Vladimir Putin je strastveni čitatelj povijesnih spisa. U dugim mjesecima izolacije tijekom pandemije ruski se predsjednik ukopao u arhivama Kremlja razmišljajući o prošlosti svoje zemlje kao velike sile i sanjajući o njezinoj obnovi. Putinove snage su još 2014. zauzele Krim, poluotok u južnoj Ukrajini, a ljudima tamo su uručene ruske putovnice, piše Slobodna Dalmacija.
Osvajanje Krima bilo je prilično popularno među Rusima, od kojih su mnogi smatrali da je prijenos teritorija iz SSSR-a u Ukrajinsku Sovjetsku Socijalističku Republiku 1954. bio nelegitiman. No, zauzimanje Krima i potpora koju je Rusija pružila pobunjenicima u Lugansku i Donjecku danas izgledaju tek kao faze u velikom Putinovu planu da se zauzme cijela ukrajinska zemlja, kao u vrijeme Petra Velikog.
U govoru koji je održao tri dana prije nego što su ruski projektili počeli padati na ukrajinske gradove, Putin je žalio zbog gubitka "teritorija bivšeg Ruskog carstva". Nakon osam mjeseci invazije, njegove snage zauzele su tek oko 15% ukrajinskog tla. Rat ne ide po planu, a ukrajinska protuofenziva i s zauzetih prostora nastavlja potiskivati ruske trupe.
Koncem rujna, nakon lažnih referenduma, Rusija je objavila da je anektirala četiri istočne i južne regije Ukrajine iako ih ne kontrolira u potpunosti. Putin je pritom osudio "lažna pravila" Zapada, poput nepovredivosti granica.
No, većina svijeta i dalje itekako štuje norme o nepovredivosti granica. Zato je Putinova invazija i oslabila Rusiju, umjesto da je ojačala. Pokušavajući osvojiti suverenu zemlju, suprotstavio se povijesti i nagnao vlastitu državu na propadanje, piše The Economist u velikoj analizi.
U proteklih 200 godina međudržavni ratovi odnijeli su više od 30 milijuna života. U međuvremenu su postali sve rjeđi i sve manje smrtonosni. Kao što je napisao Yuval Noah Harari, “većina vlada prestala je doživljavati agresivne ratove kao prihvatljivo sredstvo za promicanje svojih interesa i prestale su maštati o osvajanju svojih susjeda.” Od završetka Drugog svjetskog rata, broj žrtava međudržavnih ratova diljem svijeta naglo je opao, iako građanski ratovi i nasilje i dalje postoje. Svojim međudržavnim ratom u Ukrajini Vladimir Putin je poništio povijesne trendove i odvukao cijeli svijet unatrag, u smrtonosnija vremena.
Do dramatičnog pada ratovanja u svijetu nije došlo slučajno. Tamo gdje se gospodarstva oslanjaju na međunarodnu trgovinu, cijena rata se drastično povećava. Invazija kako bi se nametnuli trgovinski uvjeti ili pristup novim tržištima teško da je isplativa ako su tržišta već otvorena.
Ratovi su također rijetki među demokracijama (čiji se broj povećao u proteklih 200 godina), jer glasači obično ne vole njegovu cijenu i izbacuju iz igre svoje ratoborne vođe. Manji sukobi i dalje su česti, ali čak i u takvima udio je svjetske populacije poginule u bitkama naglo opao. To je dijelom zato što obuka, oprema i medicina štite vojnike bolje nego ikad. Istraživači procjenjuju da se omjer ranjenih i ubijenih u ratovima više nego udvostručio u posljednjih 50 godina.
U Ukrajini je, međutim, ljudski trošak opet iznimno visok. Najmanje 16.500 vojnika je poginulo na obje strane, a ukupan broj bi mogao biti i do 50.000 mrtvih. Kao veliki i smrtonosni rat, Putinova invazija na Ukrajinu strši u usporedbi s povijesnim krivuljama. To je snažno skretanje s puta, aberacija.
Prema podacima Correlates of War, od kasnih 1970-ih na svijetu nije bilo velikih osvajanja sve do zauzimanja Krima 2014. Čak i takvi pokušaji i nasilni nasrtaji na tuđi teritorij pali su s otprilike jednog godišnje na nijednog, ako se izuzmu mali otoci i nenaseljena područja. U nekom od desetljeća između 1850. i 1940., barem je 1 posto svjetske populacije doživjelo jednom promjenu vlasti kao rezultat osvajanja. Ali u proteklih 40 godina, isključujući Ukrajinu, manje od 100 000 ljudi (ili 0,001%) na čitavom svijetu doživjelo je takvo iskustvo.
Nije to zato što su državnici ili ljudi općenito postali bolji i duševniji, nego što su države koje su otimale teritorije drugima iskusile da se to ne isplati: ekonomske koristi su se smanjile, a troškovi i opći animoziteti zbog ratova postali su iznimno visoki. Čak i ako destruktivna sila modernog rata ne uništi proizvodni potencijal nekog područja, gospodarska aktivnost danas, za razliku od nekadašnjih na prirodnim bogatstvima, gotovo se isključivo oslanja na ljudski kapital. Stručni radnici danas neće raditi u zonama sukoba ili kao roblje osvajača. A sigurnosne mjere za održavanje kontrole nad teritorijem zahtijevaju ograničenja kretanja i trgovine koja mogu osujetiti njegov rast.
Globalizacija je jako nagrizla poticaje za osvajanje. Veliko smanjenje troškova prijevoza tijekom prošlog stoljeća omogućilo je zemljama da traže veći udio trgovine i resursa daleko od svojih susjeda. A kako su carine i druge prepreke trgovini između zemalja pale, postalo je besmisleno silom integrirati tržišta. Amerika i njezini saveznici pogubili su se u svojim naporima da osiromašeni Afganistan pretvore u modernu demokraciju nakon što su izvršili invaziju i svrgnuli talibane 2001. godine. Unatoč golemim prednostima okupatora — poput kontrole nad nebom — talibanske su snage na kraju trijumfirale, što je rezultiralo ponižavajućim povlačenjem za Ameriku.
Opcije za kontrolu okupiranog, barem za osvajače sa savješću, ograničenije su nego što su ikad bile. Ropstvo i taktika "podijeli pa vladaj", poput onih koje je Britanija koristila u svom nekadašnjem carstvu, sada se smatraju moralno bankrotiranima i barbarskima. Uspostava svjetskog konsenzusa protiv velikoga otimanja zemlje razlog je zašto je tako malo zemalja proširilo svoje granice silom od kraja Drugog svjetskog rata.
Vladimir Putin je dugo bio slijep na ove argumente, i bilo ga je malo briga za tuđu interpretaciju prošlosti. On smatra da su ukrajinski i ruski narod jedno i uporno niječe samobitnost susjedima.
No, svjetske su države mahom odlučne podržati norme koje sprječavaju druge zemlje da silom prošire svoje granice. Opskrbljuju Ukrajinu svojim najnaprednijim konvencionalnim oružjem, obučavaju njezine vojnike, financiraju njezinu vladu i pokušavaju sankcijama osakatiti Putinovu invaziju. U govoru pred Općom skupštinom UN-a Joe Biden je otvoreno rekao: "Ako nacije mogu slijediti svoje imperijalne ambicije bez ikakvih posljedica, onda stavljamo u opasnost sve za što se ova institucija zalaže."