Papa Franjo 30. studenoga 2021. imenovao je novoga dubrovačkog biskupa. To je mons. Roko Glasnović, dosadašnji svećenik Šibenske biskupije u kojoj tijekom posljednjih šesnaest godina obavljao više službi. Posljednje četiri godine bio je ravnatelj Katoličkog školskog centra (KŠC) u Šibeniku. Njegovo ređenje i preuzimanje službe u Dubrovniku bit će 22. siječnja 2022. godine, donosi donosi Informativna katolička agencija.
Uz iskrene čestitke u povodu Vašeg izbora za dubrovačkog biskupa, rado bismo Vas upoznali – od porijekla iz Janjeva i rođenja u Šibeniku do odlaska u Dubrovnik. Koliko Vam je do ovoga trenutka poznata Dubrovačka biskupija?
– Nije mi nepoznata, ni previše ni premalo. Poznajem Dubrovačku biskupiju, pohađali smo je, jer su i Šibenska biskupija i Dubrovačka biskupija dio Splitske metropolije. Kao tajnik šibenskih biskupa Ivasa i biskupa Rogića odlazio sam na festu svetoga Vlaha, i tu sam susretao mnoge svećenike, institucije, vjernike, ljude. S nekim kolegama, svećenicima Dubrovačke biskupije, studirao sam u Splitu, bili smo zajedno u Bogosloviji u Splitu. Ima nešto i janjevačkih svećenika. Da, mogu reći da poznam Dubrovačku biskupiju.
U Crkvi se osjećam kao kod kuće
Nakon objave Vašeg imenovanja spomenuli ste ste da je ova služba koja vam je povjerena vaš svojevrsni povratak kući. Što bi to značilo?
– Sjetio sam se 70-tih, 80-tih godina prošloga stoljeća se dosta hodočastilo u Dubrovnik iz Janjeva. Ja kao dijete čuo bih da djed ide u Dubrovnik na hodočašće svetom Vlahu kojega je smatrao svojim zaštitnikom. Ja sam se pitao gdje je to Dubrovnik, to je to sveti Vlaho?! Onda nam je djed govorio da smo mi, dakle, porijeklom iz Dubrovnika, odnosno iz okolice Dubrovnika, odakle smo došli u Janjevo. Evo to je, dakle, taj povratak kući. Zanimljivo je to kako Bog piše svoju povijest, koju mi ne možemo očitati do kraja, nego kad dođu ti trenuci. S druge strane, Crkva je univerzalna. Gdje god sam bio, osjećao sam se kod kuće, bilo to u splitskoj Bogosloviji, bilo to u Rimu u Zavodu sv. Jeronima, bilo to u Šibeniku, bilo to u Zagrebu. Dakle, ja se u Crkvi osjećam kao kod kuće, jasno kad negdje dođeš uvijek treba neko vrijeme za upoznavanje, za prilagođavanje.
Vezano uz Vaš prvi govor nakon imenovanja biskupom, bilo je simpatično što ste poručili vjernicima Dubrovačke biskupije: Sigurno niste očekivali mene?
– Oni su godinu danas molili, očekivali da netko dođe. Nisu očekivali mene, ali ja želim doći, kako me Papa imenovao, kao brat i pastir. Dakle, da zajedno hodamo, koračamo, prepoznamo i slijedimo Mesiju, kako što su to učinili Andrija i Petar i svi apostoli. Uostalom, kao i mi vjernici, svi nasljedujemo Isusa Krista.
Uvijek je važno živjeti za druge, kao što je i Krist činio
Kao novi biskup u svojoj poruci rekli ste da želite graditi mostove. Kao pastoralac sigurno ste dobro zapazili gdje su nam porušeni mostovi, gdje bismo ih trebali obnoviti, a gdje nove sagraditi?
– Došla mi je ta slika mosta, a vezana je i za Pelješki most. Imamo i sliku Pontifexa, Krist je most između neba i zemlje. Sakramenti su most između neba i zemlje, to je ta slika mosta koja spaja dvije stvarnosti, a onda i dvije osobe, spaja nas s drugima, mislim da je most jako važan, u obnovi komunikacije, zajedništva, a isto tako u poboljšanju međuljudskih odnosa. Međuljudski odnosi nešto su najvažnije, bez obzira što mi pojedinci imamo i neke svoje osobne ciljeve. Uvijek je važno živjeti za druge, kao što je i Krist činio, to je ispunjenje i poziv evanđelja.
U vremenu kad ste imenovani dubrovačkim biskupom, stječe se dojam da je pandemija ostavila svoje posljedice u komunikaciji, došlo je do prilično velike napetosti među ljudima, kod obitelji, u prijateljskim odnosima, pa i u profesionalnim odnosima. Je li moguće sanirati tu štetu koja je ostala od pandemiji, baš u toj komunikacijskoj sferi?
– Mislim da je potrebno i moguće, svi se trebamo malo i potruditi u tim odnosima. Važno je da drugoga saslušati. Svatko od nas ima pravo reći svoje mišljenje, te moramo drugoga uvažavati kao osobu, prepoznati ono dostojanstvo koje ima kao čovjek. I onda će on u svome životu davati odgovor na sve. Mi volimo docirati drugima. Ja trebam na sebi mnogo raditi. Svatko treba svoje probleme rješavati, ali trebamo malo pripaziti na taj naglašeni individualizam, subjektivizam, gdje je „Ja“ u prvom planu. Pustimo malo da drugi kažu svoje mišljenje. Naučimo se slušati druge. To su poruke i sinode i evanđelja. Upoznati, slušati drugoga, i onda će se naći najbolji odgovor na korist i na dobro svima.
Činjenica što sam bio tajnik šibenskih biskupa pomoći će mi u službi biskupa
Ako se možemo kratko vratiti u Vaše svećeničko iskustvo, ne samo na pastoral, već i na činjenicu da ste bili i tajnik šibenskim biskupima. Koliko su Vas te službe u Šibenskoj biskupiji u kojima ste djelovali unazad šesnaest godina pripremile za službu dubrovačkog biskupa?
– U čestitkama kojih je bilo mnogo, da ne kažem previše, nije moguće svima odgovoriti. Evo, sada svima zahvaljujem, i na čestitkama, kao i na podršci i molitvama. Ja sam se svih spomenuo i u svetoj misi i u svojim molitvama. To ću činiti i ubuduće jer treba se moliti i za one koje ćemo tek susresti. Važna je duhovna priprava, kako bismo drugoga unaprijed prihvatili kao brata, kao sestru. U jednoj čestitki jedan biskup mi piše vezano uz moje imenovanje biskupom: Evo vidiš, ima jedna priča gdje su jednoga dječaka pitali: Znaš li voziti bicikl? Kaže dječak: Da, znam, gledao sam druge. E jedno je gledati, a drugo je sad kad ti voziš, kaže mu sugovornik. I stvarno je tako, naime, dok sam gledao što sve radi biskup, kako upravlja biskupijom, kako vodi biskupiju, ali drugo je sada kada dolazite vi na mjesto biskupa, drukčije je sada, sigurno je da će mi pomoći to iskustvo za službu biskupa.
Kratki podsjetnik, bili ste tajnik dvojice šibenskih biskupa, Ante Ivasa i Tomislava Rogića. Iz današnje perspektive, jedan predstavlja iskustvo, a drugi mladost i polet. No vjerujem da ste i od jednog i drugog mogli upiti sve potrebno za ovu „vožnju biciklom“ koja Vas čeka u Dubrovniku?
– Sigurno. Bogatstvo je to, kroz susrete, kroz te ljude koji su svjedoci vjere, koji svoju osobnost i sve ono što znaju, svakako prenose na nas. Vjerujem da će mi to dosta pomoći u budućnosti.
Koliku ulogu u Vašem svećeničkom pozivu ima Vaša obitelj? Rođeni ste 1978. godine koja je u Katoličkoj Crkvi bila posebna godina. Od te posebnosti i Božje providnosti 1978. godine pa do Vaše obitelji, što biste izdvojili kako posebne zahvate Božje providnosti i Božje milosti?
– Nikad ne izdvajam nešto posebno jer na sve gledam kao jednu cjelinu i smatram je posebnom. Božje djelovanje u povijesti, to me fascinira, to me raduje, to me obnavlja. I susreti s mnogim ljudima čovjeka obogaćuje. To su ljudi vjere, to su svjedoci vjere, od biskupa Srećka, časnih sestara, svećenika, redovnika, redovnica, koji su unatoč teškoćama života, svjedočili evanđelje koje je početak i svrha cijeloga našeg života.
Obitelj je temelj, jezgra, na kojoj se izgrađujemo kao ljudi
U obitelji poznato je imate svećenika, vaš brat je također svećenik?
– Da, moj brat Franjo je župnik u Vodicama i dekan Vodičkog dekanata.
Kako je dvojici braće biti svećenicima u jednoj biskupiji?
– Da, zanimljivo je to. Kad je brat krenuo u bogosloviju, ja kao dijete i nisam mnogo razmišljao o svećeničkom pozivu. Bilo je tu ministriranja, ali ne mogu reći da mi je dolazio nekakav poziv, niti me je itko nagovarao, ponekad je netko usput nešto spomenuo. Poslije, u srednjoj školi to se intenziviralo. Čovjek počne razmišljati, no misao se udaljavala. Ima nas dva brata i dvije sestre, kako će dva brata biti svećenici? Svi su se pitali. To je nespojivo, kažu mnogi. No kroz različite susrete, riječ po riječ, došla mi je pozivnica. Želio sam biti ispred, da me Istina susretne, da dopustim da me pogodi Istina. Krist uvijek izlazi pred nas sa slobodom, ostavlja nas. Uz sve teškoće, tko će sad sve to, kako svećenik, gdje svećenik, zašto, kome, tko će služiti drugima? I onda, uz veliku podršku Andrije i Petra, Jakova i Ivana, jer kad su mogli u Bibliji dva brata, možemo i mi. Biskup Srećko imao je tri brata svećenika i redovnika te dvije sestre redovnice. Tako da se našlo primjera.
Ako se možemo još vratiti u vaš obiteljski život, kako je to bilo u vašoj obitelji u Šibeniku. Kako se komuniciralo, molilo, što Vas je tu oblikovalo kao čovjeka?
– Obitelj vas najviše oblikuje, u zajedništvo. Obitelj je tu za svakog pojedinca. Bez obzira što nismo svi isti. Različite smo osobe. No obitelj ima tu integrativnu funkciju, sve nas spaja, sve ujedinjuje u zajedništvo. Oblikovala nas je i redovita molitva. Redovito pohađanje nedjeljne mise. Evo to su te vrijednosti, ljudske, i obiteljske. Ono što usvajaš da bi mogao živjeti Istinu, ljubav, pravdu, poštenju. U obitelji steknete onaj temelj, onu jezgru, na kojoj se izgrađujemo, jer Milost se nadograđuje na narav.
Kako je kod Vas postavljen obiteljski život, tko je šef u vašoj obitelji?
– Kod nas su to otac i majka. No nikad nam nisu rekli da moram ili trebam biti svećenik, niti su nam zabranili ići za svećenika. Naime, znam da su nekim kolegama, koji su bili jedinci, njihovi roditelji branili biti svećenikom. Neki su čak i školu mijenjali, sve dok nisu vidjeli da ga trebaju pustiti, dati mu slobodu. Smatram kako svatko treba biti slobodan odlučiti i sam odgovoriti na poziv koji Bog upućuje.
Možemo li se malo osvrnuti za snagu obitelji iz Janjeva koje su dale brojna svećenička zvanja? Kad ste zaređeni, bili ste 38. svećenik porijeklom iz Janjeva? Što je važno da bi se “dogodili” odgovori na svećenički ili redovnički poziv? Što te obitelji čini duhovno plodnima za duhovna zvanja, ne samo za obitelji i brojnu djecu?
– Rekao bih da je ta jednostavnost, otvorenost životu i redovito slaganje svih stvari. Ključna je i solidarnost u obitelji. Recimo, u Kistanjama mi je župnik don Ivan rekao da svaka obitelj ima u prosjeku petero djece. Naravno, iz tih obitelji gdje ima djece, ima i duhovnih zvanja. Mislim da je Janjevo unazad 150 godina imalo 75 svećenika. Svi moramo biti spremni na otvorenost križu jer križ je spasonosan. Mi često mislimo da je križ nešto teško što me opterećuje. Treba to okrenuti, ne nosimo samo mi križ, već križ nosi nas u vječnost, do Neba.
Mladi ste svećenik, drugi po mladosti u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Obično mladi ne govore o križu. Vi tako jednostavno govorite o križu.
– Evanđelje govori o križu. Evanđelje je Radosna vijest, govori o radosti, o životu, o spasenju. Križ je dio toga. Ne možemo micati cjelinu. No tu i nastaju problemi jer biramo što bismo mi željeli, a onda je teško hodati s Gospodinom. Važno je istaknuti da Krist u svakom trenutku bolje od nas samih zna što je nama potrebno.
Svećenik ste od 2005. godine, u šesnaest godina svećeničke službe i raznih dužnosti koje ste imali (Biskupija, Njivice, Dolac, Jadrtovac, Kapri i Žirje), što Vam je posebno ostalo u sjećanju?
– Radost tih obitelji, ljudi s kojima se susrećete, u jednostavnosti. Nikad ne izdvajam neke posebne trenutke u smislu da se nešto događa. No to Božje djelovanje, to me ispunja, kroz temeljni mir. Kad učiniš sve što si mogao, da bude na dobro drugih.
Zaručnici moraju razumjeti da kad ulaze u brak trebaju tražiti dobro u drugom
Budući da Vas je imenovanje dubrovačkim biskupom zateklo na službi ravnatelja Katoličkog školskog centra Šibenik, na čijem ste čelu od 2017. godine. Kako biste opisali ostvarenje te zadaće Katoličke Crkve u Hrvatskoj – odgoj i obrazovanje u katoličkim školama? I kakvo je iskustvo iz Šibenika?
– Krenuli smo od nekolicine djece i roditelja, da bismo sad govorili o jednom ozbiljnom katoličkom školskom centru. I ako se osvrnete unatrag, gledate kako nešto raste, tad vidite koliko su nam potrebni takvi centri kao što je ovaj. Crkva prati čovjeka na životnom putu. Jedan od primjera za to je i ovaj šibenski katolički centar za odgoj i obrazovanje djece. Zanimljivo je da je Centar nastao na mjestu vojarne “Bribirski knezovi” u kojoj sam služio najveći dio vojnog roka 1997./1998. godine. I nekoliko godina poslije, na mjestu koja je šezdeset godina bila kasarna, pa poslije vojarna, postaje Katolički školski centar i don Roko postaje ravnatelj Katoličkog školskog centra. To je stvarno Božje djelovanje. Bog uvijek iznenađuje, gradi. Centar iz dana u dan raste, no da bi Centar rastao treba i djece i osoblja. U sklopu Centra imamo i vrtić koji polazi sedamdesetak djece, u osnovnoj školi je oko 315 djece. Imamo i cjelodnevni produženi boravak. Moramo svi biti kao obitelj, moramo paziti da Centar, škola, ne postane „parking“ gdje roditelji ostave svoju djecu, kako su nam svojedobno rekli za jednog posjeta Italiji. No, možemo kazati da brinemo o cjelini, o potrebama i djece i roditelja.
Obiteljima, ali i supružnicima danas nije lako. Nema sumnje da su mnogi u susretu s velikim krizama – od egzistencijalnih do komunikacijskih. Koliko im je Crkva sa svim svojim pastoralnim programima stvarna suputnica? Postoji li mogućnost bližeg praćenja brakova i obitelji u krizi?
– Trinaest godina se bavim obiteljskim pastoralom, iako sam studirao opći pastoral, ali mogu reći da sam dugo u tome, kao povjerenik. Usto, član sam Vijeća za brak i obitelj HBK. Proveli smo stvarno mnogo projekata, održali nebrojeno mnogo kateheza, konferencija, susreta, pa i na nacionalnoj razini. I uvijek vidite da nešto nedostaje. Kriza je na svim razinama, bračna posebno. Sjetimo li se dviju biskupskih sinoda na ovu temu, može se reći da Crkva prepoznaje problematiku. Obiteljski pastoral odgovara ovim izazovima u svojim mogućnostima. Od bračne priprave, ali i u praćenju parova. Pripravu za brak danas ne radi nitko osim Crkve, prije je to radio župnik, a sad to radi svećenik i tim stručnjaka. Je li to dovoljno? Nikad nije dovoljno. Zaručnici moraju razumjeti da kad ulaze u brak trebaju tražiti dobro u drugom, to je najvažnije. Mi uvijek tražimo svoje dobro. Žena traži dobro kod muža, muž traži dobro kod žene. Ako je drugoj osobi dobro, meni neće biti loše. No mi uvijek volimo druge ispravljati. Crkva promišlja treba li tu bračnu pripravu produžiti, produbiti, što učiniti. Ima mnogo potreba, ali i projekata. Radi se na tome. No jedno je sigurno, ne treba odustati od praćenja mladih bračnih parova.
Dubrovačka Crkva čekala Vas je u molitvi. Bilo je tako i s Vašim prethodnikom mons. Matom Uzinićem. Osjećate li snagu molitve? Ili možda određenu strepnju pred novom službom?
– U ovim trenucima, kada vam se sve okrene za stoposto, osjećam mir. I molitvu. Molitvu mnogih. Iz svih staleža, ne samo molitvu svećenika, redovnika i redovnica, već i molitvu koju upućuju laici, civili, obitelji. Iz svih krajeva. Osjećam prisutnost molitve, ona mi daje jedan temelj i jedan mir da mogu nastaviti dalje. Mi to često ne shvaćamo, nismo svjesni. No kad dođu ovakvi trenuci, vidimo da je molitva jedan od stupova kršćanskog života jer svaka kršćanska molitva je uslišana.
Krist je gospodar svijeta i našeg života, ne bojte se
Imate li neku posebnu pobožnost?
– Hodočašće. I tu posebnu molitvu kad dođem u svetište.
Što Vas raduje i ispunja u slobodno vrijeme? Imate li neki hobi?
– Nemam mnogo slobodnog vremena, prije je bilo više vremena za igrati nogomet, stolni tenis. Sada imam mnogo manje vremena za hobije. No, volim čitanje, duge šetnje, odigrati šah, otići u ribolov…
Smijem li pitati novog dubrovačkog biskupa za koji klub navijate, kad već govorimo o nogometu?
– Navijam za Hrvatsku, u svim sportovima, prije svega. OK, u nogometu i za Hajduk, ako se moram opredijeliti. Bez obzira što su neki moji bližnji za Dinamo. Neka su.
I za kraj, poruka budućeg dubrovačkog biskupa vjernicima Dubrovačke biskupije, kojima ide pod geslom „Vjera – nada – ljubav“…
– Želim ih sve pozdraviti i poručiti im da se ne boje. Krist je gospodar svijeta i našeg života, neka budu otvoreni životu. Koračajmo zajedno, jer uvijek u konačnici bude dobro, iako nekad bude teško, naiđe se na različite probleme, ali važno je sačuvati mir, dostojanstvo. Pazimo na druge ljude i učinimo sve od sebe da drugima bude bolje, zaključio je u emisiji „Aktualno“ HKR-a imenovani biskup dubrovački mons. Roko Glasnović.