Nažalost, i ovogodišnji Uskrs dočekujemo pod strogim epidemiološkim mjerama. Kako će izgledati proslava blagdana u dubrovačkim crkvama?
Sigurno će za sve vjernike ovo biti emotivno težak Uskrs, kako one malobrojne koji će moći sudjelovati na obredima i euharistijskim slavljima u našim praznim crkvama, tako i za one koji će radi aktualne situacije sudjelovati putem medija. Nije lako slaviti Isusovo uskrsnuće u ograničenjima, strahu i neizvjesnosti zbog pandemije i njezinih posljedica, koje su osim onih zdravstvenih i psiholoških sve više i ekonomske. Pa ipak, možda nam je baš ova situacija nova prilika da proniknemo u otajstvo Uskrsa, i susretnemo se sa onom najsnažnijom istinom koju nam on donosi,i stinom o ljubavi kojom Bog ljubi svakog čovjeka, Ljubavi koja daje život i po kojoj znamo da smrću i patnjom sve ne završava.
Za Uskrs u Dubrovniku predvodite svečano misno slavlje u Katedrali?
Da, ovih sam dana ponovo u u Dubrovniku. I to me raduje. Uostalom, dok se ne izabere novi dubrovački biskup, a nadam se i molim da to bude što prije, moje mjesto u ovako važnim trenucima liturgijske godine kao nadbiskupu koadjutoru nije u Rijeci, gdje će sva slavlja ionako predvoditi nadbiskup Ivan, nego ovdje u Dubrovniku u kojemu vršim službu apostolskog upravitelja.
Javnost će Uskrs promatrati i kroz brojke okupljenih u crkvama i ispred njih, održavanje distance i pridržavanje mjera, bit će komentara tipa 'kako crkva može, a ugostitelji ne mogu...' Zašto su vjerski obredi uvijek pod povećalom, a privatna okupljanja koja dokazano pridonose širenju virusa, nitko ni ne primjećuje a kamoli prijavljuje? Smeta li vas što je Crkva česta meta napada?
Možda biste ovo pitanje trebali postaviti onima koji nas drže pod povećalom. Ja mogu tek izraziti svoje mišljenje. A ono je, bez obzira na to koga se drži pod povećalom i je li to ili nije Crkva, da takav pristup ne daje odgovore na pitanja koja nas muče, a u društvo unosi dodatan nemir. Čini mi se da to nije dobro, bez obzira prema kome je usmjereno i koliko je taj doista kriv ili nije. Mjere su sredstvo. Nisu cilj. To se ponekad zaboravlja. Mjere ne mogu zaustaviti pandemiju, ali mogu usporiti njezino širenje. Što onda omogućuje zdravstvenom sustavu da može nastaviti funkcionirati, ali i nama da se u bolnim slučajevima gubitka možemo od svojih bližnjih na dostojanstven način oprostiti. Žao mi je kada je Crkva „meta“ napada javnosti, ali mi je to puno draže nego li da je privilegirana. Na kraju krajeva to samoj Crkvi može i pomoći, da još bolje i konkretnije nasljeduje Krista jer je to bio i njegov put. I on je bio „meta“ napada javnosti, ali nikad je nije osudio. Svakog čovjeka koji čini dio te javnosti je neizmjerno volio i za svakoga pojedinoga umro. Na takvu ljubav poziva i nas, i takvu ljubav i u ovom kontekstu trebamo živjeti.
U studenom prošle godine imenovani ste nadbiskupom koadjutorom Riječke nadbiskupije. Ostali ste i na mjestu apostolskog upravitelja Dubrovačke biskupije. Često ste na relaciji Rijeka-Dubrovnik. Je li teško uskladiti te dvije službe?
Nije mi problem toliko put između Rijeke i Dubrovnika, na to sam već navikao. Problem je što bih želio da sve savršeno funkcionira, a što pri tom zaboravim da smo samo ljudi i da uz sva naša nastojanja ipak sve ne može savršeno funkcionirati. Svojevremeno je papa Benedikt XVI. govorio o Crkvi kao lađi koja pušta na sve strane. A ako curi, potreban je i netko tko bi začepio sve te rupe da ne potonemo. Nekad se upravo tako osjećam, kao onaj koji začepljuje rupe. I svako malo se pojavi neka nova. A ja u raskoraku i nemogućnosti da dosegnem do svake od njih. Žao mi je zbog onih koji osjećaju posljedice te moje nemoći. I preporučujem se u molitvu, ali i molim za strpljenje.
Jeste li se navikli na život u Rijeci, što vam najviše nedostaje iz Dubrovnika?
Prekratko je vrijeme da bih mogao reći da sam se već navikao. Sve mi nedostaje, a najviše ljudi. I prekrasan pogled sa Srđa na naš Grad. Takvo nešto još nisam uspio pronaći u Rijeci. Razlika između Dubrovnika odnosno Dubrovačke biskupije i Rijeke odnosno Riječke nadbiskupije je što se ovdje odmah sve vidi kako ono dobro, a tako i ono teško. U Rijeci imam dojam da nije tako. Ona ima potencijal koji je potrebno polako otkrivati.
Dubrovačka biskupija je pod vašim upravljanjem ostvarila brojne pozitivne pomake na planu revitalizacije povijesne jezgre grada. U obnovljene biskupijske prostore unutar zidina uselili ste nekoliko mnogočlanih obitelji. Vlastitim ste primjerom, kao njegov stanovnik, pokazali koliko je važno da Grad živi. Bi li i ostale institucije trebale primijeniti slične modele kako bi jezgra ostala živa?
Naš Grad je već sada sve manje grad u kojemu ljudi žive, a sve više muzej s apartmanima u kojima nitko trajno ne živi. Jedan veliki hotel. Moja želja je bila, kao što smo to i napravili upravo u Biskupskoj palači koju sam ja volio nazivati Biskupskim domom, spoj između jednoga i drugoga. Zato smo, kako spominjete, nastojali dovesti neke obitelji u Grad, pa i ja sam se sam vratio u Grad, ali smo istovremeno nastojali voditi računa i o tome da to bude održivo, odnosno vodili smo računa da je za budućnost ovoga Grada važno osigurati i ono od čega će se moći živjeti, a za što su nam potrebni također i apartmani i drugi turistički sadržaji. Riječ je, zapravo, o pravoj mjeri, koja je bila značajka ovoga Grada kroz cijelu njegovu povijest. Izgubimo li tu pravu mjeru – a to je ono o čemu bi trebale voditi računa i sve druge institucije, osobito političke vlasti koje su za to najodgovornije – izgubit ćemo i Grad.
Postoji li nešto što ste planirali u Dubrovačkoj biskupiji napraviti, a niste stigli? Hoćete li nasljednika uputiti na to?
Mislio sam u Dubrovniku ostati do mirovine i zato je bilo i puno planova. Jedan od najvažnijih za budućnost dubrovačke Crkve je bio projekt biskupijske sinode kojim smo zajednički trebali potražiti odgovore na izazove za našu Crkvu i njezino poslanje u našem vremenu. O svemu što smo kroz proteklih deset godina moje biskupske službe u Dubrovniku učinili i što smo planirali učiniti su pripravljena pisana izvješća koja ću predati svom nasljedniku. No, sve je to bez obveze. On će zasigurno imati svoju viziju i nadam se i vjerujem napraviti sve ono što prema njegovoj procjeni bude najbolje za ovu dubrovačku Crkvu i njezino poslanje u ovom našem vremenu.
Epidemija je uvelike promijenila naše živote, sigurno će ostaviti veliki trag na zdravlje ljudi. Kako i koliko vjera može pomoći da se s promjenama što bolje nosimo?
Ovisi o tome što smatramo pod pojmom vjera. Ako je to za nas samo pripadnost određenoj Crkvi i sve što tradicionalno ta pripadnost sa sobom nosi, bojim se da nam vjera neće biti od velike pomoći. Ako je, međutim, shvatimo kao susret s osobom Isusa Krista, našeg uskrsnulog Gospodina, koji je, kako papa Franjo poručuje mladima, živ i želi nas žive, onda vjera itekako može pomoći da se nosimo s ovim ali i sa svakim drugim izazovom.
Ima li naznaka kad bi naša biskupija mogla dobiti novog biskupa? Zna li se tko bi mogao biti dubrovački biskup?
Nema, barem koliko je meni poznato, nikakvih naznaka o tome kad će Dubrovačka biskupija dobiti novoga biskupa, a još manje o tome tko bi to mogao biti. Znam da je proces započeo, ali ne bih spekulirao o tome koliko će trajati jer to ovisi o mnogo čimbenika. Jedan od njih je i prihvaćanje ove službe od onoga kome bude povjerena. Cijeli proces, a osobito ovaj trenutka prihvaćanja, preporučujem svim vjernicima Dubrovačke biskupije u molitvu za svoga novoga biskupa.