-desantnim postrojbama. Moguće je priključiti se tečaju za CRAP bez obzira na granu iz koje se dolazi (KOV, RM, RZ), odnosno ako kandidat u statusu legionara druge klase ima najmanje čin satnika i ukoliko zadovoljava vrlo rigorozne medicinske uvjete. Jedan od bitnijih uvjeta koji takav kandidat također mora ispuniti jest završetak drugog stupnja komando obuke ili kvalifikacija zapovjednika grupe ili voda koju verificiraju CNEC središta u Montlouisu i Colliureu. Škola za zračno-desantne snage ETAP, koja se nalazi u gradu Pau, organizira svake godine dva CRAP tečaja – svaki za 25 polaznika u trajanju od 12 tjedana. Tijekom tog tečaja svaki polaznika ostvari minimalno 80 skokova, od kojih je najmanje 9 noćnih. Nakon dolaska u školu ETAP, svaki polaznik se temeljito upoznaje s raznim tipovima opreme i materijala koji se koriste za skokove sa velikih visina. Isto tako, na zemlji se uvježbavaju različiti položaji koje će ti padobranci zauzimati tijekom kontroliranog slobodnog pada (možda je bolje reći leta).
Već trećeg dana tečaja kandidati imaju svoj prvi slobodni CRAP skok sa visine od 1500 metara, koja se postupno povećava na 2500 metara. Nakon dva tjedna kandidati za buduće slobodne skokove spremni su za skok s kompletnom opremom koju moraju inače sa sobom ponijeti na zadaću i, naravno, osobno naoružanje. Koncem trećeg tjedna obuke kandidati počinju uvježbavati noćne skokove. Do prije nekoliko godina maksimalna visina s koje su se uvježbavali CRAP skokovi nije prelazila 4000 metara. Danas se takvi skokovi uvježbavaju sa visine od 6000, metara a uskoro će se (kako tvrdi škola u Pauu) takvi skokovi uvježbavati s visina od 9000 metara. Takvi skokovi mogući su samo uz uporabu maski i boca s kisikom, te posebno dizajniranih padobrana. Takvi padobrani omogućavaju padobrancima prelet vrlo velikih distanci (30 – 40 km) u maksimalnoj tajnosti. Skokovi u školi ETAP izvode se iz zrakoplova tipa Transall.
Pripadnici CRAP timova moraju izvrsno poznavati KAP 3, fundamentalni uređaj njihove sigurnosti koji automatski otvara padobran (na određenoj visini – unaprijed određenoj) u slučaju da iz bilo kojeg razloga zakaže prethodno ručno otvaranje. Svake godine svi pripadnici CRAP timova ponovno prolaze kratki tečaj koji traje jedan tjedan i koji sadržava ukupno 7 dnevnih skokova + 1 noćni skok. Svrha tog jednotjednog tečaja je obnavljanje i potvrda licence svakog člana CRAP tima. Nakon 12-tjedne obuke u Pauu, novi specijalisti za slobodne skokove vraćaju se u svoje regimente i dalje se uvježbavaju za zadaće svoje regimente. Zbog njihovih sposobnosti, timovi CRAP bili su uključeni u sve vojne akcije koje je Francuska poduzimala diljem svijeta, posebice u Africi (u Čadu – operacije Manta i Epervier, u Ruandi i Centalnoafričkoj Republici te Somaliji – operacija Ponovljena nada). Također, CRAP timovi su rabljeni tijekom 1. zaljevskog rata kao udarna obavještajna igla francuske divizije Daguet. Prema francuskim izjavama, njihove postrojbe uključene u mirovne snage OUN, koristile su se CRAP timovima za izvidničke misije iznad ratom zahvaćenih područja bivše Jugoslavije.
Evo što se zna o toj postrojbi:
Hrvatski vojnik tako objašnjava:
Postrojba koja je nastala radi podupiranja ekspanzije francuskih kolonijalnih interesa ima dugačku i burnu prošlost, zaogrnutu plaštom mita. Da bi se razumjela njezina sadašnjost, potrebno se bar za kratko vratiti i upoznati njezinu prošlost.
Od vatrenog krštenja prije 175 godina u Alžiru pa do njihovih posljednjih zadaća na Balkanu i Bliskom istoku, Legionare je vodio njihov moto: čast i odanost.
Opis današnje Legije stranaca nemoguće je razumjeti bez barem djelomičnog upoznavanja s njihovom prošlošću. Formirana potpuno od dobrovoljaca (plaćenici su u Legiju ušli kasnije) podrijetlom iz cijele Europe, Legija stranaca nastala je dekretom bivšeg Napoleonovog maršala Solta 9. ožujka 1831. godine, za vrijeme kralja Luja Filipa. Novostvorena postrojba – Legija stranaca, bila je sastavljena od 7 pješačkih bojni od kojih je svaka bila sastavljena od vojnika iste nacionalnosti: 1., 2. i 3. bojna bile su sastavljene od Švicaraca i Prusa, 4. su činili Španjolci, 5. je bila sastavljena od Talijana, 6. od Belgijanaca i Nizozemaca i na koncu 7. od Poljaka. Po dekretu, legionari su se smjeli boriti samo izvan europskih teritorija, pa su tako bili poslani na svoju prvu vojnu zadaću u Alžir, pod zapovjedništvom švicarskog pukovnika Stoffela, protiv alžirskih berberskih plemena, piše Hrvatski vojnik i nastavlja dalje:
Zbrka s jezikom i oskudni vojni duh prvih legionara stvorili su neke probleme koji su bili riješeni uvođenjem željezne discipline koja je bila gotovo nehumana.
U travnju 1832. godine Legija je imala svoje vatreno krštenje u selu Maison Carree u blizini grada Alžira i odmah se okrvarila. Stvorena za borbu u ime slobode, Legija je poslana u osvajački rat i borbu koja se vodila s neopisivom krvoločnošću. Akcija u Maison Carreeu završila je predajom prve ratne zastave koju je francuski kralj predao novom zapovjedniku Legije, pukovniku Combeu. U tom razdoblju otpor Arapa dobio je na žestini, i oni su pod vodstvom Abd-el-Kadera, emira od Mascare, započinjali nove bitke kao što je bila ona ispred mediteranske luke Oran. Poražen od Španjolaca iz 4. bojne Legije, emir se morao povući i preći u gerilu. Sukobi i vatrene čarke nastavili su se, izmjenjivale su se bitke, kao što su bile one za osvajanje Arzewa, Kolea i Mostaganema.
Tri godine poslije, 1835. godine, dok je u Alžiru još bjesnio ustanak svom snagom, Legija je bila pozvana u Španjolsku. Tamo je sudjelovala u prvom karlističkom ratu na strani kraljice Izabele, koji je trajao do konca 1838. godine.
Španjolska i Alžir
Bio je to jedan dugački rat u kojem nije bilo mnogo zarobljenika. Na okrutnost baskijskih ustanika legionari su odgovarali jednako krvoločno. Iz tih godina poznat je pokušaj pukovnika Bernella, koji je zapovijedao Legijom u Španjolskoj da stvori učinkovitu taktičku borbenu grupu opremivši svoje postrojbe topništvom, inženjerijom i konjicom. Iz bitke u bitku redovi legionara su se sve više prorjeđivali. U bitci kod Zubire 3. i 4. bojna Legije bile su gotovo totalno uništene, a u lipnju 1837. godine kod Barbastre pao je u borbi nasljednik Bernella, pukovnik Conrad.
Vojna kampanja u Španjolskoj završena je 1838. godine, ali je Legija poslije nje bila gotovo totalno uništena: od 5000 ljudi iskrcanih kod Tarragona 1835. godine preživjelo ih je manje od 500. Istodobno su u Alžiru druge postrojbe Legije bile uključene i dalje u borbu protiv emira Abd-el-Kadera i sudjelovale su u opsadi i osvajanju grada Costantina.
Službena retorika kaže da su legionari osim što su bili ratnici bili i konstruktori, graditelji, slično legionarima iz doba carskoga Rima. Tih godina legionari su često znali zamijeniti svoje puške lopatama i motikama, gradeći ceste (poznata cesta između Donera i Bonfarika, nazvana “Chaussee De Legion”) mostove, kanale, nasipe, ali prije svega svoje osinje gnijezdo: vojarnu Vienot u Sidi-bel-Abbesu. Godine 1841. broj bojni Legije je narastao toliko da je bilo moguće formirati dvije cjelovite regimente: Prva regimenta smještena u Sidi-bel-Abbesu i druga regimenta, čija je baza bila u Boneu, na granici Saharske pustinje. Pacifikacija Alžira provodila se dosta brzo tih godina, osim na nekoliko područja kao što je bilo ono oko grada Kabylia, gdje je djelovala alžirska gerila. Ostali dijelovi su bili pokoreni. U tom području Legija je vodila 24. 6. 1857. godine svoju prvu slavnu bitku, onu kod Ischeridana pod zapovjedništvom generala MacMahona (koji je kasnije postao predsjednik Francuske). Njegova 2. regimenta marširala je kao na smotri prema jednom grebenu gdje ih je čekalo otprilike 500 arapskih gerilaca. Kad su im se približili dovoljno blizu, MacMahon je zapovjedio juriš s isukanim bajunetama. Pobjedom kod Ischeridana završila je protufrancuska gerila u Alžiru, a Alžir je bio kompletno pacificiran. Legija je pokazala svoju vrijednost kao jurišna postrojba kojom će se Francuska ubuduće koristiti na svakom mjestu gdje će se oružjem i silom morati boriti za svoje interese. Legiju su očekivale nove borbene kampanje na Krimu, Meksiku i Italiji, kampanje u kojima je Legija nastavila graditi svoj krvavi imidž.
Epopeje u Meksiku i Africi
Na Krimu je kao dio francuskog ekspedicijskog korpusa sudjelovala 1. regimenta pod zapovjedništvom pukovnika Vienota, po kojem je nazvana matična vojarna Legije u Sidi-bel-Abbesu u Alžiru, a kasnije i ona u Aubagneu, kad je Legija bila prisiljena napustiti Alžir 1962. godine. Legionari iz 1. regimente pojačani jedinicama iz 2. regimente borili su se slavno kod Abna, porazili trupe Menšikova i na kraju sudjelovali u opsadi i uspješnom zauzimanju Sevastopolja predvodeći posljednji juriš na rusku tvrđavu. Poslije ove borbene kampanje Legija je bila reorganizirana. Veterani iz Alžira i oni iz Sevastopolja bili su združeni u 2. regimentu, dočim su dobrovoljci, isključivo Švicarci svrstani u novu regimentu koja je dobila službeni naziv 1. regimenta Legije stranaca. S takvom strukturom Legija je poslana u Italiju 1859. godine zajedno sa ostalim francuskim jedinicama koje su zajedno sa sardinijsko-pijemonteškim snagama sudjelovale u drugom talijanskom ratu za neovisnost. Prvi okršaj sa austrijskim snagama zbio se kod grada Magente. Lijevo krilo francusko-sardinijsko-pijemonteškog rasporeda ustuknulo je pred udarom austrougarskih snaga i Legiju je dopala zadaća da se za to pobrine. Pukovnik Chabriere zapovjedio je juriš, legionari su nataknuli bajunete na svoje puške i u furioznom jurišu razbili austrougarsku vojsku te oslobodili put za Milano. U Milano su ušli na čelu francuskog ekspedicijskog korpusa. Poslije toga vodili su krvave bitke kod Solferina i St. Martina, koje su potrajale sve do konca rata.
Dio amblema postrojbi:
Nakon završetka trijumfalne pobjedničke parade u Parizu, Legija se vratila u Alžir, gdje je ponovno bila reorganizirana. Taj proces u rekonstrukciji i ustroju preživjela je samo jedna regimenta. Tri godine poslije, Napoleon III, francuski kralj, odlučio je uspostaviti u Meksiku svoju vlast pa je kao potporu tome tamo poslao snažni vojni kontignent čije je jezgro činila Legija. Zbog izbijanja narodne revolucije pod vodstvom Benita Juareza i u potpunom neprijateljskom okruženju, kroz mnogobrojne bitke, Legija je ispisivala svoje najslavnije stranice na jedini način kako je to znala: svojom hrabrošću i svojom krvlju. Legija i danas slavi kapetana Danjona (invalida bez podlaktice lijeve ruke), dvojicu potporučnika i 62 legionara iz sastava 3. satnije koje su sa streljivom i namirnicama dospjeli u meksičku zasjedu, uspjeli se povući na jednu ruševnu hacijendu u blizina gradića Camerona, gdje su se gotovo cijeli dan opirali napadima daleko brojnijih protivnika. Kad su ostali bez streljiva, hrane i vode posljednja petorica preživjelih krenuli su u juriš bajunetama, dvojica su odmah poginula, a troje posljednjih poštedio je meksički pukovnik Combas. Poštedio ih je zbog iskazane hrabrosti i dopustio Francuzima pokapanje njihovih mrtvih. Meksička kampanja trajala je dugačke četiri godine u kojima su legionarske trupe, kao i u alžirskoj i španjolskoj epizodi, kroz brojne bitke pretrpjele goleme gubitke. U međuvremenu u Europi se pruska opasnost nadvila nad domaće Francuske granice. Napoleon III se “riješio Meksika” i pozvao Legiju natrag u Alžir da bi je imao na raspolaganju za obranu (prvi, ali ne i posljednji put) same Francuske. Kad je izbio francusko-pruski rat, mnogobrojni stranci nahrupili su u Legiju koja je formirala novu bojnu, 5., pod zapovjedništvom bojnika Aragoa, koja će biti uništena u bitci kod Orleansa 10. listopada 1870. godine. Legionari pozvani iz Alžira preoteli su od Prusa grad Montbeliard.
Njihova hrabrost ipak nije bila dovoljna jer je vojnika sa šiljkom na kacigi (Prusi) bilo mnogo više i bili su bolje opremljeni i naoružani. Francuska je bila poražena i izgubila je vojni primat u Europi. Radi iskupljenja zbog tog poraza, Francuska je počela seriju kolonijalnih ratova u Africi i Aziji. Legija je ponovno bila uvučena u kolonijalno širenje francuske imperije u Indokini, Dahoneju, Madagaskaru i velikom dijelu Zapadne Afrike. Od 1883. godine legionari sudjeluju u vojnim kampanjama u Maroku i Tonkinu (Vijetnam), te pišu nove stranice u ratnoj knjizi Legije. U studenom 1883. godine Legija se iskrcala u Haibhongu i odmah se uključila u osvajanje utvrde Son-Tay i gradića Bac Ninha. Nakon toga Legija je s dvije satnije branila utvrdu Tuyen Guang. Pod zapovjednišvom bojnika Domire Legija je branila utvrdu od 23. siječnja do 03. ožujka 1885. godine pred napadima više od 20 tisuća kineskih vojnika. Neprijateljstva su završila 1. travnja 1885. godine potpisivanjem francusko-kineskog mirovnog ugovora, nakon toga su legionari u skladu sa svojom tradicijom ponovno zamijenili puške za lopate i motike i započeli s izgradnjom infrastrukture u toj francuskoj koloniji. Godine 1892. Legija je poslana u Dahomej da se bori za interese francuskog saveznika kralja Behanzina. Ta se kampanja može sažeti pod ime samo jedne bitke koja se tamo vodila: Dogba. U tom mjestu francuska vojna kolona bila je iznenada napadnuta, ali je 800 legionara pod zapovjedništvom bojnika Fauraxa reagirala brzo i kao obično krenulo u juriš s isukanim bajunetama. Nakon što je riješena situacija u Dahomeju, Legija je poslana u Sudan, gdje je vrlo kratko ali uspješno djelovala 1892. godine.
Tri godine kasnije (1895. godine) Legija je poslana na Madagaskar gdje se 23. travnja iskrcala u mjestu Majung. Iz svoje baze počeli su graditi cestu uzduž koje su napredovale francuske snage. Zbog vrlo teške, gotovo neizdržljive tropske klime, bolesti i insekata legionari su umirali u stotinama. Nasuprot tome gubici u borbi bili su gotovo zanemarivi, jer su se domaći ustanici iz plemena Hova gotovo redovito razbježali pred Legijom bez borbe. No, u Alžiru je Legija nastavila borbe s ustanicima i gerilom koja se s teritorija Maroka ubacivala na dio teritorija koji su zauzeli Francuzi. U to vrijeme bile su formirane satnije konjaništva u sastavu 2. regimente koje su odmah uključene u kontrolu granice između dviju država. Već 2. rujna 1903. godine jedna od tih satnija bila je uključena u bitku kod El Moungara, koja se često uspoređuje s onom u Meksiku kod mjesta Camerone. Polovica satnije Montee, pod zapovjedništvom satnika Vaucheza bila je opkoljena s 2000 marokanskih vojnika. Nakon otpora koji je trajao više od 10 sati, posljednji ostaci satnije uspjeli su dočekati dolazak pojačanja. Taj je incident potvrdio tadašnjem zapovjedniku Legije, pukovniku Lyauteyu, potrebu jake vojne intervencije u Maroku.
Prvi svjetski rat
Nekoliko godina prije izbijanja I. svj. rata u Francuskoj je sazrelo mišljenje da Legija sama neće biti dovoljna da zaustavi Nijemce. Pred izbijanje rata, Legija se masovno popunila novim, ali su pod oružje došli i stari, “isluženi” legionari. Rabljena kao jurišna postrojba, Legija je sudjelovala u mnogim borbama u kojima je bila desetkovana njemačkom strojničkom paljbom. Prvi oružani sukob s Nijemcima Legija je imala u Neuville-Saint-Vaastu. Poslije toga slijedile su bitke kod Givenchya, Roye, Amiensa, Verduna, Maasa, na rijeci Marni, Chemin des Damesu, Chateau Thierryu i mnogim drugim, koje gotovo nije moguće pobrojiti. Karakteristična je bila bitka kod Amiensa, gdje je jedna bojna Legije pod zapovjedništvom jednog običnog legionara (jer su svi časnici i dočasnici izginuli) zaustavila napredovanje i prodor njemačkih snaga, te na rijeci Marni, gdje su tek intervencija i juriš Legije stranaca zaustavili Ludendorffove snage. Ne smije se zaboraviti da su postrojbe Legije sudjelovale u borbama protiv Turaka u Dardanelima i Bugara na srpskoj fronti. Istovremeno, u Maroku je Legija ulagala velike napore u savladavanje otpora ustanika Abd-el-Krima. Te su se operacije odvijale kontinuirano i neovisno o europskim ratnim zbivanjima. Legionari, koji su tada održavali francusku prisutnost u tom dijelu svijeta bili su podrijetlom uglavnom iz zemalja koje su u Europi međusobno ratovale. To su bili oni koji su izgradili mit o Legiji stranaca, a koji su kasnije svesrdno potpomagali književnost i kinematografija. Stvarnost legionara bila je u potpunosti drukčija. U vojarni Fort Saint Nicolas u Marseilleu, novaci su provodili teške i naporne dane ispunjene velikim žrtvovanjem u kojima nije bilo nikakvog romantizma opisanog u knjigama i filmovima. Čelična disciplina i nehumane kazne za i najmanji otklon od nje uobličavali su svakodnevni život legionara. Kad se našla na fronti, Legija je prva ulazila u bitku a izlazila iz nje tek kada je, poput rimskih legija, bila desetkovana.
Amblem padobranske regimente
Prema legendi koja je ipak svojim dobrim dijelom netočna, u Legiju stranaca su pristupali samo kriminalci ili one osobe koje su bježale pred zakonom. To ipak nije sasvim točno. Povijest Legije zabilježila je brojne liječnike, odvjetnike, policajce, ministre, prinčeve, kneževe, svećenike, pa čak i državne suverene koji su svojevremeno služili u Legiji. Bivši legionari zavjetovani “legionarskim bratstvom” o tome su uvijek pričali rijetko i škrto. Među takvima su MacMahon, koji je kasnije postao predsjednik Francuske, Daladier – predsjednik francuske vlade, Luigi Grimaldi, kasniji monegaški knez (pod imenom Luigi II), Aage, danski princ, Cole Porter, Arthur Koestler i mnogi drugi koji su postali poznati glazbenici i književnici. Guseppe Bottai, kasniji Mussolinijev ministar, Ali Khan, sin Age Khana III., pariški princ, pretendent na tron, princ Napoleon također imaju nešto zajedničko: u jednom razdoblju svog života bili su legionari.
Mogućnost promjene identiteta bila je mnogima privlačna, ali nije to bio jedini zahtjev koji je Legija nametala. Drugarstvo među njezinim pripadnicima, iskovano u blatnjavim rovovima europskih ratišta, privuklo je mnoge da se nakon rata pridruže Legiji. Zbog velikog priliva ljudi osnovane su dvije nove regimente: 3. regimenta pješeštva (3° Regiment Etranger d´Infanterie – 3°REI) i 1. regimenta konjaništva (1° Regiment Etranger de Cavalerie – 1° REC). Ove dvije regimente zajedno s postrojbama 2° REI (2. pješačke regimente) borile su se zajedno u Maroku od 1920. – 1926. godine. Abd-el-Krim je u planinama Riffa vodio sa svojim berberskim ustanicima pravi gerilski rat, sve do predaje 26. svibnja 1926. godine. Posljednji ostaci njegovih gerilaca borili su se do kraja ožujka 1933. godine, kada su ih francuske snage (Legija) uspjele nadvladati. Tijekom 1925. godine Legija je pozvana u Siriju da uguši ustanak Druza, što su legionarske čete (REC) pod zapovjedništvom satnika Landriaua (iako često u nepovoljnom brojčanom odnosu) uspješno rješavala dobro provjerenim metodama Legije: uvijek su bili brutalniji od svojih neprijatelja.
U pacificiranim područjima Maroka i Alžira postrojbe Legije gradile su ceste i infrastrukturu kao što je bila ona između Fouma i Zebela. Na njoj je i golemi pješčani nasip izgrađen samo krampovima i lopatama. Tu i danas stoji spomenik-nadgrobna ploča s epitafom koji je Legija posvetila preminulima za vrijeme izgradnje te prometnice i koja možda najbolje oslikava duh Legije: ” Planina se prepriječila prolasku a mi smo dobili zapovijed da prođemo. Legija je pokorna.” Kako se bližila stogodišnjica osnivanja Legije stranaca, general Rollet, kojeg su zvali “otac Legije” odlučio je sagraditi najmonumentalni mogući spomenik svim palim legionarima u prvih 100 godina postojanja Legije. Taj spomenik je podignut u alžirskom sjedištu Legije, u njezinom “osinjem gnijezdu”, u Sidi-bel-Abesu 1931. godine. Tamo je stajao sve do 1962. godine kada je Legija bila prisiljena konačno napustiti Alžir. Spomenik je rastavljen i prenesen na francuski teritorij, u Aubagne, gdje je kamen po kamen ponovno sastavljen.
1940. – 1945.
Drugi svjetski rat se neminovno približavao i u takvim prilikama rijeka novih dobrovoljaca hrlila je u Legiju. Veliki broj novopridošlih nagnao je vodstvo Legije da formira dvije nove regimente pješaštva (11° i 12° REI) koje su ušle u sastav tzv. 13° polubrigade Legije stranaca. Već početkom 1940. godine neke od tih postrojbi participirale su u borbama protiv Nijemaca kod Verduna. Nakon kapitulacije Francuske, dio postrojbi Legije izbjegao je u Afriku pod vodstvom generala Lattrea de Tasignya. Mnogima je gotovo nepoznata činjenica da su postrojbe Legije zajedno s britanskim snagama sudjelovale u obrani norveške luke Narvik pred njemačkom agresijom. Kapitulacija i primirje potpisano između Francuske i Njemačke 22. lipnja 1940. dovelo je Legiju u moralnu dvojbu: ostati vjerni generalu Petainu i njegovoj kolaboracionističkoj vladi u Vischyu ili se nastaviti boriti sa “Slobodnom Francuskom” na čelu sa generalom De Gauelleom na strani Saveznika. Pripadnici Legije su se odlučivali po svojoj savjesti, pa ih je bio na obje francuske strane. Oni koji su se odlučili za savezničku stranu nastavili su borbena djelovanja u Africi. Već 8. travnja 1941. dijelovi Legije iskrcali su se u Eritreji i od talijanskog garnizona preoteli važnu luku Massaua. U području zapadne Sahare Legija je vodila neke od svojih najslavnijih bitaka za vrijeme afričke epopeje. Pod zapovjedništvom generala Koeniga, veterana iz borbi za Narvik, postrojbe Legije su se punih 12 dana opirale napadima postrojbi talijanske oklopne divizije Ariete, dijelovima 90. pješačke divizije te njemačke 15. oklopne divizije. Ogorčenim otporom kod Bir-Hakeima legionari su omogućili Montgomeryu da učvrsti crte obrane kod El Alameina i zaustavi Romelove snage na prilazima Sueskom kanalu. U protuofenzivi u sudenom 1942. poginuo je i novi zapovjednik Legije, gruzijski princ Amilakavari. Tijekom 1943. godine postrojbe iz afričkog dijela Legije i one pridružene “Slobodnoj Francuskoj” konačno su se združile u borbama protiv njemačkih snaga u Tunisu. Nakon završetka afričke epizode, Legija je nakratko prebačena na talijansku frontu. Poslije toga postrojbe Legije čistile su zaostale džepove otpora uzduž francuske atlantske obale, sudjelovale su u zaustavljanju njemačke protuofenzive u Ardenima, u bitci za Strasbourg i Colmar, te oslobađanju alpskih predjela od talijanskih snaga. Prenošenjem ratnih operacija na njemački teritorij, Legija sudjeluje u borbama za Karlsruhe i Stoccard. Završetak rata zatekao je Legiju na obalama Dunava, u Schwartzwaldu. Poslije pobjedničke parade održane 1945. godine u Parizu, Legija se po tko zna koji put vratila u svoje baze u Alžiru.
Nakon drugog svjetskog rata
Nakon što je završio drugi svjetski rat, za Legiju stranaca nije bilo vremena za odmor, ona je već stupala u sljedeći ratni sukob i vojnu intervenciju. Ovaj put je na redu bila Indokina, u kojoj je Francuska željela povratiti prevlast u svojim dragocjenim kolonijama.
Na završetku II. svjetskog rata Legija stranaca je imala približno 20 000 pripadnika ustrojenih u sedam regimenti (šest pješačkih i jednoj konjaničkoj). U poslijeratnim godinama došlo je do velike smjene ljudi. U Legiju su pristupili mnogi dobrovoljci iz svih krajeva Europe: prebjezi iz Istočne Europe, bivši fašisti i nacisti, pripadnici SS, izbjeglice i mnogi drugi bjegunci pred zakonom. Dojučerašnji protivnici postali su ratni drugovi, združeni bratstvom Legije u borbi za kolonijalne interese francuske Četvrte Republike. Osim u Indokinu, Legija je poslana u intervenciju na Madagaskar te je nastavila stalne borbe u Alžiru. Njezine prve postrojbe iskrcale su se u Vijetnamu i ponovno zauzele Sajgon već do konca 1945. godine.
Francuska je bila iznenađena narodnim ustankom u Vijetnamu pod vodstvom Ho-Ši Mina. Rat između francuskih kolonijalnih snaga i oslobodilačkih snaga Vietkonga potrajao je dugih 9 godina, do 1954. godine i u njemu je Legija izgubila 11 000 ljudi. Tijekom tog ratnog razdoblja Legija je angažirala velike snage koje je bila prisiljena stalno pojačavati. U vijetnamsku kampanju bila je uključena 1° REC (motorizirano pješaštvo) sa svojim amfibijskim grupama, 2°, 3° i 5° REI, 13° DBLE brigada te 1° i 2° BEP (padobranske regimente). No, sve to nije bilo dovoljno i konačni poraz se počeo nazirati koncem 1950. godine. Ipak, krvavi rat je potrajao još četiri godine. Sredinom ožujka (13. travnja 1954.) otpočela je poznata bitka kod Dien-Bien-Fua u kojoj je snagama Vietmina uspjelo namamiti u klopku i opkoliti u smrtonosnom zagrljaju snage generala De La Croixa. Pedeset tisuća Vijetnamaca opkolilo je Francuze i nije im bilo spasa. Poslije 55 dana ogorčenih borbi u kojima su francuske snage bile taktički i fizički potučene, Francuzi su bili prisiljeni na predaju 7. svibnja 1954. godine. Vojničkim porazom kod Dien-Bien- Fua okončana je francuska vojna nazočnost u Indokini.
Povratkom u Alžir, Legija se suočila s još jednom opasnošću kojoj se nije nadala. Njezino sigurno utočište i kolijevka pomalo se pretvarala u grobnicu, jer više ništa nije moglo zadržati alžirske ustanike u borbi za slobodu i oslobađanje od francuske kolonijalne vlasti. Za Legiju je to bio potpuno drukčiji rat od onog kojeg je vodila u Vijetnamu. Rat se u Alžiru pretvorio u udare gerile po velikim urbanim sredinama. Nije bilo velikih bitaka kao onih koje su se vodile na Crvenoj rijeci u Vijetnamu. Gerilci “Fellage” su udarali smrtonosno i brzo nestajali. Radi povećanja svoje mobilnosti Legija je prvi put u Alžiru počela primjenjivati helikoptere. Bio je to također vrlo krvav sukob u kojem i jedna i druga strana nisu imale mnogo zarobljenika. Koncem 1961. godine francuska vlada je definitivno odlučila napustiti Alžir. Bilo je to krizno razdoblje za Legiju u kojem se velik dio njezinih pripadnika priključio organizaciji francuskih kolona OAS (Organisation de l´Armee Secrete), koja je pod svaku cijenu nastojala zadržati Alžir u francuskim rukama. Pri tome nisu prezali ni od terorističkih akcija na francuskom tlu, uperenih protiv vlade u Parizu. Dio kolonijalnih trupa se pobunio ali je središnja vlada uspjela ugušiti pobunu i nametnuti svoju volju kolonima.
Alžir je definitivno vojnički napušten i dobio je neovisnost 1962. godine. Legija stranaca se prvi puta od 1843. godine morala povući iz svoje “matične vojarne” u Sidi-bel-Abbesu i premjestiti na matični teritorij te se smjestiti u Aubagnu u Provenzi. Kako nije bilo novih potreba za borbenim angažmanom Legije, njezine su postrojbe iskorištene za druge stvari. Treća pješačka regimenta (3° REI) raščišćavala je džunglu u južnoameričkoj Gvajani i gradila komunikacije potrebne za izgradnju raketnog kompleksa. Peta regimenta (5° RMP), nasljednica 5° REI, radila je na pripremi nuklearnog poligona na pacifičkom atolu Muroroa. Prva regimenta (1° REI) bila je angažirana na izgradnji francuskih autocesta, dočim je 13° DBLE, u kojoj su bili sakupljeni veterani iz Narvika, Bir-Hakeima i Dien Bijen Fua, stacionirana u bazi Legije u Džibutiju, na rogu Afrike.
Francuska ipak nikada nije smetnula s uma vojne mogućnosti svoje Legije. I nadalje se nastavila koristiti njome kao jednim od instrumenata potpore vanjskoj politici. Upravo iz tog razloga Legija je sudjelovala u intervenciji u Bejrutu kao dio multinacinalnih mirovnih snaga. Također u Čadu, u nekoliko prilika1969., 1983. godine, a prije svega u Zairu 1978. godine Legija je oružjem podupirala i štitila francuske interese. U Čad su legionari prvi put stigli u travnju 1969. godine. U glavni grad Fort Lamy poslani su padobranci iz 2° regimente pod vodstvom pukovnika Lacazea. Padobranci su imali potporu helikoptera i motoriziranog pješaštva, a protiv ustanika borili su se sukladno načelu “pronađi i uništi”. Nakon uspješne akcije vraćeni su u svoje vojarne 1971. godine. Nakon 7 godina gerila je ponovno uzela maha u Čadu pa su 1978. godine u Čad ponovno poslani 1° REC i 2° REI. Nakon pacifikacije tog prostora vraćeni su u Francusku 1980. godine. Već 1983. godine ponovno su u Čadu gdje se bore protiv ustanika koji ovaj put imaju libijsku vojnu i materijalnu pomoć.
U tom razdoblju Legija stranaca imala je svoj borbeni angažman i u današnjem Zairu, odnosno u bivšoj belgijskoj koloniji Kongu, od kojeg se htjela odvojiti dijamantima prebogata pokrajina Katanga. Iz tog doba borbenih operacija koje je Legija imala u Zairu, svakako je najpoznatija bitka koja se odigrala 13. svibnja 1978. godine u Kolweziju.
Nekoliko dana ranije ustanici iz provincije Katange, poduprti angolske vlade, gdje su se i sklonili nakon pada Moise Ciombe, zauzeli su pogranični teritorj Zaira i napali Kolwezi i Lumumbashi. Katanški “Tigrovi” otpočeli su ubijati, pljačkati i uništavati te uzimati taoce (uglavnom Europljane – Francuze i Belgijanace). Francuska i belgijska vlada su se sporazumjele o hitnoj vojnoj intervenciji. Zbog svoje nespremnosti, Belgijanci su odugovlačili i petljali pa su se Francuzi odlučili na samostalnu akciju.
U roku 24 sata zračni desant francuske Legije stranaca razriješio je talačku krizu i općenito vojnu situaciju u Kolweziju. Ova vojna operacija Legije poznata je pod kodnim nazivom “Leopard”. Padobranci su se vratili na Korziku i tek tada su se u javnosti pojavili prvi glasovi o takozvanim snagama za brzu intervenciju. FAR (Force d´Action Rapide) su po svojoj funkciji vrlo slične američkim Rapid Deploymnt Joint Task Force. Jedno od poslijednjih poglavlja povijesti Legije napisano je u Bejrutu. Francuska je zajedno s Italijom i SAD-om sudjelovala u stvaranju multinacionalnih mirovnih snaga radi smirivanja borbi u glavnom libanonskom gradu. U misiju izbacivanja pristaša PLO-a iz Libanona, Francuska je poslala svoje legionare – padobrance. Nakon masakra u palestinskim izbjegličkim kampovima.
Legija trenutačno u svom sastavu ima otprilike 8500 tisuća legionara koji potječu iz pedesetak različitih zemalja svijeta. Oni odavno više nisu svrstani u postrojbe prema svom etničkom podrijetlu. Postrojbe koje trenutačno formiraju Legiju jesu pet regimenti pješaštva (1° RE, 2° REI, 3° REI, 4° RE I 13° DBLE), jedna regimenta motoriziranog pješaštva (1° REC), dvije regimente inženjerije (5° RMP I 6° REG), a grupirani su pod administrativno zapovjedništvo koje se naziva Groupemnt de la Legion Etrangere (GLE), te jedne padobranske regimente (2° REP). Druga padobranska regimenta postala je simbolom Legije stranaca iako je osnovana tek 1956. godine. Ta je regimenta nasljednik tradicija 2. padobranske bojne (2° BEP) uništene u bitci kod Dien-Bien-Fua.
Regimenta ima svoju bazu u Calviu na otoku Korzici u vojarni Raffall. Njezinih 1300 pripadnika nalazi se stalno u visokom stupnju pripravnosti da bi bili spremni trenutačno reagirati bilo gdje u svijetu. Regimenta ima dislociranu jednu satniju u Džibutiju, kao pojačanje 13° DBLE. Ta satnija u svom sastavu ima male timove uvježbane za borbe u planinskim predjelima, amfibijske operacije i dubinske operacije izviđanja . Druga padobranska regimenta sastavljena je od jedne zapovjedno-opslužne satnije, jedne satnije za podršku i izviđanje (s jednim komando timom) i četiri borbene satnije, navodi Hrvatski vojnik.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....