Dolazak Antuna Masle u Slobodnu Dalmaciju organizirao je Ilija Maršić, glasoviti urednik Dopisništava Slobodne Dalmacije.
On je, poput licenciranog "head huntera", želio da u novini koja je osamdesetih godina prošlog stoljeća doživljavala nevjerojatan uzlet rade najbolji novinari s područja od Zagreba i Splita preko Zadra do Dubrovnika, piše Luko Brailo u Slobodnoj Dalmaciji.
Maslu, odnosno Nina, kako smo ga zvali, poznavao sam iz vremena zajedničkog rada u Dubrovačkom vjesniku tako da nije bilo nikakvih poteškoća u razumijevanju i međusobnoj komunikaciji kada se i on pridružio sve jačoj tadašnjoj ekipi "Slobodne".
Iako je započeo u Sportskoj rubrici "Slobodne", s približavanjem agresije na dubrovački kraj vidjelo se da će ga njegov veliki novinarski talent i prirođeno reportersko umijeće u nadolazećim teškim vremenima postupno uvrstiti među najpoznatije i najvjerodostojnije ratne i poratne reportere u Hrvatskoj. I onda sam tako mislio, a i danas smatram da u novijoj žurnalističkoj povijesti suvremene Hrvatske nema boljeg reportera od Antuna Nina Masle.
Dubrovnik je velik po mnogočemu, ali kad iz u biti maloga grada u europskim razmjerima za vrlo kratko vrijeme dospiješ u krug priznatih svjetskih reportera, poput Christiane Amanpour, to je podvig sam po sebi. Valja znati da iza spomenute sjajne kolegice stoje produkcijske ekipe od po dvadesetak ljudi, dok je Nino svoje reporterske zadatke obavljao sam. Od planiranja teme koju je htio obraditi do samog odlaska na teren i povratka s materijalom koji je, u pravilu, bio ekskluzivne naravi za SD, a kasnije i za druge medijske kuće u kojima je radio. Bio je dobar čovjek, izraziti samostalac, ali i emotivac, iako se trudio zatomiti osjećaje te vrste.
Priručnici o oružju
Doista smo bili dobri prijatelji i suradnici u novinarskom poslu, slično smo razmišljali, razmjenjivali informacije što bi se moglo dogoditi... Nije tada bilo Googlea da s nekoliko klikova spoznaš karakteristike nekakvog oružja i oruđa koje se upotrebljava u tim trenucima. Odmah na početku rata odnekud je donio mnoštvo vojne literature: bilo je kod njega u ladicama priručnika o puškama, topovima, tenkovima, minobacačima... U tom dijelu posla bio je jako precizan, u Dopisništvu "Slobodne" na Ilijinoj glavici imali smo veliki zemljovid krajnjeg juga Hrvatske pa je tu u mnogo slučajeva brifirao mnoštvo stranih novinara o okruženju u kojemu se dubrovačko područje nalazi, gdje su mogući pravci proboja, kako su opremljeni malobrojni hrvatski branitelji a kako "oslobodilačka" strana iz redova JNA, Srbije, Crne Gore i Istočne Hercegovine. Poznavao je bar nekoga od dubrovačkih branitelja sa svih obrambenih čuka, od položaja na Belvedereu i Orsuli do Sustjepana u Rijeci dubrovačkoj. Nije svoj novinarski posao radio zaklonjen u nekome od skloništa, nego je išao na teren među ljude koji su branili Grad.
Evo i dva primjera: dok se u novinarskim krugovima i među ljudima koji su ostali u Gradu pričalo o Srđu kao simbolu obrane Dubrovnika, Nino je malo što govorio. Jednostavno je jednoga dana - otišao na Srđ. Bio je s ljudima koji su branili Srđ, razgovarao s njima, snimio ih i vratio se s prvim živim, pravim novinarskim informacijama o onome što se zbiva iznad naših glava i kako ti momci uspijevaju zadržati "oslobodioce" da ne zauzmu tvrđavu Imperial.
Jednako je postupio i kad je, stjecajem ratnih okolnosti, Sustjepan postao iznimno važna obrambena točka u Rijeci dubrovačkoj. Otišao je do sustjepanskih momaka i vratio se s pričama živih svjedoka obrane i odličnim fotografijama. Ne treba posebno napominjati da je Slobodna Dalmacija, upravo zahvaljujući Maslinu reporterskom umijeću i hrabrosti, imala ekskluzivne priče vezane za Srđ i Sustjepan. Nije puno govorio o svojim planovima, ali čim bi mi klimnuo glavom i namignuo, znao sam da ide nešto raditi i da će to što donese novinarski biti jako dobro.
Dva hapšenja
Sjećam se, negdje krajem listopada 1991. godine bili smo zajedno u dežurstvu, ali je u jednom trenutku rekao da ide nešto raditi. O.K., znao sam taj pogled, nije ga bilo cijeli dan - da bi navečer Reuters i Associated Press javili da je u zatvoru u Herceg Novome pritvoren hrvatski novinar Antun Masle! U staroj gradskoj luci, u Portu, Nino je zaglumio da je član neke strane TV ekipe, da nosi kabele i rasvjetu, pa je s njima posebnim brodom dospio do Cavtata, i zatim dalje do Herceg Novoga.
Ovi tamo su jedva dočekali hapšenje "ustaškog novinara", ali su onda Slobodna Dalmacija, Crveni križ, crnogorski liberali i antiratni aktivisti te AP i Reuters digli "frku" pa je Masle nakon nekoliko dana ipak pušten. Kao velemajstor svog posla i u takvim uvjetima je u Herceg Novome uspio doći do pisaćeg stroja i faksom uputiti tekst za "Slobodnu" u Splitu. Bio je prvi hrvatski novinar kojega je iz Novoga ondašnja JNA kombijem dovezla do Cavtata, gdje je potom hrvatskim plovilom prebačen u Dubrovnik. Dan poslije u "Slobodnoj" je objavljen njegov sjajan zapis o tome kako izgledaju Konavle od Debeloga brijega do Cavtata nakon što je to područje, je li, "oslobođeno od ustaške vojske".
S obzirom na to što je sve proživio u ratu na dubrovačkom području, pa zatim u ratu u BiH, u raskrinkavanju naftne, duhanske i inih mafija na prostorima Hrvatske i Federacije BiH... Mene nije začudio njegov kasniji reporterski opus, od Iraka i Čečenije do izvještavanja o posljedicama uragana Katrina u New Orleansu... Preživio je i pokušaj ubojstva u svom Dubrovniku, a taj atentat ni do danas nije razriješen.
Najveća frka s Ninom su ipak trenuci kada ga je Vojska Jugoslavije 1999. godine, tijekom intervencije NATO-a u Srbiji i Crnoj Gori, uhitila i zatvorila u Podgorici. On je iz Albanije doputovao u Crnu Goru, a ovi su ga zatim "ćopili", optužujući ga za špijunsko djelovanje. Njegovo uhićenje je, prema zamislima stratega Vojske Jugoslavije, svima nama koji smo u to vrijeme izvještavali o NATO-ovoj intervenciji na drukčiji način nego što su ondašnje jugoslavensko vodstvo i vojni vrh zamislili, trebalo biti ogledni primjer što će se događati "ne budemo li slijedili pravila".
Dramatični bijeg
U to je vrijeme u Crnoj Gori bilo dvovlašće, stalno su bili sukobi oko "pravne nadležnosti" između MUP-a i pripadnika VJ. Sva je sreća što u to vrijeme nije bio još dovršen vojni zatvor u Kolašinu, pa su Maslu pritvorili u civilni zatvor u Spužu, nedaleko Podgorice. O Antunovu uhićenju prvi je hrvatsku javnost obavijestio naš zajednički prijatelj Dragan Banović, koji je u to vrijeme u Podgorici radio kao snimatelj AP TV-a. I on je, nažalost, pokojni, ali bez njegovih inicijalnih informacija o hapšenju Masle tko zna kako bi namjeravani vojni sudski postupak za Ninovo navodno špijunsko djelovanje završio.
Iako je Masle tada formalno bio novinar-reporter Globusa, tadašnje Uredništvo "Slobodne" me zadužilo da što pomnije pratim njegov slučaj. Tako je Slobodna danomice od 39 dana, koliko je Nino proveo u Spužu, imala vijesti o njegovoj sudbini. U praćenju tih teških dana jako mi je pomogao kolega Banović te Antunov podgorički odvjetnik Ranko Vukotić sa suradnicima. Iz Spuža i KBC-a u Podgorici je Masle uspio pobjeći zahvaljujući suradnji ondašnjih vlada Crne Gore i Hrvatske. Masle je zaglumio napad žuči, odveli su ga u bolnicu i u trenutku nepažnje osoblja šmugnuo je. O tim stvarima nikad nije želio pričati jer bi mogao dovesti u opasnost ljude koji su mu pomogli. Kad se sve to skupa završilo, i kad su ga Jadran Kapor i Mateo Rilović dovezli u Dubrovnik, Nino mi je rekao: "Luko, hvala ti!".
I dandanas osjećam ljudsko i profesionalno zadovoljstvo što sam u tim trenucima, koliko sam mogao, pomogao njemu i njegovoj obitelji. Nije mi trebalo ništa više od toga. Jako mi je žao što je premlad otišao, zato što je kao urednik, reporter i komentator pisao o mnogim stvarima o kojima puno ljudi danas niti ne razmišlja. To su bili sjajni tekstovi, a osim toga ljudi to vole čitati. Tko kaže da se u današnje digitalno vrijeme ne čitaju ozbiljni novinski autori, taj jako griješi.