Iznimno popularni spomenik turistu u Makarskoj svjedoči o zahvalnosti domaćina s mora svim svojim gostima koji su u proteklim desetljećima birali baš nas. Poniznost negdašnjeg iznajmljivača i zahvalnost na svakom gostu izgubila se negdje u bespućima hrvatskog masovnog turizma, no ako već nije išlo milom, mogla bi se, eto, vratiti – silom, piše Slobodna Dalmacija.
A s njom bi se mogao vratiti i šarm zbog kojeg nam gosti poput Ive Hegera, jednog od pionira u još neistraženom “COVID turizmu” 2020. godine, dolaze.
Ivo Heger, novinar iz češkog Olomouca, sa svojom obitelji, suprugom Gabrielom te dvoje djece, nije se puno mislio kada je putovanje u Hrvatsku bilo omogućeno. Sjeo je u svoj Citroen, natankao spremnik do vrha i “zapalio” na more, točnije, u Malu Dubu na Makarskoj rivijeri.
Na putu prema, kako kažu, najljepšem i najčistijem moru nije bilo stajanja. Kad su ušli u Austriju, odnosno Sloveniju, bio je dopušten samo tranzit, a Heger se toga doslovno držao. Lako za njega; u autu su poslušno ostali i dječaci Vit i Vojtech, ne žaleći se kako im je potrebna pauza za WC (a trebala je!), niti kako moraju protegnuti noge.
Put bez WC-a
Dapače, putem su naši gosti iz Češke, kojima se radujemo više nego tko zna kakvim statističkim brojkama s ovog emitivnog tržišta u nekim “normalnim” sezonama – pjevali!
– Na prolazu kroz Austriju morali smo ispuniti formular, dok je na slovenskoj granici bilo dovoljno reći da smo u tranzitu. Obavili smo formalnost, a na granici su zvali Anu (domaćina, op.a.) s kojom su provjerili našu rezervaciju – kazuje Ivo Heger, kojega domaćica Ana dopunjuje s riječima kako su je pri pozivu upitali poznaje li epidemiološke mjere, što je ona potvrdila.
Osim mjerenja temperature, to je bilo to! Nikakav specijalni koridor, nikakva COVID putovnica, a, hvala Bogu, kazat će prvi naš gost, ni nikakvi testovi.
– Da je ostalo po starom, ne bismo mogli priuštiti ljetovanje jer bi samo testovi za oba smjera našu obitelj stajali 1000 eura. Ovako je ispalo jednostavno, osim što je naporno voziti bez stajanja – dodat će Heger, koji bi mogao napisati i kratki vodič za prve goste iz tradicionalno nam odane Češke.
Naime, kaže da ga brojni kolege i prijatelji ispituju kakav je postupak. Kada su doznali da je tako lako, sve se više izjašnjavaju kako će, umjesto vaučera od 500 eura koji dobivaju za odmor u svojoj zemlji, odabrati Jadran.
– Da, jednostavno volimo vaše more, vaše plaže... Nadam se da će se nakon povratka situacija i u našoj zemlji promijeniti, kao i pravila, pa da nećemo morati ići u samoizolaciju na 14 dana. Radije ćemo u samoizolaciju nego se odreći vašeg mora – kazuje Heger široka osmijeha, nazdravljajući s domaćinima i Matom Brajkovićem, direktorom ureda TZ-a Živogošće.
Dakako, s maskama i na pristojnoj distanciji.
Tri tjedna odmora
S obzirom da ostaju u Maloj Dubi još 20 dana, vjeruju da samoizolacija tada više neće biti ni potrebna. A do tada, planiraju uživati kao i prijašnjih godina. Obično su u Hrvatskoj po četiri-pet puta godišnje; oko Uskrsa, u svibnju ili lipnju, ljeti, za Božić... Nisu uvijek u Maloj Dubi, ali kad dođu, idu obvezno u apartmane “Ana i Žarko”, gdje ljetuju posljednje četiri godine.
Domaćica Ana Klinac ponosna je što su baš njezini gosti – prvi gosti. Nisu pali s neba; Ana Klinac se iznimno trudi oko gostiju, a u ovom novom “korona-dobu” već se prilagodila novim pravilima. Sobe u kojima borave gosti dezinficiraju se i zrače svaki dan, svi imaju maske, a dezinficijensi su na svakom koraku.
– Moramo im mjeriti temperaturu, pa ćemo ubuduće gostima kazati da ponesu svoje toplomjere. Pauza između “check ina” i “check outa” bit će velika, pa ćemo druge goste primati tek navečer, kada sve detaljno očistimo na promaji, dezinficiramo i promijenimo sve, uključujući i deke i zavjese – spremno će Ana.
Optimizam ne čudi; nakon obitelji Heger uskoro stižu drugi gosti. Već 1. lipnja dolaze im gosti iz Švicarske. Imaju let avionom iz Züricha, a zatim rentaju automobil i stižu u ovo ljupko malo mjesto na Makarskoj rivijeri.
Nakon što je na češkoj televiziji emitiran prilog o prvim turistima na Jadranu, među kojima su Hegerovi, Anin telefon nije prestajao zvoniti, odnosno poruke starih gostiju nisu prestajale stizati. Svi su joj čestitali i raspitivali se kako sve skupa funkcionira.
– Ne bojim se, držimo se mjera, i to je to. Stožer i doktori su učinili puno, da nisu, ne bismo sad govorili o turistima – veli Ana.
– U Hrvatskoj se osjećam sigurno, a uostalom, kod nas je više zaraženih nego kod vas. Tako govorim sunarodnjacima i vjerujem da će ih ovo ljeto dosta doći kod vas na more – zaključuje Ivo Heger, kojega su prije nekoliko dana u Makarskoj s velikim ushićenjem zaustavljali čuvši češki jezik.
– Svima je bilo drago da čuju češki i da vide turiste iz Češke – smije se čovjek koji pokazuje svojim primjerom ono što već znano – Česi nas jednostavno vole.
Dolazili su odmah nakon završetka rata, bili su prvi naši gosti, a priča se, gotovo tri desetljeća poslije, ponavlja. Vozit će 1000 kilometara bez stajanja, praktičnim rječnikom govoreći, manje će piti kako ne bi morali na WC, ići će dva tjedna u samoizolaciju ako treba, samo im ne dirajte odmor. Na moru.
Jer, koliko god smo se posljednjih godina cinično izrugivali s rečenicom nekoć nevine konotacije “ko to more platit”, ima bit da u tome doista ima čarolije koju smo, u svim onim pustim noćenjima, eurima, brojkama i postocima, prestali zamjećivati, vjerojatno stoga što i jest bila ostala samo u tragovima negdašnjeg Mediterana. Sreća naša pa naši vjerni turisti – nisu, piše Slobodna Dalmacija.
