Izmjenama i dopunama Zakona o radu uvodi se pravo na neplaćeni dopust radniku koji pruža osobnu skrb članu obitelji. Radnik tada ima pravo na neplaćeni dopust u ukupnom trajanju od pet radnih dana godišnje. Pod pružanjem osobne skrbi smatra se skrb koju radnik pruža članu uže obitelji ili osobi koja živi u istom kućanstvu i koja joj je potrebna zbog ozbiljnog zdravstvenog razloga. Poslodavac može, u svrhu odobravanja prava na dopust za pružanje osobne skrbi, zatražiti od radnika dokaz o postojanju ozbiljnog zdravstvenog razloga.
Kako platiti njegovateljicu?
I to je sve od zakona što se tiče pomoći zaposleniku koji doma ima teško bolesnog roditelja.
- Moja mama nije o tome govorila, ali vidjelo se na njoj da je iscrpljena brigom o nama i onemoćaloj baki. Dom nije dolazio u obzir jer je baka na sam spomen doma prosvjedovala i optuživala da je se želimo ‘riješiti’. A mi nismo imali ni novca da joj platimo nekog da brine o njoj dok je mama na poslu. Za bolnicu nije bila jer nije bila bolesna već jednostavno stara i nemoćna - jedno je od iskustava brige o starijem i onemoćalom članu obitelji.
Odrasla djeca često se nađu u teškoj situaciji - moraju raditi, imaju svoju djecu, a dogodi se bolest roditelja koji više ne može brinuti o sebi. Oni bogatiji riješe to plaćanjem njegovateljice ili smještajem u privatnom domu, dok većina, koja u Hrvatskoj ionako jedva krpa kraj s krajem, sama brine o svojim roditeljima ili ih smjeste u jedan od državnih domova - ako ikad u njemu dočekaju mjesto.
Briga za stare i nemoćne članove obitelji naša je moralna dužnost, ali i zakonska. No, država smo koja je odredila kazne za one koji ne brinu o svojim članovima obitelji, ali nema razvijen sustav adekvatne brige o starijima i nemoćnima, iako se u zdravstveni i mirovinski fond slijevaju milijarde. Sav teret brige o onemoćalim roditeljima u većini slučajeva padne na leđa odrasle djece. Zato se mnogi pitaju kada će se promijeniti zakon po kojem bi zaposlena odrasla djeca napokon mogla ostvariti bolovanje za brigu o svojim oboljelim roditeljima?
- Jedinica sam, otac mi je preminuo, a majka se teško razboljela. Imala je dva moždana udara, dijabetičar je, pati od visokog tlaka i teško je pokretna. Zaposlena sam, majka dvoje djece, imam zahtjevno radno mjesto i kad ‘zagusti’, uzimam bolovanje kao da sam ja bolesna, a nisam. Prisiljena sam na to jer moj doktor nema mogućnost dati mi bolovanje na roditelja, a ja radim po cijele dane i jedina brinem o njoj - kazuje nam Dubrovkinja, čija trka s obvezama traje već više od dvije godine. Uskače joj suprug, nekad i majčina sestra, ali sve je to nedovoljno da bi mogla biti kvalitetna kći-njegovateljica, majka, supruga i zaposlenica - nešto od toga mora biti žrtvovano.
Važeći Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju ne predviđa mogućnost bolovanja u slučajevima potrebe njege teško bolesnih roditelja. Isto tako, u sustavu socijalne skrbi nema usluge pomoći koja bi se sukladno individualnim potrebama bolesnika pružala u njegovom domu. Iako po Zakonu o socijalnoj skrbi postoji socijalna usluga pomoći u kući, ova vrsta usluge nije dostatna za osobe s većim zdravstvenim teškoćama. Naime, s obzirom na propisana ograničenja, ona ne može zadovoljiti potrebe za višesatnom dnevnom skrbi, pa upravo zbog toga mnogi probjegavaju smještaju u ustanove. Zato nam domovi i ‘pucaju po šavovima’.
Istodobno, izvaninstitucionalne usluge socijalne i medicinske skrbi dostupne su u svakoj razvijenijoj državi upravo da bi starije osobe što duže živjele u svom domu, a ne u instituciji.
Bešćutna država
Kad je osoba u srednjoj fazi Alzheimerove bolesti, već mora imati skrb 24 sata na dan. Koje to dijete može preuzeti, uza sve svoje radne i ostale obiteljske obaveze, pita se i Tajana Dajčić, tajnica Hrvatske udruge za Alzheiemerovu bolest:
- Kod nas u Hrvatskoj ne postoji način da odraslo zaposleno dijete uzme bolovanje kako bi brinulo o bolesnom roditelju. Sad se predlažu neke izmjene Zakona o radu i pet slobodnih dana za brigu o bolesnom roditelju, što niti je dovoljno niti ima nekog smisla - istaknula je.
- To je problem o kojem naša udruga govori već godinama, što je rezultiralo time da je u izmjene Zakona o socijalnoj skrbi krajem 2017., uvršten pojam ‘njegovatelja osobe s demencijom’, uz mjesečnu naknadu od 2.500 kuna, a koju mogu ostvariti osobe do 65-te godine života i to samo supružnici. Na to smo odmah reagirali jer je to dobro samo za određeni i to vrlo mali broj supruga (u pravilu žene najviše brinu o svojim bolesnim muževima), koje su mlađe životne dobi i koje bi mogle dobiti status njegovatelja, naravno ako im se isplati ostaviti svoj posao za uzmimo 5.000 kuna, da bi dobile 2.500 kuna mjesečno??!! - govori o apsurdnosti ovog zakona.
- Osim toga, više od 80 posto osoba koje su neformalni obiteljski njegovatelji svojih supružnika - su starije životne dobi, jer se bolest u pravilu dijagnosticira poslije 65. godine, tako da ta izmjena zakona nije ostvarila svoju svrhu. Bilo je i slučajeva žena koje su bile u 50-tim godinama, imale supruge s demencijom, nisu bile zaposlene ili su bile u radnom odnosu, ali s niskim primanjima, pa im je ta mogućnost odgovarala i objeručke su je prihvatile, ali ih je dočekao ‘hladan tuš’ - bile su odbijene i onda su se obraćale nama. Mi smo ih uputili da ulože žalbu u zakonskom roku, međutim, rezultati su bili različiti - nekima je žalba prihvaćena, a nekima odbijena, iako su imale sve uvjete! Posebno me dirnuo jedan slučaj naše članice iz okolice Zagreba, gdje je suprug obolio u 50-tim godinama s dosta teškim oblikom bolesti, supruga je bila mlađa, radila je kao čistačica s malim primanjima i to joj se činilo kao spas, međutim uporno su je odbijali, a ona je dala otkaz u školi gdje je radila, nadajući se da će dobiti status njegovateljice. Uz to je morala njegovati muža koji je postao potpuno ovisan o njoj i ostala je bez ikakvih primanja - navodi jedan primjer bešćutnosti države.
U centrima o tome šute
- Djeca osoba s demencijom su poseban problem, to isto mi kao udruga stalno ističemo - da se u Zakon o socijalnoj skrbi mora uvesti da njegovatelji mogu biti i djeca koja njeguju roditelje s Alzheimerovom bolesti ili druge demencije. Tim više jer je sada iznos mjesečne naknade dignut na 4.500 kuna, a u RH ima na žalost jako puno mlađih ljudi koji su na Zavodu za zapošljavanje i na taj način bi ih se skinulo sa Zavoda, roditelji bi imali skrb i njegu, a djeca prihod koji sada nemaju - ističe Dajčić.
- Ne znam zašto se djeci ne omogući takva mogućnost, jer bi oni ispunili uvjet da njegovatelji mogu biti do 65 godine života, Vlada bi se mogla pohvaliti ‘svojim uspjehom’ o smanjenju broja nezaposlenih osoba, a djeca bi se mogla bolje brinuti o svom teško oboljelom roditelju. Obiteljski zakon obavezuje djecu da se brinu o svojim roditeljima, a s druge strane im to nije omogućeno. Ima i jako puno djece koja bi ostavila svoj posao jer su potplaćeni i za 4.500 kuna bi preuzela brigu o roditelju. Ali nisu samo u pitanju djeca, tu mogućnost bi trebalo ostaviti i bližim srodnicima - sestrama, braći, nećacimakoji bi to mogli i htjela raditi.
- Stalno o tome govorimo, pišemo, upoznajemo javnost i nadležne institucije o potrebi sustavne brige o osobama s demencijom i njihovim obiteljima, jedino naša udruga kroz Savjetovalište i SOS telefone za cijelu Hrvatsku upućuje članove obitelji koja sve prava mogu ostvariti, a koja su zakonski omogućena - npr. pravo na osobnu invalidninu ili novčanu pomoć za ‘tuđu pomoć i njegu’, to im u nadležnim Centrima socijalne skrbi socijalni radnici ne govore, dapače odgovaraju im da nemaju prava na novčanu pomoć jer osoba nije ‘osoba s invaliditetom’ i pozivaju se na imovinski cenzus, što uopće nije točno! U više od 50 % slučajeva zahtjevi za priznavanjem novčane pomoći se prvo odbiju, pa njegovatelji odustanu, jer jednostavno nemaju vremena obilaziti CZSS, pisati žalbe na rješenje i tražiti svoja prava s obzirom da je briga, njega i skrb oko osobe s demencijom stalna tijekom cijelog dana i noći, što izuzetno iscrpljuje njegovatelje - odlično je upućena u srž problema naša sugovornica.