Jedan Šveđanin, trojica Britanaca i Hrvat Vjekoslav Prebeg. To je petorka kojoj je 15. dana kolovoza počelo suđenje u samoproglašenoj Doneckoj Narodnoj Republici pod ruskim patronatom, piše Slobodna Dalmacija.
Prebegova pozicija nije nimalo zavidna – optužen je da je kao “ukrajinski plaćenik sudjelovao u rušenju vlasti” tzv. republike i prijete mu doživotna robija i(li) smrtna kazna. Pogotovo zbog “plaćeničke” kvalifikacije, koja ga stavlja izvan zaštite Ženevskih konvencija. Pravni stručnjaci pojašnjavaju kako plaćenici i špijuni nemaju pravo na status ratnih zarobljenika, odnosno da im se legalno može uskratiti pravna zaštita. Kako god, Prebegu neće biti nimalo lagano braniti se na sudu samozvane države čije “pravosuđe” vjerojatno ni ne pomišlja na mogućnost oslobađajuće presude...
To je jedna strana priče o Hrvatima koji se vojno aktiviraju po svijetu. U ovom slučaju, riječ je o solo igračima, koji na ratišta odlaze po vlastitom nahođenju, na svoju ruku, i čiji angažman nipošto ne treba brkati ili izjednačavati s regularnim angažmanom pripadnika Hrvatske vojske diljem svijeta koji je posljedica našeg članstva u EU-u, NATO-u i UN-u, jer ono vuče i stanovite obveze.
Ratovi su oduvijek privlačili humanitarce, altruiste spremne pomoći napadnutim i slabijim stranama, ali su oduvijek bili i magnet za avanturiste svih vrsta, pa tako i za bivše profesionalne vojnike u potrazi za dobrom zaradom.
O tome je progovorio i Hrvat koji je proveo šest godina kao pripadnik Azova, Denis Šeler, ogorčen na sve koji se “lažno predstavljaju kao neki azovci a da nisu bili dio te postrojbe ili su zbrisali doma nakon dolaska u bazu ili, kao neki, nakon prvog terena”. Pa je tako naveo primjer dvojca koji je u ožujku nadobudno doputovao u Kijev, da bi nakon prvog treninga u bazi jedan od njih napustio ne samo bazu, nego i Ukrajinu...
Vojnici koji sudjeluju u legalnim mirovnim misijama znatno su sigurniji, prva žrtva zabilježena je nakon 16 godina sudjelovanja pripadnika HV-a u takvim operacijama. Sjećate se, bio je to slučaj pogibije skupnika Josipa Briškoga, pripadnika 10. hrvatskog kontingenta NATO-ove misije “Odlučna potpora” u Afganistanu, krajem srpnja 2019. godine.
Samo do tog trenutka i kobnog samoubilačkog napada talibana, kroz tu je misiju – započetu 2003. godine – prošlo oko 5500 naših vojnika, a jedna je Danska do tog trenutka, primjerice, imala više od 40 poginulih...
Nije tajna, dobre dnevnice za mnoge su bile glavni mobilizacijski pokretač. Sa 100-tinjak eura dnevnice, za pola godine moglo se “dogurati” do solidne svote od 20-ak tisuća eura na računu, pa ne čudi da nikad nije manjkalo dragovoljaca za afganistanske misije HV-a. Poljska i Litva bile su manje atraktivne jer su nudile – manje novca.
Krajem srpnja, 60 pripadnika Oružanih snaga RH (uz mogućnost rotacije) krenulo je u Mađarsku, u sklopu NATO-ove aktivnosti ojačane budnosti (eVA – enhanced Vigilance Activities).
Za slanje hrvatskih vojnika u Mađarsku sabornici su još u ožujku izglasali 38 milijuna kuna. I konstatirali kako je u tom trenutku u različitim međunarodnim misijama bilo 248 hrvatskih vojnika, najviše na Kosovu (u sklopu KFOR-a) – 130 (šest žena, ostalo su muškarci).
Sabor se suglasio i da do pet pripadnika OS RH sudjeluje u aktivnosti u sklopu EU-ova projekta “Kibernetički timovi za brzi odgovor i uzajamnu pomoć u kibernetičkoj sigurnosti”.
Ovih je dana u operaciju potpore miru UN-a u Indiji i Pakistanu (UNMOGIP) na dužnost vojnog promatrača upućen pripadnik Hrvatske ratne mornarice, bojnik Andrej Grgić, koji na istok odlazi s dužnosti časnika za veterinarstvo Pomorske baze Split, Odjela pomorske baze sjever...
Inače, Hrvatska vojska u misijama i operacijama potpore miru sudjeluje više od dva desetljeća. Do 1995. bili smo primatelj takve pomoći, da bismo nakon Domovinskog rata počeli i sami pomagati drugima.
Lani je Hrvatska sudjelovala u sedam operacija potpore miru, jednoj misiji NATO-a te dvjema aktivnostima istog saveza.
Planira se da pripadnici OS RH tijekom ove i 2023. godine budu angažirani u šest misija i operacija.
Iduće godine, 2023., u Poljsku će otputovati bitnica samohodne artiljerije (Panzer haubice) sa do 90 pripadnika. U Litvu, odnosno na granicu te države s Rusijom, zaputit će se do 200 pripadnika mehanizirane satnije HV-a, dok je na Kosovu predviđeno sudjelovanje 130 pripadnika motorizirane satnije i jednog transportnog helikoptera.
Raketna topovnjača i 35 pripadnika HRM-a sudjelovat će u operaciji potpore miru “Sea Guardian” u Sredozemlju, odnosno sprječavanja ilegalnih migracija.
U operaciji koalicijskih snaga “Inherent Resolve” u Kuvajtu i NATO-ovoj misiji potpore miru u Iraku također je planirano sudjelovanje do 10 pripadnika Hrvatske vojske, uz mogućnost rotacije...
A da su te misije prvenstveno humanitarne, odnosno mirovne, svjedoči i podatak da će se afganistanskim izbjeglicama u kosovskom kampu Bechtel u Uroševcu/Ferizaju iz Hrvatske pomoći slanjem – pedijatra, jer ondje ima puno djece koja trebaju prvenstveno medicinsku skrb.
Uostalom, sigurno vam je “ispod radara” prošla i misija MINUSTAH (United Nations Stabilisation Mission in Haiti). Ona je započela s aktivnostima u lipnju 2004. i Hrvatska je tada, primjerice, prvi put poslala i vojnog psihologa sa zadatkom pružanja psihološke potpore članovima misije pod traumatskim stresom...
Misijom NMOGIP (United Nations Military Observer Group in India and Pakistan), koja je započeta u kolovozu 2002., jedno je vrijeme zapovijedao hrvatski general-bojnik Dragutin Repinc, što je bila i najviša dužnost nekog hrvatskog predstavnika u misijama UN-a...
Inače, svoje sudjelovanje u mirovnim operacijama Hrvatska je započela još 1999., upućivanjem 10 vojnih promatrača u operaciju pod okriljem UN-a u Sijera Leoneu (UNAMSIL).
Do završetka misije u prosincu 2005. u nju je bilo uključeno ukupno 57 hrvatskih časnika.
I tako do danas. Zanimljivo je istaknuti i kako sve ove misije redom dobivaju neupitnu podršku i u Hrvatskom saboru, gdje su pobrojeni angažmani hrvatskih vojnika izvan granica RH dobili dvotrećinsku većinu glasova svih zastupnika.
Uostalom, teško da vojnici koji se dragovoljno prijavljuju za misije imaju previše razumijevanja za one koji u sabornici uoči glasanja znaju problematizirati “opravdanost slanja naših ljudi u opasne misije”.
Jer, da, ako pitate i same vojnike, ima nešto i u mogućnosti dodatne zarade.