Uz takve prijatelje, Ukrajini ne trebaju neprijatelji: visoki ukrajinski dužnosnik David Arahamija prošlog je tjedna priznao da su Kijev i Moskva lani u proljeće na pregovorima u Turskoj već dogovorili kraj rata, ali je u Kijev onda banuo tadašnji britanski premijer Boris Johnson i spriječio taj mirovni rasplet, piše Slobodna Dalmacija.
Slobodna Dalmacija tu je informaciju o Johnsonovoj ratnohuškačkoj intervenciji objavila još sredinom prošle godine – nakon što je o tome pisao kijevski list "Ukrajinska pravda" – ali sada je ona i definitivno potvrđena. Jer Arahamija nije samo bliski suradnik ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelenskog i šef parlamentarne frakcije njegove stranke Sluga naroda, već je na tim lanjskim pregovorima u Istanbulu bio i šef ukrajinske delegacije.
Nakon 20 mjeseci šutnje, Arahamija je u razgovoru za ukrajinski TV kanal 1+1 ispričao detalje tih lanjskih pregovora i rekao da je rat mogao završiti lani u proljeće da je Ukrajina pristala na neutralnost, odnosno da je rusko izaslanstvo Kijevu obećalo mir u zamjenu za ukrajinsko odustajanje od ulaska u NATO.
- Cilj Rusije bio je izvršiti pritisak na nas kako bismo zauzeli neutralnost. To im je bilo glavno. Bili su spremni prekinuti rat ako prihvatimo neutralnost, kao svojedobno Finska. I mi bismo se obavezali da nećemo u NATO - rekao je Arahamija, dodavši kako je "sve ostalo" o čemu je Rusija razgovarala - poput zahtjeva vezanih uz "denacifikaciju" Ukrajine ili statusa ruskog jezika – predstavljalo tek "kozmetičke političke začine".
Povratak na stanje od 24. veljače
I ne samo da je rat mogao biti davno gotov, nego bi po tom nesuđenom lanjskom sporazumu Ukrajina imala mnogo više teritorija nego što ga ima danas (i što će ga vjerojatno imati u budućnosti).
Naime, Arahamija je u intervjuu rekao da su ruski pregovarači bili spremni na to da se ruski vojnici "vrate tamo gdje su bili", odnosno na granice otprije 24. veljače prošle godine.
Drugim riječima, Ukrajina bi u tom raspletu ostala samo bez Krima – bez kojeg je ionako ostala još 2014. godine – dok bi sve druge regije sačuvala, uključujući i kompletni Donbas, koji bi dobio određeni stupanj autonomije.
To je 4. travnja prošle godine, koji dan nakon istanbulskih pregovora, potvrdio i sâm Arahamija, pohvalivši se na ukrajinskoj televiziji da su Rusi prihvatili "sve ukrajinske prijedloge osim jednoga", odnosno, kako je prenijela ukrajinska novinska agencija Interfax, da Rusija prihvaća sva "stajališta Ukrajine s izuzetkom stava Kijeva o Krimu".
Ove Arahamijine riječi poklapaju se s onim što je za list Berliner Zeitung u listopadu ove godine iznio bivši njemački kancelar Gerhard Schröder, koji je lani također sudjelovao na pregovorima u Istanbulu. Schröder je potvrdio da je mirovni sporazum između Rusije i Ukrajine bio "gotovo postignut", te da je ruski predsjednik Vladimir Putin čak pristao vratiti Donbas Ukrajini, pod uvjetom posebnog statusa za tu prorusku regiju, što bi značilo "široku autonomiju po uzoru na Južni Tirol" u Italiji.
Prema Schröderu, dogovor u Istanbulu uključivao je pet glavnih točaka. Prvo, Ukrajina bi odustala od svojih težnji za članstvom u NATO-u. Drugo, uklonile bi se zabrane ruskog jezika u Ukrajini. Treće, Donbas bi ostao u Ukrajini, ali kao autonomna regija. Četvrto, Vijeće sigurnosti UN-a plus Njemačka trebaju ponuditi i nadzirati sigurnosne sporazume. I peto, Krim ostaje u Rusiji.
18 parafiranih točaka
Budući da je taj dogovor po Ukrajinu bio neusporedivo povoljniji i od tadašnjeg i od današnjeg stanja na terenu – a zacijelo i od svih budućih ruskih ponuda - nemoguće je izbjeći pitanje: zašto je Kijev odustao od ovog scenarija?
To pitanje postaje još intrigantnije ako se zna da su i drugi bitni akteri tih dana davali signale i indicije da je dogovor u Istanbulu pred realizacijom.
- Vidimo da su strane blizu dogovora – izjavio je lani krajem ožujka tadašnji turski šef diplomacije Mevlut Cavusoglu, pod čijim su se okriljem pregovori održavali, a sâm Arahamija je u spomenutom TV intervjuu od 4. travnja iznio da Rusija smatra kako su nacrti mirovnih sporazuma dovoljno uznapredovali da bi omogućili izravne konzultacije između čelnika dviju zemalja, Putina i Zelenskog.
Ukrajinski Interfax tada je izvijestio da će se dvojica predsjednika vjerojatno sastati u Turskoj, a Arahamija je otkrio i da je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan već nazvao i Putina i Zelenskog, te kako se "čini kako je sa svoje strane potvrdio da su spremni dogovoriti sastanak u bliskoj budućnosti".
Što se tiče dvojice predsjednika, Zelenski je tih dana potvrdio da se ozbiljno radi na dogovoru - u intervjuu koji je dao u Buči, nakon masakra nad lokalnim civilima koji su tamo počinile odlazeće ruske trupe – a Putin je ove godine na sastanku s afričkim čelnicima i pokazao taj utanačeni lanjski nacrt mirovnog sporazuma s Ukrajinom.
Prema Putinovim riječima, u dokumentu pod nazivom "Sporazum o trajnoj neutralnosti Ukrajine i sigurnosnim jamstvima" bilo je ukupno 18 članaka, u kojima je "sve navedeno, od vojne opreme do osoblja (budućih) Oružanih snaga Ukrajine", a navodno je dokument potpisao i šef ukrajinske delegacije – David Arahamija. I ruski šef diplomacije Sergej Lavrov kasnije je u UN-u rekao da su sve točke sporazuma već bile parafirane.
No Arahamija je prošlog tjedna ustvrdio da njegovo izaslanstvo nije ni imalo pravo išta potpisivati, već da se to teoretski moglo dogoditi samo na sastanku Zelenskog i Putina, koji se na kraju ipak nije zbio.
‘Kad smo se vratili iz Istanbula...‘
Koliko su ruske namjere tada bile ozbiljne, govori i činjenica da je Moskva, u znak privrženosti istanbulskom mirovnom sporazumu, povukla svoje trupe iz okolice Kijeva. U prošlotjednom intervjuu Arahamija je upravo taj potez Rusije označio kao svoj najveći pregovarački uspjeh, rekavši kako smatra da je njegovo izaslanstvo
u Istanbulu ostvarilo prioritetne zadatke "za ocjenu 8 od 10", jer su Rusi ipak "otišli" (povukli se iz Kijeva).
Ako je sve bilo tako, zašto je Ukrajina na kraju odbacila dogovor iz Istanbula? Arahamija u intervjuu najprije navodi dva razloga. Prvo, za tako nešto bilo je potrebno promijeniti ukrajinski Ustav, u kojem je zacrtana orijentacija na ulazak u NATO. I drugo, nije se moglo vjerovati Rusima da će se stvarno povući iz zemlje.
Brojni analitičari ovih su dana već pojasnili zbog čega su oba razloga neuvjerljiva.
Što se tiče promjene Ustava, to je tehnička radnja koju je lako obaviti ako postoji politička volja. Stavka o ulasku zemlje u NATO u ukrajinski je Ustav ušla tek 2019. godine - unio ju je tadašnji predsjednik Ukrajine Petro Porošenko – pa bi njezino brisanje i vraćanje odredbe o neutralnosti zapravo značilo povratak na izvorni Ustav pod kojim je zemlja proživjela prvih 30 godina neovisnosti.
A što se tiče (ne)povjerenja, analitičari su već ukazali da bi više razloga za nepovjerenje trebali imati Rusi, s obzirom na propast Minskih sporazuma iz 2014. i 2015., za koje su lani u prosincu oboje europskih jamaca sporazuma – i bivša njemačka kancelarka Angela Merkel i bivši francuski predsjednik Francoise Holland – priznali da su potpisani "s figom u džepu" i da su predstavljali samo "kupovinu vremena" kako bi se ukrajinska vojska mogla adekvatno spremiti na rat s Rusima.
Valjda i sâm svjestan da su mu navedeni razlozi šupljikavi, Arahamija je u prošlotjednom TV intervjuu napokon iznio i pravi razlog zbog kojeg dogovor iz Istanbula nikad nije zaživio:
- Kad smo se vratili iz Istanbula, Boris Johnson je došao u Kijev i rekao da nećemo s njima ništa potpisivati i da se samo nastavimo boriti – rekao je Arahamija.
Euforija zamaglila razum
To putovanje u Kijev - po Ukrajinu sudbonosno – Boris Johnson obavio je 9. travnja prošle godine. Njegove instrukcije odmah su se pretvorile u novu realnost, uništivši sve što je dogovoreno u Istanbulu. Ukrajina je odmah obustavila realizaciju pregovora, a
ratna propaganda je rusko povlačenje snaga iz Kijeva iskoristila za narativ da je "Ukrajina porazila i odbacila Ruse od Kijeva", što je u europskoj javnosti stvorilo dojam da Ukrajina može pobijediti u ratu.
No i dalje ostaje pitanje: zašto je ukrajinski vrh poslušao Borisa Johnsona, umjesto da posluša vlastiti zdravi razum?
Jedan od mogućih odgovora jest da je taj zdravi razum bio zamagljen euforijom da se Rusiju može vojno poraziti, što su u to vrijeme vjerovali i politički i vojni prvaci Zapada, o čemu je ostalo dovoljno svjedočanstava.
Recimo, u veljači ove godine bivši izraelski premijer Naftali Bennett - koji je kao jedan od posrednika sudjelovao u tim lanjskim pregovorima između Ukrajine i Rusije – javno je iznio da je upravo Zapad blokirao mirovni sporazum:
- Oni su to blokirali, a ja sam mislio da griješe – rekao je Bennet, spominjući SAD i njegove europske saveznike.
Nadalje, i ranije spomenuti bivši turski šef diplomacije Mevlut Cavusoglu još je 20. travnja prošle godine upozorio da mirno rješenje ukrajinskog rata sprečavaju "neke NATO zemlje":
- Postoje zemlje unutar NATO-a koje žele da se rat u Ukrajini nastavi. Nastavak rata vide kao slabljenje Rusije. Ne mare puno za situaciju u Ukrajini - rekao je tada Cavusoglu za CNN Turk.
Samo pet dana kasnije, 25. travnja, njegovu je ocjenu potvrdio i šef Pentagona Lloyd Austin, koji je novinarima u Poljskoj priznao da glavni cilj zapadnog naoružavanja Ukrajine nije pomoći Ukrajini, nego oslabiti Rusiju:
- Želimo vidjeti Rusiju oslabljenu do te mjere da ne može izvoditi stvari poput ove invazije na Ukrajinu - rekao je tada ministar obrane SAD-a.
Govor u Münchenu
Naknadnim sklapanjem kockica postaje jasno zašto je Boris Johnson tog 9. travnja 2022. došao u Kijev s ratnim instrukcijama koje su slomile mirovni sporazum: Zapad je vjerovao da može Rusiji nanijeti strateški poraz, a čini se da je i ukrajinski vrh
povjerovao u tu fantaziju, pa mu se činilo da može zauzeti čak i Krim, i tako doći na granice iz 1991. godine.
Kako bilo, intervju Davida Arahamije izazvao je veliku međunarodnu pozornost. Među ostalim, njegove riječi potvrđuju ruske argumente da je rat u Ukrajini izazvan strahom Kremlja od širenja NATO-a na istok do ruskih granica, odnosno sigurnosnim zabrinutostima Rusije o kojima Putin govori još od svog poznatog govora 2007. u Münchenu.
Nadalje, spremnost Moskve da u zamjenu za ukrajinsku neutralnost vrati sav teritorij koji je zauzela u prvih mjesec dana rata ukazuje da ruska motivacija za rat nije bila imperijalne prirode, čime pada u vodu i zapadni narativ da se u Ukrajini brani čitava Europa, jer da će ruski agresor nakon Ukrajine sigurno krenuti na baltičke države i Poljsku, a potom dalje na zapad. Arahamijine riječi potvrđuju da Rusija nije željela ni ukrajinski teritorij.
No najvažnija stvar koja proizlazi iz njegova eksplozivna intervjua jest opora spoznaja da se rat mogao zaustaviti već na početku, dok je broj mrtvih još bio četveroznamenkast. Sve kasnije znamenke idu na poganu dušu Borisa Johnsona i onih koji su ga 9. travnja 2022. poslali u Kijev.
