Hrvatsko novinarsko društvo izrazilo je zabrinutost zbog, kako su naveli u priopćenju, opasne nepravomoćne presude Općinskog suda u Zagrebu protiv Hanza medije po kojoj ta medijska kuća mora platiti 250.000 kuna za duševne boli sucu Županijskog suda u Zadru Ivanu Markoviću.
- Presudu je 11. veljače donijela sutkinja Helena Frigo Bomeštar. Sudac Ivan Marković je u jesen 2019. godine odlučivao o pritvoru petorici mladića osumnjičenih za silovanje, seksualno zlostavljanje i snimanje petnaestogodišnje djevojčice iz okolice Zadra. Sudac je petoricu osumnjičenih pustio na slobodu odmah nakon ispitivanja, a izvanraspravno vijeće je naknadno promijenilo njegovu odluku i odredilo im pritvor. Takva je Markovićeva sudska odluka naišla na preispitivanje u medijima, zbog čega je sudac potom te medije tužio, podsjeća HND.
U nastavku u cijelosti prenosimo ostatak priopćenja HND-a koje potpisuje njegov predsjednik Hrvoje Zovko.
- Važno je istaknuti kako je prvi članak o silovanju i seksualnom nasilju objavio kolega Ivica Nevešćanin, urednik i novinar Zadarskog.hr, portala Slobodne Dalmacije, koji je u vlasništvu Hanza medije. Nakon toga priču je prenijelo niz medija. Serijski tužitelj, zadarski sudac Ivan Marković, tužio je potom sve medije koji su kritički izvještavali o slučaju, posebice o skandaloznoj odluci da na slobodu pusti petoricu osumnjičenih za silovanje i seksualno zlostavljanje.
Sudac Marković je, prema podacima HND-a, podnio 26 tužbi na Općinskom sudu u Zagrebu protiv medija, od čega je polovica protiv izdanja Hanza medije. Marković je od početnog potraživanja od 825.000 kuna za duševne boli od Hanza medije na kraju dobio 250.000. U tužbama je Marković tvrdio da su mu mediji nanijeli nepopravljivu štetu ugledu i časti te potaknuli javnu hajku i linč na njega, a sud je njegove argumente prihvatio istodobno odbacivši dokaze što su ih iznijeli novinari koji su bili pozvani kao svjedoci.
HND presudu napisanu na 42 stranice smatra skandaloznom i opasnom za novinarstvo i medije uopće, i to iz više razloga. Za početak postavljamo pitanje kako je sudac Marković uspio napisati gotovo 30 tužbi protiv medija ako mu se život raspao, kao što tvrdi u tužbi. Može li u tako teškom duševnom stanu i narušenog društvenog ugleda uopće biti radno sposoban i dalje obavljati svoj sudački posao? Po kojem osnovu sutkinja može donositi sudove o tome što je senzacionalističko novinarstvo – i to ocjenjujući rad ozbiljnih novinara – kada to nije u nadležnosti sudske vlasti i ne piše ni u jednom sudskom spisu. O Ustavom zajamčenoj slobodi govora koja je ovom sramotnom presudom ukinuta da i ne govorimo. HND, nadalje, postavlja pitanje na temelju čega sutkinja i po kojem aktu može donijeti odluku o tome tko je javna osoba, a tko nije, kada to, ponavljamo, nije u nadležnosti sudske vlasti. Tvrditi da sudac Županijskog suda u Zadru Ivan Marković nije javna osoba pa se zato ne može ni kritizirati ni propitkivati njegov rad, suprotno je preporukama Europskog suda za ljudska prava, koje je u svoje presude prije tri godine ugradio i Ustavni sud. Tada je Ustavni sud ukinuo presude protiv medija koji su bili dužni platiti visoke iznose pojedinim sucima i sutkinjama. Poruke u obrazloženju tih presuda bile su više nego jasne: javni dužnosnici svjesno su se izabrali time baviti i moraju biti spremni da im svaki pokret bude pod reflektorima javnosti, a oni sami moraju imati viši prag tolerancije nego drugi. Također, zanima nas tko je i kada vještačio duševne boli suca Markovića i kako to da te boli mogu izliječiti samo odštete od nekoliko stotina tisuća kuna.
Teško se u ovom slučaju oteti dojmu da je osim pokušaja ušutkavanja i financijskog uništenja jedne medijske kuće, riječ i o bogaćenju jednog suca kojem očito odšteta od, na primjer, 10 kuna ne može izliječiti sve patnje, nego to mogu samo astronomski novčani iznosi. Osim Hanza medije, među ostalim nakladnika Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije, serijski tužitelj, sudac Ivan Marković za tekstove o istoj temi tužio je i portale Index i Telegram te list 24sata.
Nakon skandalozne presude protiv Hanza medije čini se da je u trodiobi vlasti sudska nedodirljiva, a suci nepogrešivi. I ovaj slučaj još jednom ukazuje na ono na što HND već godinama upozorava: među serijskim tužiteljima protiv novinara i medija često su i suci i sutkinje, što je jedinstven slučaj u Europi u kojoj je Hrvatska prepoznata kao najgora zemlja po SLAPP-u, tužbama kojima je cilj zastrašiti i ušutkati kritičare, najčešće novinare, opterećujući ih sudskim postupcima, visokim tužbenim zahtjevima i troškovima obrane.
Iz posljednje je presude također jasno kako je odgovor na ovakve sulude sudske odluke kojima se ugrožavaju slobodni mediji u rukama Vlade, koja ima mehanizme spriječiti ih, i to dekriminalizacijom klevete i uvrede, ograničavanjem visina tužbenih zahtjeva i – edukacijom sudaca.
Zahtijevamo stoga reagiranje Ministarstva kulture i medija, Ministarstva pravosuđa i uprave, kao i Vrhovnog suda. Ovakva presuda mora pasti! HND daje punu podršku Hanza mediji i svim medijskim nakladnicima koji su na udaru serijskog tužitelja, suca Ivana Markovića.
HND će o još jednoj u nizu sramotnih sudskih presuda protiv novinara i medija upozoriti i sve relevantne europske institucije na to kako se tužbama pokušavaju uništiti novinari, novinarke i medijske kuće.
Na kraju ostaje pitanje mogu li novinari i mediji uopće slobodno pratiti rad sudova. Nakon ovakve presude, teško!
Naime, kako Jutarnji list piše, sucu Županijskog suda u Zadru Ivanu Markoviću kao kompenzaciju za duševne boli Hanza Medija treba isplatiti 250.000 kuna, stoji u nepravomoćnoj presudi koja je donesena 11. veljače na zagrebačkom Općinskom sudu. Marković je u jesen 2019. godine odlučivao o pritvoru petorici mladića osumnjičenih za silovanje, seksualno zlostavljanje i snimanje petnaestogodišnje djevojčice iz okolice Zadra. Žrtva je bila izložena višemjesečnom seksualnom nasilju, a živi u istom malom mjestu kao i osumnjičenici. Sudac Marković je svu petoricu pustio na slobodu, a izvanraspravno vijeće je kasnije promijenilo njegovu odluku i odredilo im pritvor.
Nakon provedene istrage u svibnju 2020. godine podignuta je optužnica protiv petorice mladića i protiv još dvojice maloljetnika zbog više teških kaznenih djela protiv spolne slobode, više kaznenih djela bludnih radnji te iskorištavanja djece za pornografiju, a sve na štetu djeteta. Branitelj jednog od osumnjičenih protiv pritvora je podnio ustavnu tužbu. Ustavni sud je odlučio da mu je povrijeđeno pravo na slobodu, ali se ne zna zašto je tako odlučeno jer se radi o tajnom predmetu.
Mediji su pisali o slučaju te problematizirali odluku suca Markovića da osumnjičenima ne odredi pritvor. Prvi članak o silovanju i seksualnom nasilju nad petnaestogodišnjakinjom i sučevoj odluci da osumnjičene mladiće nakon ispitivanja pusti objavio je Ivica Nevešćanin, novinar i urednik zadarskog.hr, portala Slobodne Dalmacije u vlasništvu Hanza Medije. Njegove su informacije prenijeli i drugi mediji i uključili se u izvještavanje o slučaju.
Mediji su kritički izvještavali o slučaju, a sudac Marković podnosio je tužbe za objavljene tekstove. Samo je pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu podigao mnogo tužbi protiv različitih medija, od čega je 11 tužbi zbog 17 članaka objavljenih u tiskanim i internetskim izdanjima Hanza Medije. Iznosi koje je tražio kao kompenzaciju za duševne boli u zbroju su dosegnuli 825.000 kuna. Sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu Helena Frigo Bomeštar posegnula je za zakonskom mogućnosti i sve je tužbe protiv izdanja Hanza Medije objedinila u jednu, čime je racionalizirala postupak. Potraživanje suca Markovića tada je "palo" na 400.000 kuna. Sud je 11. veljače presudio da mu izdavač mora isplatiti 250.000 kuna odštete za duševne boli nanesene serijom tekstova objavljenih u novinama i na portalima. Taj iznos će, postane li presuda pravomoćna, biti uvećan za zatezne kamate koje teku od 7. siječnja 2020., a nakladnik će morati platiti i 61.813 kuna sudskih troškova.
Sudac u tužbama tvrdi da su mu mediji nanijeli nepopravljivu štetu ugledu i časti, potaknuli javnu "hajku" i "linč" na njega, zbog čega je danima primao uvrede i prijetnje. Sud je prihvatio argumente suca Markovića, a odbacio argumente novinara koji su bili pozvani kao svjedoci.
Osmero svjedoka, od čega dvoje sudaca, sudska telefonistica, sučeva zapisničarka te njegovi bliži i dalji susjedi iz Benkovca i jedan ratni drug svjedočili su o Markovićevu teškom stanju koje su prouzročili novinarski tekstovi. Predsjednik Županijskog suda u Zadru izjavio da je na njegov zahtjev Markoviću osigurana policijska zaštita nakon primljenih prijetnji, da je sudac bio na bolovanju, da su neugodu i strah trpjela i njegova djeca... Susjedi iz Benkovca su svjedočili da se nakon objavljenih tekstova o Markovićevoj odluci po benkovačkim kafićima i ulicama o sucu pričalo ružno, da je patio od nesanice, smršavio, izgledao uplašeno i potišteno. Sud je u cijelosti prihvatio njihova svjedočenja kao istinita i životno uvjerljiva.
Sudac Marković je tvrdio da su objavljivani tekstovi sadržavali nepotpune, neistinite i uvredljive informacije kojima je cilj bio diskreditirati ga kao osobu i suca. Tijekom postupka saslušan je i novinar Nevešćanin. On je u iskazu naveo da je prije objave članka, a bila je nedjelja, pokušao kontaktirati glasnogovornika suda, zvao je istražni centar, ali se nitko nije javljao. Hrvoje Visković, koji je tada bio glasnogovornik suda, nije se javio na poziv pa mu je poslao SMS poruku da ima informaciju o silovanju, ali mu niti tada nije odgovorio.
Niti jedan službeni izvor kod kojeg je pokušao provjeriti istinitost informacije nije reagirao. O slučaju se raspitao kod mještana i odvjetnika te drugih izvora čiji identitet nije otkrio.
U nepravomoćnoj presudi napisanoj na 40 stranica potpuno je odbačen iskaz novinara Nevešćanina. - Navedeno postupanje autora članka sud cijeni kao postupanje protivno svim zakonskim propisima nalazeći isto očitim primjerom netrpeljivosti prema čovjeku i sucu na kojeg se svi članci i odnose - navodi se u presudi u kojoj se neimenovane izvore smatra nepouzdanima, a izvještavanje novinara manjkavim jer nije imao uvid u sudski spis u koji ne može imati uvid jer je posrijedi tajni spis zato što se se radi o maloljetnici.
- U konkretnom slučaju radi se o tzv. senzacionalističkom novinarstvu... Isto se ne smatra niti može smatrati novinarstvom, već pisanjem rekla-kazala, tj. uličnim razgovorom koji ne bi trebao dobiti, a niti zaslužuje bilo kakvu medijsku pozornost. Korištenje glasina, razgovori s mještanima i sličnih nepouzdanih izvora ili izvora koji sa svog aspekta sagledava nastalu situaciju je ispod civilizacijske razine medija u demokraciji i po definiciji isključuje dobru vjeru u postupanju autora novinskog članka - stoji u obrazloženju presude.
U presudi se govori i o informacijama koje novinari dobivaju iz policijskih izvora. - Informacije dobivene od strane policije su informacije prikupljene na nezakonit način. Isto ne zaslužuje čak niti komentar - stoji u presudi.
U obrazloženju se govori i o interesu javnosti za objavom slučaja seksualnog nasilja nad maloljetnicom i puštanjem osumnjičenika da se nakon što su ispitani brane sa slobode.
- Pojam dobre vjere obuhvaća povod za pisanje, značenje teme napisa sa stajališta opravdanih interesa javnosti da se upozna s tim sadržajem zbog njegova društvenog i javnog značaja... Bitno je na osnovi i okolnosti konkretnog slučaja formirati stav o tome pridonosi li sporna informacija raspravi od javnog interesa, pri čemu sve ono što zanima javnost - nerijetko gladnu senzacija o inače ozbiljnim sadržajima - nije samim tim i tema od opravdanog javnog interesa. Ono što zanima javnost nije i ne mora biti od javnog interesa - smatra se u presudi i zaključuje da je "cilj očito bio da se diskreditira tužitelja kao čovjeka i suca i neopravdano narušava povjerenje u pravosuđe i samim time autoritet sudbene vlasti, a ne informiranje javnosti".
Sud je zauzeo stav i o položaju sudaca u društvu te (ne)dopuštenosti kritiziranja rada sudaca. Postane li presuda pravomoćna, njezino će obrazloženje imati dalekosežne posljedice na medijsko praćenje rada sudova.
Polazi se od toga da osobe koje obnašaju javne funkcije trebaju pokazati veći stupanj tolerancije na kritiku od običnoga građanina. Međutim, stav je da sudac nije javna osoba.
- U konkretnom slučaju tužitelj je sudac Županijskog suda i on nije javna osoba. Sudac je pravosudni dužnosnik sudbene vlasti kao jedne od tri vlasti u Republici Hrvatskoj i kao takav radi, odnosno djeluje u sudbenom svojstvu Republike Hrvatske - piše u presudi. U nastavku kaže se da je sudac podložan i kritikama, ali ne bilo kakvim. - Sudac kao dio sudbene vlasti podložan je kritikama i vrednovanju svog rada te dužan pokazati viši stupanj tolerancije na kritiku od prosječnog građanina, no kritika mora biti stručna, argumentirana, konstruktivna, a ne svedena na dezavuiranje tužitelja kao čovjeka i suca - stoji u presudi.
Jedan od tekstova zbog kojih je sudac Marković tužio i tražio enormnu odštetu za duševne boli odnosi se na tekst novinarke Jutarnjeg lista Slavice Lukić koja je prenijela mišljenja stručnjaka o slučaju seksualnog nasilja nad djevojčicom i tretiranja osumnjičenika. - Mišljenja raznih stručnjaka s kojima se razgovaralo i čiji su se navodi prenijeli u objavljenim člancima, i to Sanje Sarnavke, Maje Mamule, Sanje Bezbradice Jelavić, Martine Paušek Šljivak i Šime Pavlovića nije bitno, a niti odlučno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, i to iz vrlo jednostavnog razloga, a koji je od strane suda više puta ponovljen, što nitko od navedenih nije imao na uvid sudski spis u kojem je tužitelj kao sudac donio odluku - napisano je u obrazloženju.
Nakon informacije da je sudac Marković osumnjičenike za teške seksualne delikte nakon ispitivanja pustio na slobodu, novinari su preispitivali i druge njegove odluke, no i to se u presudi smatra spornim. Štoviše, smatra se da se iz javno dostupnih izvora ne može i ne smije donositi sud o profilu suca i njegovu radu. - Opetovano se napominje da su suci pravosudni dužnosnici, a ne državni (političari) i da CV suca nije dostupan u javnosti i da rezime tužiteljeva rada iz javno dostupnih izvora je kategorija koja ne postoji. Rezultati rada suca su podatci koji se nalaze u predsjedništvu suda, odnosno sudskoj upravi i to u obliku ocjene obnašanja sudačke dužnosti koje se donose za svaku godinu i koji su rezime rada svakog suca - dio je obrazloženja presude "teške" 250.000 kuna na ime naknade za duševne boli.
U presudi stoji kako lavina tužbi koje je podnio zadarski sudac Ivan Marković, a u povodu kojih je određena novčana kazna - nipošto nisu SLAP tužbe. - Podnesene tužbe nisu sredstvo zastrašivanja novinara i medija kako bi odustali od ozbiljnih istraživačkih priča jer u konkretnom slučaju, kao što je više puta rečeno, se ne radi i nije radilo o istraživačkom novinarstvu već o senzacionalističkom i krajnje malicioznom pisanju s ciljem diskreditiranja tužitelja i kao suca i čovjeka u javnosti - stoji u obrazloženju.
Presudu koja je ozbiljan financijski udar na izdavača smatra se pravednom i "edukativnom". Sudac Marković je podnio 26 tužbi samo na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, a osim Hanza Medije tuži i druge dnevne novine i portale. U presudi kojom mu se dosuđuje odšteta od četvrt milijuna kuna stoji da mu motiv nije bogaćenje.
- Cilj i svrha dosude pravične novčane naknade u odnosu na tužitelja nije neosnovano bogaćenje, već način da se tužitelju omogući materijalna satisfakcija tj. omogućavanje da si novcem dobivenim na ime pretrpljene neimovinske štete priskrbi određena dobra kojima će povratiti narušenu duševnu ravnotežu, odnosno pribavljanje određenih životnih zadovoljstava kako bi se time što prije vratio u stanje duševne ravnoteže koje mu je narušeno štetnom radnjom - obrazlaže se.
Presuda se zasniva na tezi da je zadarski sudac Ivan Marković postao predmet javnog interesa isključivo zbog pisanja medija, a ne zbog njegove sudačke odluke da mladiće osumnjičene za seksualno zlostavljanje petnaestogodišnje djevojčice pusti na slobodu odmah nakon ispitivanja.