StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetpostistinska stvarnost

Ljudi sve više vjeruju u teorije zavjere i krivci za njihov loš život su im neki ‘Oni‘ ili ‘globalisti‘, a sve to jer ne uviđaju dizajn društvenog sistema u kojem žive

Piše Marin Prvan/sd
24. srpnja 2022. - 23:05

Krajem lipnja godine Gospodnje 2022. Hrvati su upitani je li znanost njihove živote podarila s više koristi nego štete, na što je njih 43,5 posto odgovorilo negativno. To su učinili, naravno, putem svojih mobilnih aparata. U sklopu istog istraživanja gotovo polovica ljudi ustvrdila je da nije sigurna da se 5G mreža ne razvija za kontrolu ljudi putem čipova, a čak četvrtina Hrvata i 42,6 posto Dalmatinaca su antivakseri. Što se tiče antičkih znanstvenih činjenica koje su još stari Grci uzimali zdravo za gotovo, poput toga da Zemlja ne izgleda kao tabla čokolade, s njihovim savladavanjem ima problema petnaestak posto modernih stanovnika Hrvatske, piše Slobodna Dalmacija.

Ipak, ova pandemija teorija zavjera nije trend karakterističan samo za Hrvatsku, već je riječ o fenomenu koji jednako dobro napreduje u čitavom svijetu, raspolažući fantastičnim potencijalom da do kraja stoljeća unazadi čovječanstvo za nekoliko civilizacijskih stepenica. A s obzirom na rastuću globalnu neizvjesnost vezanu uz bildanje vojnih paktova, energetsku krizu i inflaciju, mjesta za optimizam ima koliko i suvremenih filmova koji budućnost ne prikazuju kao distopijsku – malo ili ništa.

Baš kao na velikom ekranu, i naši su životi organizirani oko priča. Bez obzira na to kako netko razmatra dokaze, poznate činjenice i snagu znanosti, kada se radi o tome kako um upravlja vjerovanjem, stvari uvijek bivaju svedene na narative. Novinski članak, bio istinit ili ne, priča priču. Recenzirani rad objavljen u znanstvenom časopisu, bez obzira na akademski izvor, još uvijek je uobličena priča. Sama priroda onoga što mislimo da jesmo i odakle mislimo da smo došli, bilo putem svevidećeg Boga ili kemijski nabijenog Velikog praska, priča je na razini razumijevanja i komunikacije. Isto vrijedi i za dugogodišnje tradicije, društvena uređenja i kulturne simbole koje dijelimo. Na primjer, pravni sustav, kao utjelovljenje kodeksa ponašanja društva, često je podržan moralnim narativima koje obično promiču religija ili sekularna filozofija, a koji se odnose na ono što se smatra "ispravnim" ili "pogrešnim".

Bez obzira na to koliko se ne slažemo s drugim oko nekog pitanja, moramo zapamtiti da je svaka naša ideja naučena na ovaj ili onaj način te da smo svi mi žrtve kulture, htjeli to priznati ili ne. Jedan značajan problem unutar moderne, uspostavljene kulturne sheme - one koja subjektivno osuđuje takozvane "teoretičare zavjere" - jest ono što se najbolje može opisati kao "intelektualna netrpeljivost". Ovakva zadrtost općenito uključuje neke pretpostavljene karakteristike određenim skupinama, primijenjene na cijelu demografiju, s predrasudama. Intelektualna netrpeljivost funkcionira na isti način. Istina je da određeni mentalni okviri često stvaraju proširene sustave vjerovanja putem asocijacija tj. točno je da neka uvjerenja vode do drugih. Međutim, taj fenomen ne opravdava otvoreno podrugljivo odbacivanje ili osudu ljudi koji slučajno imaju uvjerenje koje nije u skladu s glavnim narativima.

Ljudi gušteri

Pogrdno označiti nekoga teoretičarom zavjere, čije setove ideja današnja pop kultura definira kao "lažne zaključke u vezi s tajnim zavjerama moćnih grupa koje imaju zle ciljeve", može biti prikladno kada se radi o nekome poput Davida Ickea, čije se knjige i predavanja o ljudima gušterima, temeljene na širenju straha i paranoje, prodaju u visokim nakladama i donose autoru finu financijsku korist. Problem je u tome što mainstream pravi malu razliku između istinitih kriminalnih događaja, gdje se vjerodostojni kritičari možda ne slažu sa službenim narativom, kao što je atentat na Johna F. Kennedya, i metamagijskih spekulacija koje graniče s obmanom poput, recimo, Qanona.

Priča o atentatu na JFK-a ima kritičare iz svih slojeva ugledne akademske zajednice, sa stotinama knjiga i opsežnom analizom provedenom u kontekstu balistike, forenzike, medicinske analize, međuljudskih asocijacija i šire. U kasnim 1970-ima, Odabrani odbor Predstavničkog doma SAD-a za ubojstva čak je zaključio da je JFK "vjerojatno" ubijen kao rezultat zavjere, uz pomoć više od jednog strijelca. Ipak, unatoč složenosti i dubini takve istrage kao povijesnog događaja, ona se još uvijek rutinski predstavlja u člancima napisanim o "teoretičarima zavjere" kao ekvivalent nečemu tako duboko neutemeljenom kao što je zavjera Qanon, gdje neki misteriozni online entitet tvrdi da je razotkrio tajne o tajnom pedofilskom lancu koji vode moćni ljudi, videći Trumpa kao spasitelja koji će ga okončati.

image
Mv/sulupress.de/Dpa Picture-alliance Via Afp

Ono što ta pretjerana generalizacija čini jest uspostavljanje kategoričkih granica rasprave pomoću sociološke sile. Budući da sama struktura našeg uma uzima ideje i povezuje ih u kategorije ili "kutije", imamo heurističku tendenciju da stvaramo mišljenja i donosimo zaključke o čitavim "kutijama" naizgled povezanih ideja. Ako su ljudi uvjetovani da zaobiđu kritičku misao o određenom problemu, stavljajući ga u istu kategoričku košaru s nekim naizgled sličnima, tada osuđivanje čitavog tako definiranog okvira samo po sebi čini mnogo lakšim odvraćanje pozornosti javnosti. Imati mehanizam za gušenje i ograničavanje rasprave o tome što treba, a što ne treba shvatiti ozbiljno, stvarajući uvjete ismijavanja i poniženja za one koji se usude postavljati takve izazove, snažan je alat za jačanje hijerarhije i očuvanje moći. Rezultat je mehanizam za ograničavanje rasprave u vezi s kontroverznim temama pod prijetnjom da ćete biti viđeni kao nesposobni, pripremajući pozornicu za društvenu osudu ili izopćenje. Prosječna će se osoba, osjetivši to, instinktivno distancirati od takvih subjekata zbog straha od kritike, koja služi kao oblik društvene kontrole.

Ipak, postoje tri stvari koje karakteriziraju klasičnu shemu kulture zavjere. Prvo je nepovjerenje i odbacivanje mainstream, ustaljenih narativa. Mnogi u kulturi zavjere često sebi pripisuju priznanje da su "kritički mislioci". Ipak, jedno je zapravo istraživati ​​stvari za sebe, radeći na svim kognitivnim predrasudama koje možda imate, dolazeći do vlastitog zaključka bez obzira na to odakle je izvorna tvrdnja došla, a drugo je jednostavno odbaciti informacije jer vam se ne sviđa glasnik. Ne postoji ništa kritično u procesu jednostavnog nevjerovanja u nešto zbog izvora. Naravno, klasični moderni primjer za to je fenomen "lažnih vijesti". Iako to neki političari koriste kao propagandni alat za zaštitu svojih interesa, riječ je o široko prihvaćenom fenomenu koji omogućuje osobnu psihološku zaštitu od proturječnih informacija. Iako postoji dobar razlog da budemo skeptični prema mainstream medijima, budući da po prirodi komercijalnih i političkih veza osiguravaju čvrsta ograničenja rasprave zajedno s pristranom lojalnošću ideologiji, potpuno odbacivanje protoka podataka jednostavno je intelektualno neodgovorno.

Drugo, površnim asocijacijama iracionalno se pridaje nepotrebna težina, a pogrešne, preuveličane i površne asocijacije su sveprisutne. Pritom se analizira neki događaj ili institucija te umjesto da se zauzme holistički pogled na situaciju, traži se i napada svaka asocijacija koja se smatra zlokobnom, bez obzira koliko minorna bila, pa se čitava situacija redefinira na temelju te jedinstvene pretpostavke. Na primjer, George Soros je već dugo magnet za sijaset paranoičnih kritika, pri čemu je mitologija njegovog interesa za svjetsku dominaciju, socijalizam ili eugeniku u ovom trenutku dobila gotovo vlastiti život. Imaju li bogati i moćni ljudi poput Sorosa utjecaj? Naravno, i to nesrazmjerno i nedemokratski. Svima koji vjeruju u nekakvo demokratsko samoodređenje trebalo bi zasmetati da bogati ljudi, koji inače izbjegavaju plaćanje poreza, svojim golemim bogatstvom, pod krinkom milosrđa, osnivaju vlastite utjecajne mini vlade. Nije problem u određenom pojedincu, nego u samom nedemokratskom društvenom obilježju. Ipak, ono što se dogodilo u kulturi zavjere kada je u pitanju sam George Soros jednostavno je bizarno. Smatra ga se umiješanim u bilo što, bez obzira koliko daleko ili malo, kultura zavjere pridaje pretjeranu težinu njegovoj involviranosti.

Novi svjetski poredak

Šire govoreći o temi površnih asocijacija, većina je upoznata s možda najozloglašenijim izrazom u kulturi zavjere: Novi svjetski poredak (NWO) o kojem postoji golema zavjereničkih spekulacija o teoriji svjetske dominacije. Podrijetlo ovog pojma seže do H.G. Wellsa i njegove knjige Novi svjetski poredak. Ono što je zabavno jest da u ovoj knjizi nema ničega ni izdaleka zlog, osim ako istraživanje ideja o tome kako izbjeći buduće ratove, tako uspostavljajući miran suživot, nije misaoni zločin. Pa kako je ova knjiga o miru potaknula toliko paranoje? Prvo, ovo djelo se smatralo socijalističkim, sugerirajući temeljnu promjenu u načinu na koji svijet funkcionira. Naravno, i danas se suočavamo s ovom iracionalnom antisocijalističkom ideologijom od strane ljudi koji općenito nemaju pojma što je povijest socijalizma niti bi ga mogli definirati. Gomila protiv NWO-a temeljno je ukorijenjena u prokapitalističkim, "slobodarskim" predrasudama. Drugi "problem" je što je Wells govorio o nekoj vrsti "svjetske vlade" u smislu globalne suradnje, što je veliki "ne-ne" u kulturi zavjere protiv NWO-a, zbog uobičajene ideje da će ljudska bića biti korumpirana moći, bez obzira na društvene uvjete. Duboka vjera u nacionalni suverenitet također je zajednička ovoj subkulturi, a Wells je izazivao i tu tradiciju. Jasno je da globalni problemi zahtijevaju globalni konsenzus, kao i da je nužno imati globalnu suradnju do određenog stupnja i to je zapravo ono o čemu je ovaj autor govorio, za razliku od ove izmišljene mitologije da će podla skupina "iluminata" sjediti negdje u nekoj planini i dominirati cijelom ljudskom vrstom.

Treća pretpostavka jednostavno se odnosi na to koji događaji i institucije povlače zavjereničku neurozu; institucija mora biti nerazmjerno moćna, a događaj mora imati nerazmjeran utjecaj. Ubojstva, teroristički događaji, zdravstvene krize, ekonomski krahovi, zajedno s velikim institucijama kao što su Ujedinjeni narodi, Svjetska banka ili WHO - sve su to magneti. Kao primjer može poslužiti raširena ideja da je pandemija Covida planirana, a čak i da je u pitanju lažni događaj, premda nema jasnih dokaza koji bi poduprli takvu ideju niti je ona logična za nagađanje. Zapravo, čovječanstvo već dugo koketira s ovom vrstom problema "super-gripe", a čak i ako je istina da je virus došao iz laboratorija, to ne mijenja ova očekivanja. Zapravo, statistički gledano, trebali bismo biti iznenađeni što se nije pojavilo više super-gripa, s obzirom na brzi gubitak bioraznolikosti koji potkopava i remeti zaštitne elemente našeg ekosustava. Da, zdravi skepticizam je dobar, ali kultura zavjere sve to odvodi predaleko.

Studije u području socijalne psihologije, koje obuhvaćaju preklapanje između socioloških, psiholoških i bioloških sila, pokazale su koliko smo ranjivi na stvarni ili percipirani grupni pritisak, želju da budemo prihvaćeni, zajedno s obranom kulturno ukorijenjenog identiteta, čak i ako to znači prilagođavanje idejama i uvjerenjima koja su jednostavno pogrešna.

Sredinom 20. stoljeća provedena je studija pod nazivom "Solomon Asch Conformity Experiment", u kojoj subjekt nije znao da je stavljen u skupinu ljudi koji su potajno bili dio pokusa (tzv. saveznici). Svima im je pokazan niz linija različitih duljina i upitani su koja je najduža. Saveznici su namjerno ponudili pogrešan odgovor, a svaki ga je izgovorio naglas. Posljednji koji je dao svoj odgovor bio je subjekt koji je morao odlučiti hoće li iznijeti očito (s obzirom na to da je bilo jasno koji je red najduži) ili će se prilagoditi grupi. Tijekom 12 eksperimenata, oko 75 posto subjekata se barem jednom prilagodilo mišljenju grupe, dok je bez pritiska konformizma manje od 1 posto sudionika dalo pogrešan odgovor. Kad su upitani zašto su se prilagodili, navodili su dva razloga: zato što su se željeli uklopiti u grupu i/ili zato što su vjerovali da je grupa nekako informiranija nego oni sami.

Istraživanje je pokazalo i da naš živčani sustav zapravo prilično dramatično reagira na iskustvo grupne osude ili izopćenja zbog proturječnih uvjerenja. Neurobiolog Vasilij Ključarev navodi da "odstupanje individualnog mišljenja od grupnog ponašanja (mišljenja) živčani sustav tumači kao pogrešku u ponašanju ili 'pogrešku u predviđanju nagrade' - što pokreće proces promjene ponašanja, temeljen na dopaminergičkom mehanizmu učenja potkrepljenja". Također je utvrđeno da društveno odbacivanje dijeli somatosenzorne prikaze s fizičkom boli. Studije fMRI-a otkrile su da se uglavnom iste regije mozga aktiviraju kada se suočavaju s fizičkom i emocionalnom boli koja potječe iz društvenog iskustva. Iako je intuitivno jasno, budući da govorimo o "boli" kada se osjećamo emocionalno povrijeđeni od strane druge osobe, novi biološki dokazi sugeriraju daleko manju metaforičnu stvarnost.

Danas, u ovom "ratu priča", glavno bojište su masovne grupne interakcije društvene mreže. Kroz ovaj sustav komunikacije, uvjerenje koje nije utemeljeno na dokazima evoluiralo je u dosad neviđen i nepredvidiv oblik, postavši imuno na sukobljene racionalne sile. Jedan od razloga za to je činjenica što je civilizacija pod pritiskom kakvim nije bila nikad dosad u ljudskoj povijesti. Iako smo već dugo na putu ubrzanog materijalnog razvoja s povećanom proizvodnjom, što je izazvalo veliki rast stanovništva, a istovremeno stvorilo opću kulturu potrošnje i stjecanja zbog prirode našeg ekonomskog sustava, sada doživljavamo granice tog trenda i to silom samog ekosustava, zbog inherentnog nedostatka održivosti dizajna današnjeg socioekonomskog sistema. Na temelju trenutnih zbivanja, jasno je da se može očekivati ​​dramatičan pad životnog standarda za mnoge, a sa svim sustavima za održavanje života koji su sada u padu i vrlo malo proaktivnog tehničkog dizajna ili ekonomskih promjena koje se događaju da bi se promijenio kurs, povjesničari bi nekad u budućnosti ovo razdoblje mogli nazvati "velikim preokretom".

Postistinska stvarnost

Izgledno je da će doći do duboko destabilizirajućih socioloških posljedica kako se okolišni stresori povećavaju i vrše sve veći pritisak na društveno tkivo, što je proces koji smo već i počeli uviđati. Uspon "kulture zavjere" i iracionalnog nepovjerenja u postojeće institucije i etablirane narative djelomično je posljedica stresnih utjecaja tijekom vremena koje su stvorile određeni sociološki preduvjet. Generacije lošeg obrazovanja, nedostatka ekonomske i socijalne sigurnosti, osjećaja zanemarivanja i konkurentske potlačenosti, uprćene starom evolucijskom prtljagom povezanom s našom čvrstom društvenom prirodom, postavile su pozornicu za ono što bi se moglo nazvati "postistinskom stvarnošću"; stvarnu regresiju integriteta uvjerenja, više društvenih podjela i gubitak zajedničkog fokusa koji je danas potreban da bi se napori za rješavanje problema potaknuli u pravom smjeru.

Za razliku od perspektive sustavne znanosti, promatranje svijeta kao niza nelinearnih, međusobno povezanih događaja s ishodima koji se često ne mogu razumjeti zbrajanjem dijelova, ideja o grupi protiv grupe je najbolji pokušaj koji ljudi imaju za dešifriranje stvarnosti. Tim naspram tima, posao naspram posla, politička stranka naspram političke stranke, uvjerenje naspram uvjerenja; društveni obrazac "mi protiv njih" je sveprisutan. Stoga nije iznenađenje da sada imamo apstrakciju "moć protiv moći" koja producira tajne skupine - neki Oni ili, novije, globalisti - koji rade protiv opće populacije. U svijetu u kojem ljudi nisu obrazovani da razumiju sustavne ishode, nema izbora osim da um stvori grupne identitete kako bi se nosio s vlastitim neznanjem. Drugim riječima, ishodi koje vidimo u svijetu, a za koje se spekuliralo da su zavjereničke prirode, često su zapravo ishodi samog dizajna našeg društvenog sustava.

Također, nije potrebna formalna zavjera kada se interesi spajaju. Ako svi poslovni i politički čelnici dijele iste poglede na svijet i ciljeve iz osobnog interesa, njihova će zajednička namjera proizvesti ishode koji bi se, gledajući unatrag, mogli činiti kao nešto što je unaprijed planirano. U ekonomiji koja se temelji na tržišnom natjecanju i stanju umjetne oskudice, kako to nalaže kapitalistički model, zašto bismo bili iznenađeni kada je taj natjecateljski antagonizam uzdignut u iracionalno ili metafizičko? Ako ljudi koji pate pod stresom ne shvaćaju njegovo podrijetlo, tražit će grupnu krivnju. Sve ovo govori da živimo u društvu koje dizajnom proizvodi grupni antagonizam, ne samo kao nuspojavu, već kao funkciju sustava i očekivani ishod prateće kulture.

Bivši rob Frederick Douglass:

"Tamo gdje je pravda uskraćena, gdje se nameće siromaštvo, gdje neznanje prevladava i gdje bilo koja klasa osjeća da je društvo organizirana zavjera koja ih ugnjetava, pljačka i degradira, ni osobe ni imovina neće biti sigurni."

05. studeni 2024 04:39