Ministri financija ne razočaravaju premijere samo u Hrvatskoj: britanski prvi ministar Boris Johnson danas će podnijeti ostavku na mjesto čelnika konzervativaca, nakon što ga je njegov šef državne riznice Nadhim Zahawi javno pozvao da ode, piše Slobodna. Zbog Johnsonova gorljivog zalaganja za Ukrajinu sad najviše tuguje Volodimir Zelenski a sladostrasno likuje Vladimir Putin, no ovakav politički finale karijere čovjeka s komušinom na glavi nema ama baš nikakve veze s ukrajinskim ratom.
Ostavkom Borisa Johnsona okončana je izvanredna politička kriza u Ujedinjenom Kraljevstvu. Nakon što je akumulirano nezadovoljstvo londonskim Trumpom eksplodiralo, cijeli niz ministara u vladi vršio je javni pritisak na Johnsona da ode, a više od 50 dužnosnika dalo je i ostavke zbog premijerova bahatog postupanja i cijeloga niza skandala. Njegova abdikacija ipak ne znači da na Otoku automatski dolazi do novih izbora. Konzervativna stranka već ima iskustva s 'hokejaškim izmjenama' bez izbornog rizika na čelu vlade, pa će Johnson vjerojatno ostati na funkciji u Downing Streetu sve dok mu se ne pronađe nasljednik. Torijevci su davno razradili ovaj model: Johnsonovi prethodnici Theresa May i David Cameron pod istim su uvjetima podnijeli ostavke 2019. i 2016. Novi premijer bi bez izbora vodio Britaniju sve do njihova redovitog termina 2024. godine.
Johnsonov odlazak mnogima daleko od Londona sad djeluje naprasan, no do njega zapravo dolazi nakon pune tri godine kontinuiranih skandala i premijerove iritantne bahatosti. Pun vrč je prelila najnovija afera Pincher, u kojoj je bivši zamjenik šefa britanskih konzervativaca terećen za cijeli niz seksualnih prijestupa, a Johnson ga je usprkos tim saznanjima i brojnim svjedočenjima žrtava odlučio promaknuti na jednu od najvažnijih funkcija u parlamentu. Chris Pincher, inače homoseksualac, nasrtao je, snubio i pokušavao seksualno ucjenjivati utjecajem brojne stranačke kolege, ali i oporbene laburiste. Lik je čista muškoljubna verzija Harveya Weinsteina, no Johnsonu, skrojenome od istoga tijesta, njegov predatorski lifestyle nije bio nimalo sporan. I sam je, uostalom, godinama opsjednut seksom, razmetljiv, lažljiv, nametljiv, rasistički nadahnut, uvredljivo drzak, verbalno prilagodljiv svakoj podlozi. Riječju, karakterna nakaza kakvu od čovjeka lošeg materijala može napraviti samo dugogodišnje uživanje u privilegijama političke moći.
Nekadašnji gradonačelnik Londona uveo je Britaniju u avanturu Brexita, podgrijavajući nacionalne paranoje od Bruxellesa i izbjeglica, te potpirujući najniže ljudske strasti za vlastiti interesni probitak. U tandemu s Trumpom djelovao je kao njegov brat blizanac: hranio je naciju jeftinim nacionalizmom, rasizmom i lažnim obećanjima o Eldoradu koji Engleze čeka odmah čim se riješe 'trule Europe' i tuđinskog terora. Raspirujući strahove uspio je naposljetku 'odcijepiti' Britaniju, no sve njegove projekcije svijetle budućnosti i nove velike slave nekadašnjeg imperija u kojemu sunce nikad ne zalazi ubrzo su se pokazale kao čista tlapnja, s nizom novonastalih praktičnih teškoća, od carina i manjka radne snage preko Škotske do Sjeverne Irske.
Johnson, međutim, kao da nije previše ni krio kako je priča o Brexitu bila isključivo u funkciji jednokratne političke manipulacije i učvršćenja njegove moći. Nastavljao je u istom tonu, jednako bezočno vitlajući novim prijetvornim frazama, skačući danomice sam sebi u usta, poništavajući sve demokratske standarde i obzire, te stremeći samo jednome cilju: osobnom održanju u visokom i udobnom sedlu. Konzervativci najstarije demokracije odlučili su da je sramoćenju kraj.