Kad bismo za njega rekli da je "nesretnik od rođenja", to bi bilo samo djelomično točno. No djetinjstvo je sigurno ostavilo jak pečat na budući život Armina Zorića (60), Splićanina, bivšeg heroinskog ovisnika i korisnika prenoćišta pri udruzi MoSt u Gundulićevoj ulici u gradu podno Marjana.
Svi mi "bokun stariji" često smo ga viđali po gradu; uvijek je Armin bio u nekoj priši, možda malo i "u balunu", reklo bi se po naški. Ne, nije baš ostavljao dojam "odlikaša" – utoliko smo se ugodnije iznenadili kad smo se s njim upustili u razgovor, u zajedničkim prostorijama MoSta. U blizini ulaza je njegova soba, koju dijeli s jednim cimerom, a taj, povjerava nam, nema baš najrazvijenije higijenske navike...
Armin se lijepo izražava, govori književno i persira nam prilikom ophođenja čak i kad mu velimo da to nije neophodno. Ostavlja dojam načitana čovjeka iako nije završio Srednju tehničku školu koju je upisao; no puno je proučavao Bibliju, vjerojatno zahvaljujući Jehovinim svjedocima u čijim je redovima bio desetak godina. Prije svoje 29. godine, kad je prvi put probao heroin...
Taj heroin ga je posljedično doveo i do beskućništva. Iako je, kune nam se, čist od 2003. godine, karte su se za njega posložile tako da stana ni kuće nema, nema ni bogzna koliko staža jer je uglavnom radio na crno, a trenutno nema ni zaposlenja jer sa zdravljem nije sasvim stabilno. No ide nabolje – bude li sreće i "bokun svojih kvadrata", bit će Armin kao grom!
‘Nije ovo život‘
– Znate, ljudi ne bi smjeli vidjeti u ovom smještaju konačno rješenje. Nije fer prema drugima s liste čekanja, a lako se opustit kad imaš plaćene režije, hranu, tu sigurnost. Ali to nije život, i nije prirodno. Čovjek treba imati neku svoju intimu – smatra naš sugovornik.
Kad ga zamolimo da govori o djetinjstvu, rastuži se.
– Zovem se Armin jer mi je tata odavde, Split, a mama Sarajka. Otac je preminuo, majka živi na Havajima s drugim suprugom, on je Nijemac i američki marinac; imam i polubrata, Sashu. On mi govori da sam njegov "hero" (engleski: junak). Majka me rodila mlada, jako mlada, tako da još nema ni osamdeset; jedini problem je što prema meni nema baš dobar osjećaj, kao da me ne želi. Kao kad me ostavila, otišla; kažem, bila je mlada, ne zamjeram joj. Ne zamjeram ni maćehi što me nije tretirala kao svoga biološkog sina, moga polubrata; i ona je bila jako mlada kad se udala za mog oca, a mene, tada sedmogodišnjaka, dobila "u dotu"...
Tražio sam od maćehe da mi čita priče prije spavanja – nije htjela. Nije baš voljela ni da se moj mali polubrat druži sa mnom – trčao bi za mnom, zvao me "Amine, Amine" jer nije mogao izgovoriti "r" – ona bi ga sklonila od mene. Već ima neko vrijeme da se preselila na nebo, ali prije toga su ona i taj polubrat iskoristili moju ranjivost i ovisnost i na prijevaru me nagovorili da u javnog bilježnika potpišem odricanje od stana. Zauzvrat su mi kratko vrijeme davali neku crkavicu, a uskoro ni to. Kad mi je bilo najgore, spavao sam na Marjanu. Da, u šumi. Tri mjeseca najduže, dok mi nije tamo postalo užasno, vlažno, psihički i fizički neizdrživo – priča Armin.
Nakon JNA u Jehovine svjedoke
– Zbog trauma u djetinjstvu često sam mokrio u krevet. Kad mi je bilo šesnaest, pobjegao sam k biološkoj majci u Njemačku. Tada sam prekinuo srednjoškolsko obrazovanje i naumio se priključiti američkim vojnicima u vojnoj bazi u Njemačkoj. Nisu me primili zbog tog problema – kasnije sam se riješio te nevolje, ali su nastale druge...
Na primjer, uoči Domovinskog rata nisu me primili u Četvrtu gardijsku jer su mi bile loše jetrene probe – već sam bio ovisnik i narušenog zdravlja. Primili su me u 141. brigadu, tamo su provjere zdravlja bile manje rigorozne. Bio sam u zadarskom zaleđu na frontu – sažima Armin.
Na rubu suza prisjeća se svoje 19. godine, kad je s njim još uvijek moglo "sve biti okej".
– Kad sam se vratio u Split iz Njemačke – u onaj stan s maćehom i polubratom, otac je bio stalno na brodu, bio je zapovjednik – svaki put kad sam trebao proći kroz vrata stana, imao sam grop u grlu, u želucu. Nisam više mokrio u krevet, ali tamo nisam imao mir, sigurnost, red ni podršku. A želio sam to – i pronašao donekle u redovima Jehovinih svjedoka.
Priključio sam se toj sljedbi odmah nakon završene JNA, propovijedao Bibliju po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, oni su mi našli i dobru ženu koja mi je rodila dva sina; danas već imam i unučicu. Bila je dobra, ali nisam se oženio iz ljubavi, moram biti iskren. No nisam je varao, nikad. Jehovini svjedoci su po tom pitanju rigidni. A ja sam tada bio uredan, smjeran, poslušan. Radio sam neke poslove, na primjer u željezari, na istovaru voća i povrća, čak i kao timaritelj u splitskom Zoološkom vrtu. Kad nisam radio nego samo putovao i propovijedao Bibliju, financirali su naš život Jehovini svjedoci...
Možda me najviše zeznuo posao pri jednoj zaštitarskoj kući neposredno uoči Domovinskog rata. Kako sam u jednom periodu života čak trenirao taekwondo i imao crni pojas, lako sam našao posao osiguravatelja, kao nekog tjelesnog čuvara. Osiguravao sam Vicu Vukova, na primjer, pa brojne direktore vrhunskih hotela, bio često u kasinima, na glamuroznim događajima... Tada se pušila trava, to je bilo sredstvo opuštanja, a tko je bio još više "cool", taj je bio na dopu. Jedne sam večeri došao kod prijatelja nakon posla, još sam bio u odijelu, mlad čovjek, naočit; pitao sam ga da mi dade piz trave. Rekao je da nema, a ja sam se rastužio...
Da me oraspoloži, dao mi je heroin i rekao: "Imam ti samo ovo. Uzmi, ali nemoj se navuć." Uzeo sam malo na nos i uskoro me preplavio fascinantan lažni mir. Ništa se nije moglo usporedit s heroinom, dopom, horsom, kako god hoćete. Jedno dvije godine sam bio "na nosu", živio dvostrukim životom, uspijevao sam raditi, zarađivati, voditi računa o familiji i – uzimati heroin.
Sjećam se kad su me prvi put zaboljele kosti, kao neka zimica. Rekli su mi: To ti je kriza. Svaki sljedeći put, kriza je bila gora. Puno, puno gora. Kad sam počeo fizički propadati i kad je moje drogiranje postalo vidljivo, dobio sam otkaz na poslu, a žena je inicirala razvod. Tada sam već bio na igli jer je postalo preskupo, a trebalo mi je novaca i za obitelj, i heroin. Otada stvari rapidno kreću nizbrdo.
Puno puta sam plakao prije nego bi se ubo; znao sam da to nije u redu, ali nisam bio jak protiv svoje slabosti. Bio sam tužan i ljut, pa opet tužan i ljut – na sebe, naravno.
I tako sam kuburio do 2003., kad prestajem s drogiranjem. Uoči konačnog prestanka sam nekako napokon shvatio da ću sići s uma skroz, ni heptanoni nisu rješenje jer nude kratkotrajan fleš, pa tupilo. Ravnu crtu. I s njih se fizički skidaš 40 dana, a s heroina samo deset. I onda opet.
Zavapio sam Isusu, čiji sam nauk toliko propovijedao, da mi pomogne, izbavi me. I pomogao mi je; sad imam čak i nove zube. Još me malo žuljaju.
Nažalost, zbog tih desetak godina drogiranja ostao sam bez stana. Ne razumijem kako jedno ljudsko biće – k tomu ti je čak i rod – može tako prevariti bližnjega svoga? Mislio sam da potpisujem posudbu četiri tisuće kuna, a ne odricanje od prava na stan. Zašto su mi to učinili?
Kad bih imao novaca, plaćao sam podstanarski stan. Sad mi je preskup.
Sa starijim sinom imam dobar odnos; njemu su 34 godine, ponekad skupa planinarimo, on živi s majkom. Ona je dobra žena, jedan kroz jedan.
Mlađi radi kao kuhar, on ima malu kćer; s njim nemam tako blizak odnos. Drago mi je da su obojica dobri i stabilni ljudi, to je zasluga prvenstveno njihove majke.
Ne pamtim lijepe Božiće. Mnogih se ne sjećam. Puno toga mi je "izbrisano", prošlo kao u magli. Ne, ne sjećam se svoga najljepšeg Božića, ali ponekad odem na misu u Gospe od Zdravlja. Tamo mi je najbliže.
Kako vidim budućnost? Hm, pa u "bokun svojih kvadrata", to bih silno volio. I s nekim zaposlenjem u skladu sa svojim zdravljem, trenutno me najviše muči astmica. Ali ide nabolje. Imam mali dohodak, "vojnu opskrbninu" sam zamijenio za "tuđu njegu". Oko 1400 kuna.
Ne, trenutno nemam djevojku. Možda glupo zvuči, ali zasad joj nemam što ponuditi. Osim sebe – kazuje Armin, čovjek tužnih očiju.