Epidemija koronavirusa ulazi najvjerojatnije u treći val i ne znamo koliko će pandemija trajati, barem dok ne dobijemo dovoljno cjepiva da se visok postotak građana kvalitetno procijepi. Koliko trajanje ove neizvjesne situacije može pogoršavati naše psihičko zdravlje, piše Slobodna Dalmacija.
Možemo li uopće ostati normalni jer izvanredno stanje već predugo traje, ljudi već pucaju zbog straha i izoliranosti, pogotovu na spomen mogućeg novog "lockdowna" kakav vidimo u susjednim zemljama i kako si možemo pomoći pitali smo dr. sc. Petranu Brečić, ravnateljicu Klinike za psihijatriju Vrapče, inače najveće psihijatrijske ustanove u Hrvatskoj.
- Činjenica je kako nas je sve skupa ova cjelokupna situacija uzdrmala i stubokom promijenila naše živote, to jest sve ono što naše živote sačinjava. Naše svakodnevne rutine, koje bez obzira bile dobre ili loše, štite nas od neizvjesnosti. Kako mi težimo uspostavi ravnoteže, svaka promjena, bilo unutarnja ili izvanjska, pred nas stavlja zahtjeve za prilagodbom. Ta prilagodba je sama po sebi teška i stresna. Ona je utoliko teže ukoliko je ta promjena velika, sveprožimajuća te ukoliko nastaje naglo ili iznenada.
Ovdje je važno istaknuti i samu prirodu onoga što nas ugrožava. Sve ovo na kušnju stavlja naše mogućnosti prilagodbe, koje su nevjerojatno velike. Nije to neki skup mehanizama, niti u mozgu niti u tijelu, nego sve skupa što tvori modernog čovjeka. Ipak, u današnjem razvijenom svijetu, u kojemu smo navikli živijeti u sigurnom, predvidljivom okruženju, rjetko ih do te mjere uopće stavljamo na kušnju. Čvrsto sam uvjerena da će većina ljudi imati dovoljno prilagodbenih mehanizama kako bi sve silne zahtjeve koje pred nas stavlja ova situacija razriješila na prihvatljiv način, to jest bez pojave nekih izrazitijih psihičkih smetnji ili poremećaja.
Kako se sami nosite s ovom korona krizom obzirom na teret ogovornosti?
- Najteže mi je bilo iznaći snage i načina da u potpunosti reorganiziram ustanovu i zaštitim naše djelatnike kako bi mogli na primjeren način nastaviti skrbiti za naše bolesnike. Takva odgovornost je velika, teško ju je nositi. Nebrojeno puta sam osjetila i strah i tjeskobu u tim situacijama, jer morate donijeti odluke koje imaju mnogobrojne posljedice, u okruženju koje je podložno stalnoj promjeni i obilježeno silnom nesigurnošću i neizvjesnošću. No, budući da je srž mog interesa psiha čovjeka, uspijevala sam isto prepoznati kako normalan emocionalan otklon, naravno s obzirom na cjelokupnu situaciju. Tada i takvi suštinski neugodni osjećaji mogu postati blagotvorni, jer usmjeravaju našu pažnju na bitno, omogućuju nam da pronađemo neke nove snage, u sebi i drugima, za koje nismo niti bili svjesni da ih posjedujemo. Naravno, sretna je okolnost to što imam dobar tim suradnika, koji mi pomažu na operativnoj razini i emocionalnom rasterećenju, a naravno neophodno je važna i podrška bližnjih, supruga i prijatelja.
Kako komentirate strah od bolesti i cjepiva koji mnogi danas proživljavaju?
- Strah sam po sebi, ključan je i evolucijski pozitivno diskriminiran osjećaj, iako danas nekako podosta zakržljao u svojoj iskonskoj formi jer se, barem u razvijenim zemljama, relativno rijetko susrećemo s neposredno ugrožavajućim objektima. U tome smislu, je i naša tolerancija straha, no i svih drugih neugodnih osjećaja znatno manja nego što je to bilo u nedavnoj prošlosti. Jednostavno današnji, razvijeni, mnogobrojnim tehnološkim dostignućima na prethodno nezamisliv način premrežen svijet, omogućava nam neobično brzu realizaciju svih naših potreba. Takav svijet ne trpi neugodnosti, jednostavno je zaboravio nositi se s njima.
Što mislite o aktualnoj ulozi Nacionalnog stožera koji po mnogima donose naracionalne i nepravedne odluke!? Neke odluke važe za jedne, ali ne i za druge!
- Čini mi se da nam je na samom početku bilo jako važno to da je Stožer ulio povjerenje, da smo vjerovali u njihove preporuke i odluke, no danas zapravo sve više raste otpor, pa i bijes zbog nekih odluka. Na početku smo od ljudi iz Stožera stvarali mitove, danas propitkujemo svaku njihovu rečenicu…Neke su odluke teške i zahtjevne, ali mislim da vrijedi osvijestiti činjenicu kako su i članovi našeg kriznog stožera samo ljudi od krvi i mesa. I oni se snalaze u nepoznatom, izrazito promjenjivom okruženju i pri tome moraju, svakodnevno donositi odluke koje su do jučer bile nezamislive, a posljedice kojih još dulje vremena nećemo biti u stanju objektivno sagledati. Uostalom takve odluke su odjek trenutne situacije, promjenjive su, jer ono što smo znali o virusu na početku prošle godine je bitno drugačije od onoga što znamo danas.
Radi silne neizvjesnosti u kojoj se nalazimo, a kako bismo bili mirni željeli bismo, po mogućnosti, odmah i sada imati trajna rješenja, a pri tome da nam ih netko značajan drugi pruži. Međutim, vrlo je teško donijeti konkretne odluke koje će vrijediti dulje vrijeme. Isto ne govorima kako bih ikoga obranila, nego da se olakša ljudima shvatiti promjenjivost situacije te težak utjecaj neizvjesnosti. U upiranju prstom i traženju krivca nema ničega pretjerano konstruktivnog, bolji put je pokušati stvari razumjeti onakvima kakve zapravo jesu te se na njih je pripremiti.
Isto se vrlo lijepo vidi i po promjeni dinamike našeg odnosa prema članovima stožera. U početku pandemije bili smo ih skloni glorificirati i oslanjati se na njih kao na kakve superheroje. No, kasnije se to promijenilo, kako je došlo do zamora psihičkog aparata radi trajno frustrirajućeg, ograničavajućeg i sve u svemu zahtjevnog okruženja. Taj je proces razumljiv te bi se on dogodio i događa se bez obzira na sastav stožera. U tome smislu posebno je važno razdoblje nakon ukidanja “lockdowna”, jer su se nakon toga restriktive mjere različito zahvaćale različite ljude ili grupe ljudi. Tu se otvara prostor velikom nezadovoljstvu, a isto je podloga za kritiku, bilo utemeljenu, bilo neutemeljenu.
Ovdje bih svakako izdvojila i bitnu razliku između pravodobne i dobronamjerne kritike koja je nužna i treba na nju blagonaklono gledati jer nas tjera da stalno preispitujemo svoje postupke. No, moj je dojam kako veliki dio kritika nije takve prirode i naravi, kako je veliki dio njih svrha samoj sebi ili pak nekim drugim, prizemnijim ciljevima. Takva kritika silno frustrira, pogotovo onoga koji u zahtjevnoj i stalno promjenjivoj situaciji, a time je i sam bremenit brojnim neizvjesnostima, nastoji učiniti najbolje za najveći broj ljudi.
Velik broj građana izgubio je radna mjesta, mnogima je ugrožena egzistencija i bore se sa tjeskobom i depresijom. Očekujete li da će novi val epidemije ovakav razvoj situacije značajno povećati?
- Zašto očekujemo povećanje anksioznih i depresivnih poremećaja. Opet iz generalizirane ugroze sve svesti na vrlo individualnu ugrozu, uvjetovanu konkretnom socijalnom situacijom svake osobe. Ali za pretpostaviti je kako će situacija biti još teža.
No može dovesti i do toga da prepoznamo potrebe za bliskošću, empatičnošću što je dosta bilo zanemareno. I da iznađemo nove načine zadovoljenja istih. Pa i kada smo bili u lockdownu družili smo se s bližnjima, što smo također zaboravili. Digitalni svijet okupirao nas je i prije, a sada smo ga koristili u socijalne svrhe.
Neki podaci govore da u ovoj krizi raste opasnost veće konzumacije alkohola i antidepresiva, ali i droga, dakle svih vrsta ovisnosti. Što možemo učiniti da se to spriječi?
- Što se tiče mogućeg porasta ovisnosti, premalo je vremena prošlo kako bismo mogli donijeti egzaktne zaključke, temeljem kojih bismo mogli donositi odluke utemeljene na dokazima. Kultura konzumacije alkoholnih pića nije specifikum Hrvatske. Porast bolesti ovisnosti i supstancijalnih i nesupstancijalnih, isto je od velikog značaja jer ima izrazito značajne reperkusije na puno razina. Neke osobe se teže nose sa situacijom i isto koriste kao bijeg. Opterećeni, ili tjelesnom ili psihčkom bolešću, iscrpljeni, zahtjevne egzistencijalne situacije, način rješavanje tjeskobe. Kratkoročne povoljne učinke no kao model ponašanja pogubne, i time bismo stvarno mogli očekivati porast. Problem je i dostupnost zdravstvene skrbi, koju ne možemo vezati samo uz korona krizu, jer je postojala i ranije.
Što nam uopće može pomoći da se lakše nosimo sa tjeskobom, depresijom, strahom, a da to nisu zabranjene tvari?
- Alkohol i tablete nikako nisu sredstva pomoći u ovakvim situacijama. Važno je uspostaviti rutinu, ne se pretjerano izlagati, djelovati proaktivno, ne samo defenzino, reaktivno.
Kome se možemo obratiti za pomoć?
- Mi smo u Klinici za psihijatriju Vrapče vrlo rano prepoznali povećanu potrebu za zaštitom psihičkom zdravlja i osobe koje boluju od psihičkih smetnji. Već krajem ožujka prošle godine, nekoliko dana nakon potresa, bilo smo prva ustanova koja je uspostavila i u organizirala sasvim novi modalitet pružanja različitih psihijatrijskih usluga, putem udaljenih veza. Isto smo pružali svima kojima je takva pomoć bila potrebna, iako su naravno u našem fokusu bile osobe s težim psihičkih smetnjama. Tijekom vremena razvili smo i dalje nastavili usavršavati programe koji su usmjereni specifičnim potrebama vezano uz trenutnu situaciju, a koji su prilagođeni trenutnim okolnostima u kojima je nužno održavanje socijalne distance te pridržavanja epidemioloških mjera. Klinika za psihijatriju Vrapče uvijek kroz povijest je bila i nastaviti će biti ovdje za sve one kojima je potrebna psihička pomoć, beziznimno. Za očekivati je povećanu potrebu te se za istu sustav mora početi pripremati.
Kako će se ova situacija odraziti na djecu koja se školuju u posve neprirodnim uvjetima, ne druže se s vršnjacima, odrastaju vezani za laptope, mobitele?
- Mogu se očekivati posljedice, jer djeca su vulnerabilna populacija, jer se razvijaju i tijekom procesa odrastanja svaki nepovoljni ili povoljni utjecaj može imati vrlo velike posljedice. Ipak, oni imaju velike kapacitete prilagodbe, te kako svaka kriza ne čini katastrofu i ova ih može naučiti i nekim dobrim stvarima, što ovisi o dobi djeteta i utjecaju. Naime, utjecaj roditelja je neminovan i pri tome je važnije ono što se čini nego govori. Ovisno o dobi, isto se objašnjava na različite načine.
Govoriš mu smiri se, a sam si anksiozan. To je dvostruka poruka. Inače usmjereni na digitalno, gajimo važnosti socijalnih kontakata i pružanja pomoći jedni drugima. Ovo je težak period za djecu i mlade, jer je mladost povezana s izrazitom socijabilnošću, eksternaliziranom, usmjerenoj prema drugima, njih je teško sabiti u kući i očekivati kako će se tamo ostvariti. Zato je važno da imamo programe očuvanja mentalnog zdravlja u odnosu na različtie populacije.
Neka istraživanja govore o porastu nasilja među mladima, ali i u obitelji. Kako to komentirate?
- Nasilje se događa u obiteljima koje su i inače bremenite određenim problemima. Bila kakva dodatna situacija prilagodbe mogu ih gurniti prema nepovoljnim ishodima, pa tako i nasilju. Ipak, ne mislim da nasilje esklaira u Hrvatskoj.
Sve se češće govori o posljedicama pandemije koje će za mnoge ljude biti dugotrajne, posebno za one koji su preboljeli teške oblike bolesti, ali i za njihove obitelji. Mogu li se očekivati i teži psihički poremećaji?
- Jedan dio psihičkih smetnji i poremećaja u ovakvom okruženju značajnije je određen samom ugrozom, dok je drugi značajnije određen odgovorom na tu ugrozu, iako se u većine slučajeva ti čimbenici isprepliću. Upravo s obzirom na te složene međuodnose, različite psihičke smetnje javljat će se u različito vrijeme te se mogu se očekivati i u različitih skupina ljudi. Tako, osobe koje su u značajnoj mjeri zahvaćene zarazom mogu razviti razne psihičke smetnje, već prema tome kada su i u kojoj mjeri one ili njima bliske osobe bile izložene. U tom smislu, u osoba koje su oboljele od COVID-19, a pogotovo u one koje su pretrpjele teške oblike bolesti, poput primjerice onih koje su bile podvrgnute intenzivnom liječenju, mogu se očekivati izrazitije anksiozne smetnje, a kod nekih čak i PTSP.
Niti tu nije moguće generalizirati jer se pokazali i kako sam virus djeluje na strukturu i funkciju živčanog sustava te time može sam biti uzročnikom brojnih psihičkih smetnji. Ovdje svakako vrijedi izdvojiti i osobe koje su u okvirima svojim poslova bile izložene opasnostima zaraze, kao što su primjerice zdravstveni djelatnici te mnogi drugi, takozvani esencijalni djelatnici. I kod takvih se osoba mogu očekivati razne anksiozne smetnje, bilo one koja nastaju iznenada, no relativno brzo prolaze, bilo one koje ne prolaze, to jest kronificiraju se, bilo da se radi o kroničnom tipu anksioznosti, depresije ili nečemu drugome. Nešto neizravnijim opasnostima zaraze izloženi su primjerice bližnji oboljelih osoba ili pak esencijalnih djelatnika kojim su bile određene protuepidemijske mjere, piše Slobodna Dalmacija.