Tko je kriv za eksploziju u Baltičkome moru koja je dovela do curenja plina iz plinovoda znanog kao Sjeverni tok? Kakve će posljedice ta eksplozija imati na energetsku krizu kojom nas ionako svi već mjesecima plaše? Gdje je Hrvatska u cijeloj priči i hoće li ovo ludilo ikada prestati?
Pitanja su to koja smo postavili Davoru Šternu i Igoru Dekaniću. Prvi je energetski konzultant, negdašnji direktor Ine i davni hrvatski ministar gospodarstva, a drugi je energetski stručnjak, autor brojnih knjiga, znanstvenih i stručnih radova iz područja ekonomike naftne privrede i profesor na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu. Ako itko u Hrvatskoj zna odgovore na pitanja iz uvoda, njih dvojica znaju, piše Slobodna Dalmacija.
’Shit happens’
Riječ prvo ima Davor Štern. Njegovi odgovori kratki su i nedvosmisleni. Bez imalo političke i ine korektnosti.
- Kad bih htio staviti u pogon Sjeverni tok 2, rasturio bih Sjeverni tok 1, to je tako jednostavno - počinje Štern.
Nagađati što se u Baltiku početkom ovoga tjedna dogodilo te pogađati što će se dalje događati za njega je, kaže, čisti “science fiction”, znanstvena fantastika. Sranja se, reče na engleskom, događaju kad im se najmanje nadaš. “Shit happens”.
Ipak, neke stvari i sada se naziru. Kad se već nitko ne usuđuje kazati da su jasne.
- Eksplozija, to je jedan kroz jedan, nije se mogla dogoditi slučajno. Na dnu mora, s ojačanim cijevima, ni govora. Ili, ajmo biti malo blaži, jako teško - prvi je Šternov zaključak.
Koristi, da se odmah prebacimo na drugi zaključak, od ovoga što se na Baltiku dogodilo malo tko u okruženju može imati.
- Europa, bez obzira na sve što se posljednjih mjeseci u energetskom sektoru zbiva, tek je sada bačena u veliko iskušenje. Pred njom je veliki ispit, posebice pred zemljama Europske unije koje moraju, ponavljam, moraju, jer to je jedini izlaz iz ove krize, ujedinjene nastupiti pred Rusijom te kao jedinstven kupac dogovoriti fiksne cijene nafte i plina, bez obzira na ratna zbivanja u Ukrajini i gospodarske sankcije nametnute Moskvi - smatra Štern.
Svjestan je kako to neće biti lako postići jer zemlje koje ne ovise o ruskom plinu neće forsirati takav plan. Dapače, bit će im jednostavnije prikloniti se Sjedinjenim Američkim Državama koje samo naizgled cijelu situaciju promatraju iz prikrajka.
- Kako da ne - smije se Štern.
Kratkoročna korist
Na izravan upit stoji li možda SAD iza eksplozije u Baltiku daje nam neizravan odgovor:
- Činjenica je da bi od mogućeg sporazuma Europske unije i Rusije najmanje koristi imale Sjedinjene Američke Države jer bi cijena njihova LNG-a jako pala. A ovako će rasti, to je jednostavna matematika. Njihova logika odavno je poznata, a može se sažeti u jednu rečenicu: što je drugima gore, Americi je bolje - veli Štern.
Što se Rusije tiče, eksplozija plinovoda u Baltiku mogla bi joj, ako za “incident” impliciramo odgovornost Vladimira Putina i njegovih stratega, donijeti tek kratkoročnu korist.
- Dolazi zima, raste panika i evo nas kod Putina da ga zamolimo da nas spasi. Dugoročno, međutim, takav biznis nije održiv, a Europa i Rusija, da ponovim još jednom, osuđene su jedna na drugu i njihov energetski sporazum je nužnost. Bez njega će teško doći i do okončanja rata u Ukrajini. Problem je samo što Putin praktično nema s kime pregovarati. Evo, recite vi meni tko mu je sugovornik? Nema ga, jel’ da - rezonira, bez prevelikog optimizma, naš prvi sugovornik.
Podsjeća, kad je već dobio priliku, da je Jugoslavija nekoć imala plina “za izvoz”. U prijevodu, proizvodila ga je dovoljno za vlastite potrebe. Hrvatska to nije u stanju.
Da nas očekuju dani velike neizvjesnosti smatra i Igor Dekanić. Ni njegovi odgovori nisu umotani u celofan intelektualnog nezamjeranja.
- Moj osjećaj je da se još najmanje dvadeset ili trideset godina neće točno znati što se prije nekoliko dana dogodilo na dnu Baltika - kaže Dekanić.
Eksplozijom plinovoda Sjeverni tok, za njega u to nema nikakve sumnje, u Europi bi se neki itekako mogli okoristiti. Izvoznici koji ne ovise o ruskom plinu prije svega.
Pragmatični Rusi
- I Ukrajina teoretski može imati korist jer oni ionako zagovaraju prekid energetske trgovine s Rusijom, no to je kod njih prije svega dio ratne stragetije, a ne energetske. Rusija pak ima najmanju korist, posebno dugoročnu, jer ni njima nije u interesu da se prekine opskrba Europe plinom, s obzirom na to da su im upravo europske zemlje glavni energetski partner - smatra Dekanić.
Ne vjeruje ni u “ludilo” moskovskih planera, dapače, uvjeren je kako unatoč slici koja se ostavlja u javnosti Vladimir Putin i ljudi uokolo njega jako dobro znaju što rade, barem kad je “igra” s energentima posrijedi.
- Ovakav kaos na tržištu Rusiji samo naizgled odgovara. To je ishitren zaključak. Rusi su po pitanju energenata oduvijek bili pragmatični, znaju oni jako dobro da energenti nisu samo pokretač europskoga gospodarstva, nego i njihova, stoga i ne vidim veliku korist od ideje da bi oni izveli sabotažu na Sjevernom toku - pojašnjava Dekanić.
A gdje je Kissinger
A Sjedinjene Države?
- E, s njima je situacija već nešto drukčija. Njihov je interes da stanje s energentima u Europi eskalira najveći. Oni se, kad je Europa u panici kao što je sada, pojavljuju kao spasioci. Njihovu LNG-u tada cijena skače koliko god treba, oni postaju vladari energetskog tržišta - tumači Dekanić.
Na pitanje ima li šanse da Europa ujedinjena stupi pred Putina i dogovori energetski sporazum koji će okončati krizu vrti glavom. Nije siguran.
- To je definitivno jedno od rješenja, možda i najbolje, čak i za okončanje rata u Ukrajini. Problem je samo što je Europa uvijek po mišljenje išla u Washington, a tako je, bojim se, i sada. I dalje se sve Ameriku pita - tvrdi naš drugi sugovornik.
Zima će, ukratko, biti gadna. Dekanić je uspoređuje s naftnom krizom 1973. godine, kada su arapske zemlje uvele embargo na prodaju nafte državama koje su podržale Izrael u Jomkipurskom ratu protiv Egipta. S jednom bitnom razlikom. Zapravo dvije. Prva je da je taj rat trajao samo 19 dana. A druga...
- Svijetu nedostaje mladi Henry Kissinger, s ovlaštenjima i podrškom koju je on tada imao. Takvog čovjeka danas nema na vidiku - kaže Dekanić.