Putin je, nezadovoljan učinkom obavještajnih agencija, udario i na svoj ‘rođeni‘ FSB, a vojska ima sve veći utjecaj, držeći u šaci i oligarhe. Mora li svijet strepiti?

Nagađanja o psihofizičkom stanju Vladimira Putina postaju dosadna. Ma koliko se kalkuliralo o njegovim bolestima, on se ipak svako malo ukaže u javnosti s raznim ljudima i ne izgleda kao da je onemoćao, niti da gubi prisebnost. Svakako ne više od američkog predsjednika Bidena, piše Slobodna Dalmacija.

Stoga se lako složiti s Andrejem Soldatovim, istraživačkim novinarom u egzilu i stručnjakom za ruski obavještajni aparat, koji se u intervjuu za "New Yorker", na pitanje misli li da se Putinu zbog nečeg promijenio karakter, nije htio upustiti u jeftino psihologiziranje.

Umjesto toga zdravorazumski je napomenuo kako svi mogu vidjeti da Putin u komunikaciji brzo reagira: "Sudeći po njegovim javnim nastupima, čini se da vrlo brzo reagira na ono što ljudi govore. To znači da je mentalno još uvijek dobro, ali je možda razvio neke krive ideje koje proizlaze iz dodvoravanja ljudi koji ga okružuju, pored kojih pomisliš da si najpametniji na svijetu."

No, drugo je pitanje "zdravstvenog" stanja njegove moći u Rusiji, gdje prema nekim zapadnim obavještajnim izvješćima dolazi do stanovitog preslagivanja sfera utjecaja. Navodno obavještajne službe, Putinovo najprirodnije okruženje, u posljednje vrijeme gube utjecaj zbog pogreški i čak malverzacija u obavještajnom radu u Ukrajini. FSB je inicijalno trebao biti  isključivo domaća agencija., ali još od 2002. dobio je i ovlasti za vođenje operacija u inozemstvu, točnije u bivšem Sovjetskom Savezu, dakle i Ukrajini.

Putin je još uoči invazije napao agencije. Rat je de facto počeo na onom zastrašujućem sastanku Vijeća sigurnosti, na kojem je predsjednik Rusije javno ponizio  Sergeja Nariškina, čelnika vanjske obavještajne službe (SVR). Dva i pol tjedna kasnije stigle su vijesti da je na udaru i vanjsko-obavještajni ogranak FSB-a: dvije visoke službenice ovog odjela ispitane su i stavljene u kućni pritvor. Potom je i zamjenik načelnika Nacionalne garde bio prisiljen dati ostavku, a vjerojatno će i protiv njega biti pokrenuta kriminalistička istrage. Što je posebno zanimljivo, on je također bivši kadar iz sigurnosnih službi, osobno poznat Putinu.

Ova nedavna izvješća o čistkama u sigurnosnim službama upućuju na zaključak kako se Putin okreće protiv obavještajnih agencija, dok sve veću moć i utjecaj stječe vojska. Zašto?

Andrej Soldatov kaže da je pitao sve svoje izvore unutar ruskih službi sigurnosti što se događa. Iz njihovih odgovora prozlazi da Putin postaje jako nezadovoljan "specijalnom vojnom operacijom" u Ukrajini, ali i dalje vjeruje kako je prvotni plan bio u redu, ali da je bilo problema s nekim "elementima".

Naime, njegov udar na vanjski obavještajni odjel FSB-a nije samo zbog loših obavještajnih podataka nego i zbog činjenice da su, s druge strane, Amerikanci imali savršeno točne činjenice i projekcije uoči rata pa dosad.

Vanjska jedinica FSB-a bila je zadužena za vođenje operacija političkog ratovanja u Ukrajini, što uključuje održavanje mreže agenata i prokremaljskih političkih skupina koje bi u Ukrajini podržale rusku invaziju, što bi utjecalo na lakšu i bržu pobjedu koju je očekoivao Putin. Ali, to se nije dogodilo, a Soldatovljevi izvori sada spominju i istragu o tome kako su koristili sredstva dodijeljena prijateljskim političkim skupinama u Ukrajini. Putin se, čini se, najviše naljutio zbog izostanka očekivane podrške stanovništva u Ukrajini. Reklo bi se da je "iznenađen i uvređen".

Kako bilo, ova se priča jako brzo razvija i više se ne radi samo o sumnjivom korištenju novca za ukrajinske "domaće izdajnike", već sada vojna protuobavještajna služba ispituje aktivnosti vanjskog odjela FSB-a, pokušavajući dokučiti zašto su američke obavještajne službe bile tako točne. Ukratko: vojni obavještajci bave se lovom na krtice u FSB-u, lociranjem izvora curenja informacija.

Putin pritom i dalje ne smatra da su inicijalni plan invazije i njegova vojna operacionalizacija bili pogrešni. Uznemiren je time koliko je Amerika imala obavještajnih podataka i političkim odgovorom unutar Ukrajine na ruski napad.

Zbog svega toga, sfera unutarnjih utjecaja na Putina ubrzano se mijenja, ali taj proces nije počeo tek sada. Važno je pitanje s kim on danas razgovara i tko je sad u njegovom užem krugu. Prije desetak godina to je bilo jasnije, ne toliko "dvorski" konspirativno.

U to doba Putin je slušao nekoliko desetaka različitih ljudi. Andrej Soldatov kaže kako je tu bilo i vrlo čudnih likova: u jednom trenutku među njima je bio filmski redatelj s ludim idejama o ruskoj imperijalnoj prošlosti, a u drugom novinar koji je bio veliki obožavatelj Pinocheta. Bilo je i nekoliko svećenika. Dakle, mnoštvo ljudi, ali izgleda da od 2016./2017. ovaj krug postaje sve manji i manji.

Ono što Soldatov doznaje iz svojih izvora jest da ovih dana Putin sluša samo tri ili četiri osobe.

Među njima je svakako ministar obrane Sergej Šojgu, kojemu vjeruje, i upravo zato je ovaj odigrao glavnu ulogu u invaziji na Ukrajinu. Tu je i Nikolaj Patrušev, šef Vijeća sigurnosti i jedan od Putinovih najstarijih prijatelja, njegov nasljednik na mjestu direktora FSB-a koji mu je još uvijek blizak. Njima treba dodati još dva prijatelja iz Sankt Petersburga i to je sve.

Stoga nije jasno kako se uopće moglo utjecati na Putinove stavove, pogotovo zbog narasle atmosfere straha u posljednjih sedam godina i selektivne represije protiv elita. Ne radi se samo o tome da je Putin pokušao otrovati Navaljnog i protjerati političku oporbu iz zemlje. U zatvoru su završili i neki guverneri i ministri, ljudi iz sustava. Mnogi od njih su iza rešetaka, pa i oni iz FSB-a.

Stoga stvarno nije oportuno reći Putinu ono što mu se ne bi svidjelo, pa makar mu to kazao general koji ima drukčije poglede na ciljeve i način ratovanja u Ukrajini. Soldatov napominje da je još gore unutar agencija u kojima vlada veliko nepovjerenje između srednjih časnika i generala: "Imate časnike srednje razine koji bi mogli dobro razumjeti što se zapravo događa u Ukrajini, ali nisu voljni to prijaviti generalima, a generali očito dvaput razmišljaju hoće li tu informaciju uopće kanalizirati Putinu."

I prije desetak godina Putin je neprijeporno bio najmoćnija osoba u Rusiji, ali moglo se vidjeti da postoji više različitih centara moći, bilo da se radi o njemu bliskim oligarsima ili sigurnosnim službama. Krucijalno pitanje je čije će mišljenje danas biti presudno za nastavak rata i održavanje Putina na vlasti.

Soldatov kaže da su se tu stvari promijenile, pogotovo nakon što su 2014. Rusiji uvedene prve sankcije Zapada. I to prije svega zbog – a čega drugog nego – novca. Prije 2014.-2016. oligarsi su bar donekle bili neovisni. Imali su svoje ugovore na Zapadu i u zemlji, tako da su bili prilično moćni. I možda bi tada još mogli nešto reći Putinu. Sada je njihova pozicija zbog sankcija, još puno jačih, potpuno drukčija. Mnogi ruski oligarsi izgubili su svoje ugovore na Zapadu, a Putin im je mudro ponudio financijsku pomoć, osiguravši im unosne ugovore s vojskom. Milijarderi čije tvrtke proizvode, primejrice, metale ili motore izgubili su svoje unosne ugovore u SAD-u i Europi i odjednom su imali problem, ali uslijed logičnog rasta ruskog vojnoindustrijskog kompleksa dobili su lukrativne vojne ugovore doma. To ih je učinilo puno ovisnijima o državnom financiranju. I to ne o bilo kojim državnim sredstvima, nego upravo onima koja osigurava vojska.

Eto zašto je vojska postala dodatno važna, a vojna vrhuška to jako dobro razumije i tako se postavlja. Sve su ambiciozniji, a ionako već imaju veliki utjecaj na građenje ideologije u Rusiji. Tako, na primjer, otprije postoji Omladinska vojska, nacionalni pokret koji se koristi za ispiranje mozga djeci u školama, a vojska je nedavno izgradila i jednu od najvećih crkava u zemlji. Oni se miješaju u način na koji se poučava povijest...

"Rekao bih da se sada ne radi o oligarsima i silovicima, sadašnjim i bivšim ljudima iz obavještajnog miljea. Sada prije svih imate vojsku i vojnoindustrijski kompleks, a oligarsi su ovisni o vojnoindustrijskom kompleksu", reći će Soldatov za "New Yorker".

Stoga u čistkama koje se trenutačno događaju u ruskim centrima moći ne prevladavaju vojna lica, ni blizu, unatoč tome što mnogi ljudi invaziju u Ukrajini smatraju vojnim neuspjehom koji ima veze najviše s ruskom vojnom strategijom i učinkom.

Treba li svijet strahovati od takvog razvoja, budući da bi se logičnim slijedom Ruska vojska mogla pojaviti kao jedini alternativni centar moći Putinu. A upravo iz njezinih redova stižu kritike zbog navodne "suzdržanosti" u Ukrajini i zahtjevi za odlučniju akciju, što nas dovodi na vrlo opasan teren.

Soldatov napominje da je to "neistražen teritorij": "Ministar obrane Šojgu vrlo je pronicljiv političar. On traje već trideset godina. Postao je ministar za hitne slučajeve i pomoć u katastrofama još devedesetih godina prošlog stoljeća, a još uvijek je ministar. Sad ima mnogo moćnije ministarstvo, ali unatoč tome to je i dalje isti tip. Dok smo u Rusiji imali toliko promjena, toliko političkih kriza u trideset godina, Šojgu bi uvijek preživio. Ali njegovo je uvijek bilo pokazati svoju potpunu odanost Putinu. Možda je to igra, ali Putin mu vjeruje i vjeruje da mu je Šojgu apsolutno odan."

Može li se Rusija ipak "rekonstruirati" iznutra kad rat u Ukrajini završi, pitanje je za puno više od milijun dolara?  Andrej Soldatov priznaje da je

to vrlo teško pitanje i kaže da on, razišljajući o tome, uvijek pokušava napraviti usporedbe s krajem osamdesetih, prije raspada Sovjetskog Saveza, kad se stanje činilo prilično crnim, "a onda smo dobili perestrojku i sve to, pa možda je moguće ponoviti isto":

"Imao sam petnaest godina, ali se još uvijek sjećam da je tada raspoloženje bilo pozitivno, vladalo je uvjerenje da su ljudi bili dobri, a samo je sustav bio loš. Tada sam možda bio naivan, možda su moji roditelji i prijatelji bili naivni, ali mislili smo da je sve samo zbog Komunističke partije i KGB-a i da će, budemo li ih se riješili, sve biti fino. Da su ljudi inače dobri, čak i oni u vojsci i sigurnosnim službama, ali se na njih vršio pritisak da budu loši i da služe sustavu", prisjetio se Soldatov, ali rezignirano dodaje:

"Ovih dana, nažalost, nemamo tu ispriku. Imamo, nažalost, puno ljudi koji podržavaju rat. Da, shvaćam da se tu radi i o propagandi i o strahu, a ljudi se stvarno boje. Oni razumiju o čemu je riječ, ali selektivna represija bila je prilično uspješna u 'zamrzavanju' društva. Svejedno, toliko je Rusa koji doista podržavaju rat i ne znam kako da ih dobijemo natrag kao ljude. Imate obične ljude, i ljude u sigurnosnim službama, i ljude u vojsci, koji podržavaju ovaj rat. Ne znam kako ih možemo rehumanizirati. Jednostavno ne vidim način. To je moj problem."

I ne samo njegov, dodali bismo. Svjetski je.