Vratimo se u studeni prošle godine. Zdravko Mamić je od Vlatke Peras i Mirka Barišića tražio samo jedno: Potjerajte ili razvlastite Krešimira Antolića. Nije to tražio slučajno, Antolić je bio njegov jedini istinski "neprijatelj", ustrajan u misiji da mu oduzme svaku moć nad Dinamom. I nakon što bi riješio Antolića, pad Ante Čačića dogodio bi se sam po sebi. Jer mu se više ne bi imao tko suprotstavljati - pišu Sportske novosti.
U travnju je Mamić na koncu dobio sve što je želio. Krešimir Antolić više nije u Dinamu, a Ante Čačić je na izlaznim vratima. I nikako nije nemoguće da mu aktualna Uprava kluba ispuni i treću želju. Da vrati Nenada Bjelicu u Maksimir. Mamić je izgubio na onoj skandaloznoj Skupštini u ožujku, ali kao da njegov duh itekako snažno korača Maksimirom i danas... Daleko snažnije nego u prosincu ili siječnju, kad su Antolić i Čačić stajali na vratima.
Bjelica je za dosta ljudi u klubu jedino pravo trenersko rješenje, jer Bjelica je ostavio neizbrisiv trag vodeći Dinamo u 99 utakmica. Dinamo je u Bjeličinom mandatu od simpatične europske momčadi izrastao u respektabilnu vrijednost. Bjelicu je svlačionica obožavala toliko da je u prvim danima korone složno stala iza njega, protiveći se željama Uprave, ali i Zdravka Mamića koji je tada još čvrsto vukao konce iz Međugorja. Naravno da bi svlačionica i danas s velikim pljeskom dočekala Bjelicu, respektirajući njegovo znanje i autoritet koji je izgradio u tih 99 utakmica. Neuspješna Bjeličina misija u Osijeku to nije promijenila...
Eventualni Bjeličin povratak u Maksimir značio bi i novi težak udarac Dariju Šimiću. Zna se da Šimić vidi Igora Bišćana kao trajno trenersko rješenje, a u prijelaznom bi razdoblju - do kraja sezone - ulogu "vatrogasca" povjerio u ruke Stjepana Tomasa. Vidjet ćemo može li se Šimić nametnuti kao stručni autoritet u klubu. Zbog čega je i doveden.
Međutim, Čačićev nasljednik ne moraju biti ni Bjelica ni Tomas. Kao pragmatično rješenje koji bi izazvalo najmanje turbulencija dio ljudi u Dinamu zagovara Roya Ferenčinu, aktualnog pomoćnika Ante Čačića, koji će ionako u subotu voditi momčad protiv Lokomotive. Roy ima iskustva, vodio je Lokomotivu i Slaven Belupo, kao trener vjerojatno bi bio sposoban prvenstvo mirno privesti kraju - posebno uspije li startati s pobjedom - a Upravi tako kupiti dva mjeseca da u miru razmisle tko bi na ljeto trebao voditi Dinamo. Bišćan, Bjelica, Zekić ili netko četvrti...
Ante Čačić je završio sa svojom drugom maksimirskom misijom. Iza njega je fantastično razdoblje u kojem je u teškoj situaciji osvojio naslov prvaka, potom momčad uveo u Ligu prvaka u kojoj je bio konkurentan do posljednjeg kola. Afirmirao je Baturinu i Špikića, Ljubičića kao beka, ‘oživio‘ Petkovića, vratio Livakovića u vrhunsku formu...
Čačićev je mandat izgledao idilično sve do zimske stanke. Toliko je dobro stajao da je dobio i mandat sportskog direktora. Na prvu kao veliku nagradu, ali danas je jasno da ga je baš uloga sportskog direktora stajala otkaza. Nije se dobro snašao u njoj, dijelom svojom krivicom, dijelom zbog toga što neki njegovi prijedlozi nisu prošli u dosta čudnim okolnostima.
Istina je da Čačić nije želio Brekala i Kleinheislera. Međutim, Belju, Frigana, Perkovića i Omeragića prezentirao je Upravi kao četiri igrača koja odmah želi imati u svlačionici. Dobio je samo Perkovića i to u zadnjoj minuti prijelaznog roka. I to nije stilska figura, nego je doista bilo tako.
Beljo je propao zbog najviše milijun eura, kao i zbog toga što nitko iz kluba nije sjeo u automobil i uživo pokušao uvjeriti igrača da je Dinamo za njega najbolji izbor. A Beljo je želio u Dinamo i zato je tri dana otezao s transferom u Augsburg. Trebao je to napraviti Čačić, ali on se bavio svakodnevnim treninzima, nije se do kraja posvetio Belji. I to je njegov krimen, dokaz da možeš imati 69 godina i 40 godina trenerskog staža i opet biti neiskusan u ulozi sportskog direktora. Jer je to posve drugačija uloga od trenerske i također iziskuje - iskustvo.
S Omeragićem je Čačić sve dogovorio. Pristojnu plaću za uvjete koje inače imaju igrači Dinama, dok je Zürichu trebalo pripasti 400 tisuća eura i 10 posto od sljedećeg transfera. Na koncu je to propalo, jer Uprava nije bila sigurna je li to dobar posao ili nije, a Čačić nije bio spreman lupiti šakom o stol. Jer nije znao da sportski direktor katkad i takve stvari mora napraviti.
Friganov dolazak propao je iz još bizarnijih razloga. Nakon što je nešto naučio na slučaju Beljo, Čačić je sjeo u automobil i odvezao se ravno do obiteljskog doma Damira Miškovića. Rijekin "boss" najprije je tražio pet milijuna eura, da bi na kraju pristao na 2,5 milijuna, uz jamstvo da će Dinamo na ljeto "prepustiti" Rijeci Niku Jankovića, Antonija Marina i Denija Jurića, svoje igrače koji su u Rijeci na posudbi.
Sve se to odvijalo predzadnju večer prijelaznog roka. Sutradan ujutro posao je trebao biti zgotovljen, ali Vlatka Peras žurila je na komemoraciju Ćiri Blaževiću, a Mišković je nešto kasnije imao neodgodiv let za Dubai. I dogovoreni dolazak Frigana je propao.
Čačić je tako ostao bez tri mlada i vrlo potentna igrača, te zaslužio naslov gubitnika prijelaznog roka, jer je izgubio Oršića, a pustio Lauritsena, Marina, Dilavera... A nikoga nije doveo zato što ga nitko nije zanimao. Međutim, istina je da mu Uprava nije ispunila želje te dovela Belju, Frigana i Omeragića.
Čačić je potom napravio niz pogrešaka, među kojima strši odlazak Arijana Ademija. Pustio ga je u Kinu, očito računajući da ga može kvalitetno zamijeniti. Kakva kobna pogreška! Potom mu se ozlijedio Petković, kao još jedan igrač za kojeg ne postoji zamjena. Drmić to nije, Drmić i u punoj formi nije profil Petkovića.
Na koncu je Čačića uhvatila nervoza zbog koje je odbijao rotirati igrače, stalno tražeći spas u idealnoj postavi. Ristovski se iz reprezentacije vratio umoran jer je igrao dvije utakmice, a Čačić mu je u četiri dana namijenio novih 180 minuta. Logično je da Ristovski nije igrao dobro, a spremni i igre željan Moharrami uzaludno je čako šansu. Bočkaja je potpuno izbrisao, a Rukavini je uporno odbijao dati makar jedno poluvrijeme.
Na koncu ga je serija pogrešnih odluka dovela do toga da je Dinamo slavio u samo jednoj od šest utakmica i da je dva puta uspio izgubiti u Šibeniku. Premda je sinoć u Kupu bio uvjerljivo bolji od domaćina.
Ante Čačić nikada nije bio miljenik medija i navijača, pa nikoga ne treba čuditi da su njegovi rezultati preko noći zaboravljeni i da ga "razapinju" sa svih strana. Nije to ni izbliza zaslužio, ali odavno je naučio s tim živjeti. Nažalost, i u 70. godini morao je naučiti da uloga sportskog direktora nije baš tako jednostavna kao što se katkad čini.
Za Čačića je bila kobna...