StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetOSUĐENI NA PATNJU I

PREPUŠTENI SAMI SEBI: Za članove obitelji u kojima se dogodila nasilna smrt ili samoubojstvo Hrvatska nema nikakav akcijski plan ili strategiju

Piše slobodna dalmacija
10. veljače 2021. - 19:43

Nasilne smrti poput nedavnog višestrukog ubojstva i samoubojstva u Šibeniku, kao i cijelog niza ubojstava i samoubojstava proizašlih iz teških epizoda, često obiteljskog i susjedskog nasilja, neprestano pune medijski prostor, no nikakva pozornost ne obraća se na mentalno zdravlje onih koji ostaju kao indirektni ili direktni svjedoci nemilih događaja. Životi i ubojica i žrtava obilježeni su traumama s kojima se iznimno teško nositi, piše Slobodna Dalmacija.

Hrvatski sustav nema strategiju ili akcijski plan koji bi se bavio oporavkom takvih osoba, čiji broj u našoj zemlji nije zanemariv. Recimo samo kako smrt svake osobe ima posljedični utjecaj na petero ljudi, a ako se uzme u obzir da se u našoj zemlji dnevno dogode dva suicida, jasno je kako samo zbog tog problema deset ljudi dnevno bude pogođeno teškom traumom. Ubrojimo li u to i ubojstva, broj postaje znatno veći.

Kćer čiji je otac ubio majku, a potom počinio samoubojstvo, naša je sugovornica na ovu temu, a sustav joj, tvrdi, nije osigurao gotovo nikakvu organiziranu podršku. Kada se tragedija dogodila ostala je sama, tek punoljetna, bez ičije potpore. Nakon teških depresivnih epizoda, spasila ju je liječnica obiteljske medicine koja ju je poslala na bolničko liječenje na psihijatrijski odjel jedne zagrebačke bolnice.

Njoj će, kaže, biti vječno zahvalna. Nakon nekoliko godina borbe došla je sebi, razradila traumu čije posljedice još osjeća s vremena na vrijeme, završila ekonomski fakultet, osnovala obitelj, ima uspješnu karijeru, a danas se, iako ne želi zbog kompliciranih obiteljskih odnosa u javnost izlaziti imenom i prezimenom, bori za to da Hrvatska dobije akcijski plan za pomoć onima pogođenima teškim traumama nastalih zbog nasilnih smrti.

- Ne mogu se pomiriti s tim da u sustavu ne postoji plan za građane koji se nađu u ovako ozbiljnoj traumi. Ako se sam ne boriš rukama i nogama i ne tražiš pomoć, osuđen si na stigmu, sram, samim tim i propast. A borci su rijetki. To ne bi smjelo biti prihvatljivo. Godinama sam se kao članica jedne, danas ugašene udruge, borila za dostojanstven život i pomoć onih koji ostaju nakon nasilnih smrti, no nismo uspjeli zbog više faktora, prvenstveno financija. Vjerujem da ću se opet za to boriti, čim mjere dozvole malo normalniji život.

Puno sam se informirala i u većini europskih zemalja dostupne su ne samo SOS linije koje su aktivne dan i noć, već i cijele internetske stranice, besplatna literatura, danas i mobilne aplikacije s testovima mentalnoga zdravlja koje usmjeravaju ljude s baš ovakvim traumama da se obrate psihijatrima i potraže stručnu pomoć, zapravo direktno ih povežu sa stručnom osobom. Da sam imala takve mogućnosti, bila bi pošteđena mnogo patnje - upućuje nas sugovornica.

Na istom je tragu i Tin Pongrac, predsjednik udruge "Životna linija" koja se zalaže za očuvanje mentalnog zdravlja, prvenstveno za širenje svijesti o problemu suicida i depresije u Republici Hrvatskoj. I ta udruga se već godinama bori za nacionalni akcijski plan borbe protiv suicida. Okupljaju ljude poput naše sugovornice, čiji su članovi obitelji umrli nasilnom smrću, ali i one koji su takve pokušaje preživjeli.

- Traume te vrste su strašne, to su neke od najtežih stvari koje se događaju. Oni koji su nositelji takvih trauma teško se tješe, imaju osjećaj da ih nitko drugi ne može razumjeti.. Tugovanje je inače teška i ozbiljna stvar, a ovdje je još prikačena i stigma društvenoga srama - kaže Pongrac. Njegova udruga imala je besplatnu SOS telefonsku liniju za pomoć građanima, no zbog lošeg financijskog stanja više je nisu mogli održavati. Potrebni su, kaže, ozbiljni iznosi da bi se provela prava kampanja o potrebi traženja pomoći, informiranju javnosti, a oni su svi volonteri, bez većih izvora financiranja.

- Trenutno postoji Centar za krizna stanja i prevenciju suicida u sklopu zagrebačkog KBC-a s dežurnom linijom, no taj centar nema besplatni broj, već fiksni telefonski broj koji je teško pamtljiv. Nije sustavno oglašavan, vidljivost na društvenim mrežama mu je loša tako da je suicidalnim i suicidom pogođenim osobama teško doznati za njega. Mi smo imali lako pamtljiv broj 0800 123 123 i široko smo oglašavali liniju. Nažalost, nismo ga uspjeli održati, no ne odustajemo - pojašnjava naš sugovornik. Ipak, "Životna linija" ispunjava svoj cilj.

- Zbog korone i potresa i sada samo u razdoblju kada nam se javlja popriličan broj ljudi sa psihotraumama. Zbog socijalne situacije, produbljuju se depresivna stanja, što može biti jako opasno. S druge strane, javljaju nam se i hrabri ljudi koji svjedoče o nošenju s takvim traumama, pa snimamo videa s njihovim svjedočanstvima kako bismo proširili svijest da izlaza ipak ima i da se može s tim živjeti. Neki svjedoče da ih je to uistinu spasilo i dalo im nadu. Surađujemo s vrhunskim psihijatrima i psihoterapeutima i na to smo ponosni - kaže Pongrac.

Što točno prolaze osobe suočene s posljedicama nasilne smrti, bilo da se radi o ubojstvu ili samoubojstvu, otkrio nam je psihijatar Željko Ključević, voditelj Službe za mentalno zdravlje Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije. U takvim slučajevima, kaže, riječ je o nošenju sa stresom visokog intenziteta. Neočekivani nasilni smrtni slučajevi imaju snažan učinak na psihu i često dovode do psihotraumatskog poremećaja.

- Popriličan broj ljudi u takvim situacijama ne traži pomoć zbog osjećaja srama. Osjećaj srama i društvena stigma najveći su problem. Tko želi pronaći pomoć, informirat će se, tražiti i naći će. Mi kao društvo jesmo razvijeni, ali još uvijek stigmatiziramo, a vjerujte, ni razvijena društva od nas nisu na to imuna. Kod onih koji ostaju pogođeni posljedicama nasilnih smrti, često je uz sram prisutan i jak osjećaj krivnje i nemoći.

Ako osoba ne potraži pomoć u ranoj fazi, povlači se u depresiju. Zatim često pribjegnu i samoliječenju i to najčešće alkoholom, ali i raznim vrstama droga, opijata, ilegalnog uzimanja lijekova, počnu kockati, sve dok ne dođu pred zid. Taj put ne vodi u ništa dobro. Zato je najbolje odmah potražiti pomoć. Obratiti se treba liječniku obiteljske medicine koji će procijeniti što je potrebno i kako najispravnije postupiti u traumi koja je nastala - zaključuje Ključević, piše Slobodna Dalmacija.

25. studeni 2024 00:18