Čim je kuna podvila rep, zalajao je dalmatinac. I čuje ga se do Bruxellesa i Strasbourga. Da se nismo izblamirali zbog falsifikata s interneta, najpoznatija beštija s ovih prostora ne bi mogla ni "ponjušiti" euro. No, tko kaže da na ponovljenom natječaju dalmatinac ili dalmatiner, kako ga još imenuju, neće postati naš zaštitni znak na kovanici eura?
Lani je Hrvatska kovnica novca potaknula HNB na izdavanje prigodne "munite" - dva zlatnika i jednog srebrnjaka s likom ovog dalmatinskog psa. Godine 1994. Međunarodna kinološka organizacija FCI priznala je dalmatinca za autohtonu hrvatsku pasminu na temelju slika iz crkvenih kronika iz 16. stoljeća, što znači da tek koju godinu nakon priznanja Hrvatske nitko nije dvojio o dalmatinčevoj "domovnici", piše Slobodna Dalmacija.
Evo, kako to točno stoji na stranicama Hrvatskog kinološkog saveza: "Porijeklo dalmatinskog psa je u istočnom dijelu Sredozemlja, naročito u povijesnoj provinciji Dalmacija. Prvi opisi dalmatinskog psa pronađeni su u Đakovačkoj biskupiji Đakovo, Hrvatska, u zapisu biskupa Petra Bakića iz 1719., te zapisu Andreasa Keczkemetya iz 1737., gdje je pas nazvan latinskim imenom Canis Dalmaticus s navedenom visinom od 4-5 'spithamusa'. Thomas Pennant u svom djelu 'Synopsis of Quadrupeds' iz 1771. opisao je ovu pasminu kao samostalnu i nazvao ju Dalmatian, te naveo da joj je domovina Dalmacija. Thomas Bewick 1790. naziva ovu pasminu The Dalmatian or Coach Dog.
Prvi (neslužbeni) standard sastavio je Englez Vero Shaw 1882., koji je osnivanjem Dalmatian Club u Engleskoj 1890. godine, pretočen u prvi standard. FCI, dakle, objavljuje prvi standard za dalmatinskog psa 7.4.1955. pod nazivom Dalmatiner Jagdhund – Dalmatinski gonič."
Psa dalmatinca opisuje se kao iznimno vedrog i razigranog te privrženog vlasniku, pa bi ga, našalimo se, oni kojima dođe u ruke i džepove na euru lakše uštedjeli nego brzu i hitru kunu koja lako izmigolji iz novčanika.
Sudeći po anketama koje su na ovu temu raspisane na sve strane, dalmatinac je sto puta "jači brend" od sirote životinjice koju ne izjeda samo galopirajuća inflacija, već je i ideološki opterećena zbog mjesta rođenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Kuna tek rijetke, da ne kažem ama baš nikoga u svijetu, može asocirati na Hrvatsku. Doduše, i psa dalmatinca će malo tko povezati s njegovom pradomovinom, ali će njegova simpatična pojava barem zakotrljati priču o rimskoj provinciji Dalmaciji čiji su ostaci ostataka danas dio prekrasne zemljice Hrvatske i njezina turistička perjanica.
Neki podsjećaju da su od crno-bijelog psa još diplomati i trgovci slavne Dubrovačke Republike na neki način napravili "trademark", a svjetski ga je proslavio Walt Disney. Znao je dobro taj genij animacije da nema tog klinca na planetu kojeg ne bi osvojili njegova umiljata njuškica i pametne oči. A, kad je bio dobar jednom Disneyju, zašto ne bi i Hrvatima? Neka se priča o 101 dalmatincu nastavi na najbolji mogući način.
Bude li se ponavljao natječaj za idejno rješenje hrvatskih kovanica eura, a sve drugo što bi se dogodilo po tom pitanju bilo bi blamaža na blamažu, u svakom slučaju bi se moglo i trebalo uzeti u obzir i dalmatinca kao temu, ako se, naravno, osluškuje bilo naroda.
U protivnom, neka o svemu odluči struka, a ne Boris Vujčić, Zvonimir Frka Petešić i Andrej Plenković. Kvragu i politika koja se u sve miješa, a nije Vegeta.