Užasne snimke s aerodroma u Kabulu prikazuju ljude kako padaju iz aviona u polijetanju s nekoliko stotina metara visine. Očajni Afganistanci pokušavaju se rukama i nogama držati za avion kao da se radi o kamionu. A dio sretnika zasigurno se domoglo nešto boljeg mjesta u skladištu stajnog trapa, prostoriji u koju avion uvlači kotače nakon polijetanja, piše Slobodna Dalmacija.
Prema dostupnim statistikama, šanse za preživljavanje su im naizgled dobre - čak 24 posto.
Međutim, Američka zrakoplovna agencija FAA upozorava na okolnost da je veliki broj aerodroma smješten blizu mora, pa se ovakva statistika odnosi samo na one slijepe putnike koji su ili preživjeli ili im je tijelo pronađeno nakon pada s nekoliko stotina metara. Nakon pada s takve visine, zemni ostaci unesrećenih lišeni su svake koštane strukture, a ljudima koji se prinuđeni uklanjati njihove ostatke, u pravilu treba dugotrajna psihološka pomoć.
Treba imati u vidu da su Afganistanci, koji se upravo pokušavaju ukrcati na avion u Kabulu, vjerojatno radili za neku državnu ili međunarodnu instituciju. Odmazda Talibana je do sada uvijek bila strašna, pa je tako očajnim ljudima prihvatljivije smrzavanje na velikim visinama nego prepuštanju sudbini koju će im "studenti" (Talibani) odrediti. Malo je vjerojatno da će se netko od njih ukrcati u prtljažni ili putnički prostor. Još manje su šanse da će pronaći mjesto u tehničkom prostoru američkih širokotrupnih transportnih aviona. Prostor za stajni trap nekako se nameće kao jedino mjesto za uspješno skrivanje, ali opasnosti su brojne. Evo na što sve treba misliti.
Dok je avion na zemlji, čak i dok rula po pisti i uzlijeće, sve izgleda prilično dobro. No, kad postigne sigurnosnu visinu, pilot će prebaciti položaj poluge kojom deblokira i uvlači stajni trap, a tada stvari postaju neugodne. Snažna hidraulika je neumoljiva i bilo bi dobro da "putnik" veoma dobro poznaje mehanizam sklapanja, odnosno, slaganja stajnog trapa prilikom uvlačenja. Ako i ostane mjesta, treba mu se na vrijeme prilagoditi ili će ostati zdrobljen još i prije nego što se poklopci zatvore i nastane potpuni mrak. Tako je nastala današnja fotografija ljudskog tijela koje pada iz zrakoplova na polijetanju.
Pretpostavimo da je poneki očajni putnik imao sreće, jer objektivno jako malo onih ljudi na aerodromu u Kabulu poznaje konstrukciju ovog ili onog tipa zrakoplova u kojemu upravo pokušava naći spas. Što ga čeka nakon što je uspješno izbjegao sve zamke avio-hidraulike. Prije svega, treba znati da prostor u kojemu su kotači nije hermetički zatvoren. Avion će se penjati na zadanu visinu kako to avioni inače rade. U putničkoj kabini će pritisak polako opadati ali će se zadržati na atmosferskom tlaku koji inače vlada na nekih 2000 metara. Poneki putnik će imati problema s ušima, manji broj njih s upalom sinusa imat će doista neugodno iskustvo, a naš "slijepi putnik" u prostoru stajnog trapa ulazi u ozbiljan problem čim avion postigne visinu od 3.500 metara. Ta se visina zove zona smrti. Bez duže prilagodbe, kako to rade alpinisti. Na ovoj se visini ne bi trebalo zadržavati dulje od pola sata, osim ako uza se nema bocu s kisikom. Na toj visini parcijalni tlak kisika opada do mjere da kisik u našim plućima ne može više doprijeti u krvotok.
Međutim, realno je za očekivati da avion nastavi penjanje da bi izbjegao protuavionske sustave Talibana i u, ostalom, da bi došao na visinu na kojoj avion leti učinkovitije, s manje otpora. S visinom opada i temperatura. Od minus 50 do minus 80 stupnjeva je temperatura s kojom treba računati na krstarećoj visini današnjih mlaznih aviona. No, sigurno je da će slijepi putnik skriven u stajnom trapu do tada već biti u dubokoj nesvijesti.
Paradoksalno, nesvijest i niska temperatura bit će njegovi saveznici u preživljavanju. Barem na neko vrijeme. Naime, niska temperatura usporit će rad srca, metabolizam općenito i stoga smanjiti potrebu za kisikom. Nesvjestica će isto uštedjeti nešto na potrebama za kisikom koji kronično nedostaje. Problem je, naravno, što očajni putnik u takvom prostoru ne može nositi polarnu odjeću i od životne je važnosti da avion što prije krene na slijetanje (što je u slučaju bijega s američkim državljanima iz Afganistana gotovo pa nemoguće očekivati)
Pri slijetanju vrebaju nove opasnosti. Na velikim visinama u krvi i tjelesnim tekućinama stvorit će se mjehurići dušika, baš kao i kod ronilaca koji zbog toga postupno izranjaju s velikih dubina. Ali avion se pak spušta kontinuirano s vertikalnom brzinom od najmanje 5 metara u sekundi. To će u tijelu putnika u dekompresiranom prostoru izazvati efekt sličan onome kad otvarate bocu gaziranog pića - mjehurići pucaju i izazivaju strašnu bol. Pretpostavimo da je putnik iz naše priče i to preživio i da se na vrijeme probudio iz nesvijesti, prije nego što se otvore poklopci stajnog trapa a njegovo tijelo padne s nešto više do tisuću metara. Sad mu još samo preostaje da se nekako veže uz stajni trap jer će se avion približavati aerodromu brzinom od 150 do 160 čvorova, a to je kao da se držite za rasvjetni stup pri uraganu pete kategorije.
Koliko god šanse bile male, od 1947. do 2015. godine zabilježeno je, odnosno potvrđeno, 113 pokušaja "slijepog" prijevoza u stajnom trapu, od kojih je 86 završilo tragično.Još jednom, riječ je samo o onim pokušajima gdje je putnik kasnije pronađen, živ ili mrtav, piše Slobodna Dalmacija.