Nitko nije prorok u svom selu, izreka koja se povezuje s Isusom, možda na najbolji način opisuje i karakterizira politički život Mihaila Sergejeviča Gorbačova, prvog i zadnjeg predsjednika SSSR-a, koji je 30. kolovoza, u 92. godini života umro u Moskvi.
Sa scene je nestao jedan, možda ne najveći, ali značajni i u isto vrijeme nevoljeni i neshvaćeni čovjek i političar. Čovjek kojim su vjerojatno turbulentni događaji upravljali više nego on njima, mada ih je nastojao obuzdati i kreirati, pogotovo na početku svojeg vrhunca koji je trajao povijesno neznačajnih, ali u biti ključnih pet do šest godina.
Otišao je jedan od najznačajnijih političara 20. stoljeća, tragična i presudna ličnost jedne od najdramatičnijih epoha novije svjetske povijesti, kada se još jednom kotač razvoja čovječanstva okrenuo, piše Jutarnji list.
Kao što je to bilo 1917. godine s propašću Ruskog carstva, tako i te 1990.-1991. godine, kada je s karte svijet nestala još jedna ruska imperija - SSSR. Otišao je čovjek kojeg je malo tko volio u njegovoj rodnoj Rusiji. Bio je i ostao zvijezda izvan svoje domovine i sigurno da će vani njegov odlazak izazvati veću pažnju i više reakcija nego u Rusiji - pogotovo sada, kada je potonula u razgaženo blato ratne avanture.
U Rusiji nije omiljen - unatoč svojoj neospornoj veličini, jer je bio akter turbulentnih vremena i žestokog poigravanja povijesti. U svim anketama bit će uvjerljivo na kraju kolone među svim ruskim vođama u 20. stoljeću.
Zašto je tako? Jedni će ga, vrlo plošno, proklinjati jer je, po njima grobar SSSR-a, a drugi će mu zamjerati da je do zadnjeg pokušao spasiti socijalizam i SSSR. Konzervativci i nacionalisti ne vole ga jer misle da je oslabio Rusiju, demokrati jer nije bio odlučniji u nastojanjima da se zemlje oslobodi boljševičkih stega, skučenog i velikodržavnog načina razmišljanja i poimanja stvari. Nikome nije odgovarao.
Na vlast je došao, u trenutku kada su kola za SSSR nezaustavljivo jurila prema provaliji. Možda je došao prekasno, ali je barem posao završio dostojanstveno, za razliku od onih koji će ga naslijediti (ne mislim pri tom na Borisa Jeljcina, jedinog političara prema kojem suzdržani Gorbačov nije mogao sakriti odbojnost).
Došao je na dužnost generalnog sekretara KPSS-a 1985., nakon bizarnog i tragikomičnog perioda kada su u samo tri godine poumirali ostarjeli i ishlapljeli Sovjetske vođe Leonid Brežnjev, Jurij Andropov i Konstantin Černjenko, koji su zapravo doveli SSSR do svog logičnog i prirodnog kraja. Nesposobna, birokratizirana, korumpirana i arhaična država i režim umirali su u mukama i neizvjesnosti.
Gorbačov je nakon njih bio osvježenje u koje su svi povjerovali, pa i on sam. Pokušao je s reformama - s perestrojkom i glasnošću - da prodrma atrofirajući režim i državu. Bio je prvi komunistički vođa koji je s kremaljskih nebesa spustio među zbunjene, dezorijentirane i iznenađene Ruse. Nudeći im nadu, koju je tada, već je bilo jasno, nemoguće bilo povratiti.
Nisu mu oprostili ni Nobelovu nagradu za mir 1990, smatrajući je danas - nagradom za rušenje SSSR-a. Konzervativci i lijevi i desni nisu mu oprostili ni njegovu voljenu suprugu Raisu, jedinu osobu koju su voljeli manje od njega. Svoju karijeru počinjao je u jeku zadnjih Staljinovih monstruoznih čistki i represija nakon Drugog svjetskog rata, a i sam je iskusio mračni režim - oba djeda bili su mu žrtve staljinizma, piše Jutarnji list.
U KPSS ulazi u zadnjoj godini Staljinova života, 1952. godine, a formira se ipak u Hruščovljevoj epohi "odmrzavanja", ali i on je bio tek dio tromog sovjetskog birokratiziranog aparata.
Polako se penjao po hijerarhijskog ljestvici, do samog vrha, kamo se popeo kada je već počeo pad. Ruska ekonomija tada je bila već na koljenima, vladala je nestašice osnovnih prehrambenih proizvoda. Rat u Afganistanu, kojeg je naslijedio od svojih prethodnika bio je zadnji čavao u lijes SSSR-a, mada njemu taj čavao pripisuju. Hladni rat bio je na vrhuncu, utrka u naoružanju iscrpila je SSSR, koji više ni na koji način nije mogao parirati Zapadu.
Gorbačov je pokušao demokratizacijom, ali uzalud. Uvijek će se povezivati s vanjskopolitičkim uspjesima i unutarpolitičkim porazima. Bio je nedovoljno odlučan, ali je li to mogao i biti u onakvom uskogrudnom režimu i činovničkom aparatu i pogubnom mentalitetu. Zato, i sada mnogi, (pogrešno?), njegove pokušaje s perestrojkom i glasnoću, povezuju i navode kao razlog raspada SSSR-a, okrivljujući za to demokratizaciju!
No, koliko god mu je na unutarnjem planu išlo nakrivo, vodio je aktivnu vanjsku politiku, okrećući SSSR prema Zapadu, gdje je govorio da Rusi i pripadaju. Okončao je hladni rat, ubrzao detant, pomogao ujedinjenju Njemačke, završio uzaludnu agresiju na Afganistan. Nije uspio riješiti nestašice i deficite harne, proizvodnja je padala, a na površinu izbijaju i nacionalni problemi povezani s dominirajućom politikom rusifikacije. I tu želju naroda za većim nacionalnim slobodama, pripisuju mu u grijeh. Pokušao je spriječiti nacionalno buđenje u Gruziji i baltičkim republikama pa je čak na njih poslao i vojsku, da bi kasnije shvatio da je to proces koji se više ne može zaustaviti. No, ni u tim državama neće baš za njim pustiti suzu, jer je ipak pokušavao usporiti njihove težnje, dok konačno nije progledao.
Danas, će ga još mnogi povezivati samo s njegovom politikom prohibicije, i zabranom prodaje votke, što je svakako nešto što će se možda najviše spominjati iz njegove burne političke karijere. Stari staljinizirani velikoruski komunistički konzervativizam, koji se danas vratio s Putinom na velika vrata, pokušao je s državnim udarom, koji je propao i samo ubrzao raspad SSSR-a i boljševizma.
Neki su skloni bili optužiti Gorbačova da je stajao iza toga ili barem znao, ali čini se da njegova uloga nije bila takva kakvom mu se želi nakalemiti. No, taj neuspjeli iluzorni državni udar ubrzao je i raspad i njegov politički pad, i umjesto njega u političku orbitu vinuo njegovanog najvećeg arhineprijatelja Borisa Jeljcina. Pomogao je demokratizaciju Rusije i otvorio je Rusima perspektivu, pustio je u Rusiju svježi zrak, oslobodio disidente i pustio ih da govore, relaksirao je jedan truli režim i razbio ustajali način razmišljanja.
Nakon raspada SSSR-a, pokušavao se održati u politici, ali je bio žestoko marginalna pojava na ruskom političkom nebu, uvijek više poštovan u i čašćen u inozemstvu, ali nedovoljno politički jak da išta uspije i pokuša napraviti. Priznat će kako je živio od izdašnih honorara za svoja predavanja na stranim sveučilištima. Po Rusiji nije nastupao. Niti su ga zvali. Zapravo, kada je na katolički Božić 1991., u televizijskom obraćanju dao svoju ostavku, bio je to njegov kraj. Kamerman i osoblje su pogasili svjetla, a on je tada, bez ikakvih više ovlasti, u sobi ostao sam i napušten. Bio je nitko. I nikoga nije bilo da ga odgovori od toga, niti je itko tada pustio za njim suzu. Čime je okončan i SSSR - koji minut nakon njegovog govora na Kremlju je spuštena crvena sovjetska zastava i zavijorio se ruski trikolor.
Praznim hodnicima Kremlja je odlazio u ropotarnicu povijesti, dok je izvana, s Crvenog trga, dopiralo veselo slavlje zbog dolaska novih vremena. I bit će sahranjen na elitnom moskovskom Novodjevičjem groblju, uz svoju nikada prežaljenu Raisu. Gorbačov je svakako veliki ruski političar, a nije dopustio da SSSR nestane u krvi. To 30 godina kasnije rade njegovi nedorasli kremaljski nasljednici, koji će ga kritizirati.
I na kraju, on je još 2015. godine u intervjuu Der Spiegelu kazao kako napetosti između Rusije i Zapada mogu dovesti do rata, pa i onog nuklearnog, podsjeća Jutarnji list.