Uspoređujete li cijene, plaće i poreze u Hrvatskoj i drugdje, a pritom hrvatska strana izvuče kraći kraj, samo ćete iživcirati ministra financija, koji takvo što smatra dezavuiranjem državnog aparata. Kažete li da nešto košta više u Hrvatskoj nego u Italiji, Austriji, Mađarskoj ili Švedskoj i pritom spomenete da su hrvatski proizvodi u inozemstvu jeftiniji nego u Hrvatskoj, rečete li još da su hrvatske plaće niske u odnosu na druge zemlje ili kažete nešto kontra poreza, onda se dirate u državni aparat, kojem to nikako nije drago, piše Slobodna Dalmacija.
Na Vladinim internetskim stranicama stoji izvještaj u kojem se, između ostalog, navodi da se Marko Primorac, ministar financija, osvrnuo i na medijske usporedbe maloprodajnih cijena u Hrvatskoj i susjednim zemljama i isticanja razlika u plaćama, istaknuvši da se to ne može pripisivati uvođenju eura jer su te razlike postojale i prije. Ili, u prijevodu, ako su razlike postojale i prije, postojat će i ubuduće i nemate se što misliti ili negodovati.
U tom izvještaju citira se ministra:
"Pokušava se dezavuirati cijeli državni aparat, pri čemu se i porezni sustav pokušava prikazati kao nekonkurentan", ustvrdio je Primorac, koji je podsjetio na to da je u Hrvatskoj PDV snižen na pet posto na cijeli niz prehrambenih proizvoda.
Također, neki problematiziraju i porezno opterećenje dohotka, pa Primorac podsjeća na to da u Hrvatskoj oko 1,8 milijuna građana ne plaća porez na dohodak.
Eto, na sreću, sada napokon znamo da nas investitori zaobilaze jer se u zemlji kritizira porezni sustav i prikazuje se kao nekonkurentan. Da ga hvalimo na sva usta, morali bismo se braniti od navale investitora. Tukle bi se za nas sve moguće ugledne svjetske tvrtke boreći se koja će poslovati kod nas. Ovako imamo šipak i sami smo krivi za to jer ne znamo ništa drugo nego kritizirati ili kufer u ruke pa put pod noge prema Irskoj, Njemačkoj ili Austriji.
Ministar i Vlada ljute se kad se na euro svaljuje bilo kakva sjena poskupljenja, štoviše, ministar financija navodi da smo poskupljenja, cijene veće od okruženja i niske plaće imali i prije eura. Čovjek je u pravu. Euro je kriv samo za to što je na svjetlo dana još jednom iznio tužnu činjenicu da nam je standard nikakav, da 60 posto zaposlenih ne dobije ni tisuću eura prosječne plaće, od koje ne mogu podmiriti cijene koje su, hvala na pitanju, dugo u rangu europskih prosjeka. Plaće, nažalost, nisu i euro je to samo još jednom obasjao i pokazao zbog čega mnogi odlaze iz zemlje. Tragikomično je i u duhu Alana Forda kada ministar financija poput Grunfa staje u obranu sustava poreza na dohodak i kaže da 1,8 milijuna ljudi u zemlji uopće ne plaća porez na dohodak, što prema njemu znači da se za porez na dohodak ne može reći da je visok. Ne, može se samo reći da 1,8 milijuna ljudi ima toliko slabe prihode da ne zarade dovoljno da ne plaćaju porez. Porez na dohodak osobe bez uzdržavanih članova obitelji počinju plaćati već na plaće od 531 eura ili 4000 kuna, a oni koji uzdržavaju jedno dijete plaćaju ga od 764 eura plaće ili od 5760 kuna.
Svaki od 1,8 milijuna ljudi koji ne plaćaju porez na dohodak vjerojatno bi bio sretan da plaća porez jer bi to značilo da ne živi od crkavice, koja je tolika da je čak i država oslobađa poreza. Koliki je porez, treba pitati one koji ga još plaćaju, a treba ih usput priupitati koliko su zadovoljni državnim aparatom i javnim funkcijama koje financiraju iz poreza i doprinosa.
Prosječno plaćeni građanin – a manje od prosjeka od 7745 kuna, ili 1028 eura, prima 60 posto zaposlenih u Hrvatskoj – u siječnju je na tu neto plaću platio 145 eura poreza na dohodak po stopi od 20 posto i prireza po 13 posto, 293 eura mirovinskog doprinosa po 20 posto i 242 eura zdravstvenog doprinosa po stopi od 16,5 posto. Da bi radniku isplatio 1028 eura neto plaće, poslodavac je prethodno državi morao uplatiti 680 eura poreza i doprinosa. Onaj tko radniku isplaćuje neto plaću od 1327 eura ili 10.000 kuna prethodno mora uplatiti državi 943 eura poreza i doprinosa ili 7105 kuna.
Hrvatska prosječna bruto plaća iznosi 1396 eura, dok jedna minimalna bruto plaća u Njemačkoj iznosi 1744 eura. Hrvatske prosječne plaće manje su od minimalnih plaća u Belgiji, Francuskoj, Luksemburgu, Nizozemskoj i Irskoj.
Spominjati činjenicu da ti je polovina poreznih obveznika plaćena tako loše da čak ni porez na plaća, nešto je što ne bi trebalo isticati kao vrlinu poreznog sustava.
Ovih je dana ministar spominjao da je hrana kod nas na razini pet posto PDV-a, i to je istina jednako kao što je istina da je to tako tek od travnja prošle godine. Trebale su se dogoditi pandemija, zatvaranje gospodarstva, kriza i galopirajuća inflacija da se Vlada odluči na pet posto spustiti porez i tom stopom, uz kruh i mlijeko, početi oporezivati još i dječju hranu, voće, povrće, meso, ribu, ulje, masti, maslac, margarin i jaja. Sva hrana koja nije u krugu sniženih stopa, poput jogurta, brašna, šećera, tjestenine, riže..., oporezuje se općom stopom PDV-a od 25 posto. Tako je lako moguće da neki hrvatski proizvod manje košta u svim zemljama u kojima je niži PDV. Hrvatska, Švedska i Danska su s općom stopom PDV-a od 25 posto na drugome mjestu u EU-u, veću stopu imaju samo Mađari, i to 27 posto.
Ali, kako ministar kaže, to je nešto što smo imali i prije i ne griješi jer smo i prije imali drugu stopu PDV-a u Europskoj uniji, niske plaće, visoke cijene hrane, koja je i prije nekoliko godina bila na razini od 94 posto prosječnih europskih cijena, a potrošačka je elektronika tada bila gotovo sedam posto iznad tog prosjeka. Plaće su nam i onda i danas grebale po dnu europskih ljestvica.
Znači, ako stvari stoje tako godinama, onda ih nema potrebe ni spominjati, jer kako nam je bilo s kunama, tako će nam biti i s eurom, a euro s tim veze nema. Istina, ovo kako nam je ima mnogo više veze sa svima onima koji su nam s Markova trga krojili politike koje su nas dovele u situaciju da i u kunama i u eurima moramo teškom mukom krpati kraj s krajem, a ako to izgovorite u eurima, onda se to naziva dezavuiranjem. Sljedeća etiketa može biti da se takve nazove izdajicama ili nečim u tom stilu.