Negativni utjecaji pandemije COVID-a 19 na osobnoj razini naših osnovaca i srednjoškolaca, unatoč posljedicama koje su ostavili na psihičko zdravlje (dijela) učenika, s vremenom se ipak ublažavaju.
Tri godine nakon lockdowna, prelaska na online nastavu, testiranja na COVID-19, bitno smanjenih socijalnih kontakata i ostalog što je donijela pandemija, većina osnovaca i srednjoškolaca zadovoljna je svojim životom, osobito zdravljem. Međutim, razina iskazanog zadovoljstva niža je u starijim generacijama pa tako četvrtina učenika (25,1 posto) učenika lanjskih sedmih razreda osnovnih škola i gotovo trećina (31,1) učenika trećih razreda srednjih škola ne iskazuje zadovoljstvo životom.
Kada je u pitanju psihosocijalno stanje djece i mladih, ono se pogoršava što su učenici stariji. Negativan utjecaj na psihičko zdravlje osjeća više od trećine (36 posto) učenika lanjskih trećih razreda, pri čemu su osobito zamjetne rodne razlike, i to na štetu djevojaka: gotovo polovica lanjskih učenica trećih razreda srednjih škola, ili njih čak 45,6 posto, smatra da se pandemija negativno odrazila na njihovo psihičko zdravlje, za razliku od 25,4 posto mladića istog uzrasta. Također, 14,2 posto djevojaka trećih razreda srednjih škola iskazuje istovremeno visoku razinu depresivnosti i anksioznosti.
Negativne posljedice
No, kako vrijeme odmiče, vidljivo je da je vrlo ozbiljne negativne posljedice, i to osobito kod osnovaca, pandemija ostavila kada su u pitanju odgojno-obrazovni ishodi i školska iskustva učenika, poput radnih navika, motivacije, razumijevanja školskog gradiva, ocjena te odnosa s drugim učenicima iz razreda i nastavnicima.
Tri godine poslije pandemije, naime, 56 posto učenika lanjskih sedmih razreda osnovnih škola navodi negativan utjecaj pandemije na motivaciju za učenjem, oko 44 posto na razumijevanje gradiva, a oko 38 posto na radne navike. Ti su postoci kod istih učenika narasli u godinu dana, odnosno skeptičniji su u sedmom razredu nego kada su bili šesti razred osnovne škole.
Do tih i drugih zanimljivih rezultata došao je istraživački tim zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja (IDI), koji je u sklopu znanstveno-istraživačkog projekta “Odrastanje u (post)pandemijskom vremenu – iskustva iz Hrvatske” (projekt EWAchange) tijekom 2021. i 2022. godine proveo istraživanje na više od 40 tisuća učenika i deset tisuća odgojno-obrazovnih djelatnika u 167 škola.
Istraživanje je provedeno među istim učenicima koji su 2021. godine bili u četvrtom, šestom i osmom razredu osnovnih škola, odnosno drugom i četvrtom razredu srednjih škola, te s odmakom od godinu dana, 2022. godine, kada su pohađali peti i sedmi razred osnovnih te treći razred srednjih škola. Ispitivale su se tri cjeline – Škola i pandemija tri godine poslije, Jesu li klinci OK – psihosocijalno stanje djece i mladih te Hrvatska kao (ne)poželjno mjesto odrastanja i života.
Projekt su financirali Ministarstvo znanosti i obrazovanja te Hrvatska zaklada za znanost, a na predstavljanju rezultata u utorak u Zagrebu Boris Jokić, ravnatelj Instituta za društvena istraživanja, među ostalim je poručio:
- Većina djece i mladih su sada OK, ali... Značajan dio njih, osobito djevojaka, nužno treba sustavnu podršku mentalnom i socijalnom zdravlju – smatra ravnatelj IDI-ja.
Rezultati su pokazali da danas manje od deset posto mladih u sedmim razredima osnovne i trećim razredima srednje škole te 17 posto petaša pokazuje izrazitu zabrinutost za pandemiju koronavirusa. Sve njih danas najviše ipak zabrinjava rat u Ukrajini (čak 57,6 posto petaša, 40,4 posto sedmaša i 38,5 posto učenika trećih razreda srednjih škola), a više od koronavirusa brige im zadaju i klimatske promjene, ekonomska neizvjesnost, a jedan dio učenika i potresi.
Kome vjerovati
Boris Jokić u nadolazećem je razdoblju ključnim naveo pitanje (ne)povjerenja, i to u svim aspektima života u Hrvatskoj. Naime, istraživanje je pokazalo da više od 90 posto svih ispitivanih učenika u svim generacijama smatra da “obično” ili “gotovo uvijek” treba biti oprezan u odnosu s ljudima.
Takvo razmišljanje, kaže Jokić, usporedi li se s međunarodnim rezultatima, smješta Hrvatsku u red društava u kojima se manji broj pojedinaca odlučuje za poziciju ‘povjerenja’, po čemu su od nas gori samo Bugari i Rusi. Daleko smo od, primjerice, Skandinavaca, Austrijanaca ili susjeda Slovenaca, gdje je međusobno povjerenje u populaciji znatno više.
Zanimljivosti radi, navedimo i da, primjerice, naši učenici sedmih razreda osnovne škole najviše povjerenja imaju u roditelje i rodbinu, a od ostalih društvenih skupina u – liječnike. Najmanje vjeruju političarima, ali nemaju baš puno povjerenja ni u novinare. Što su stariji, pada povjerenje za većinu skupina, ali – utješno za našu profesiju – ne i u novinare te znanstvenike. Pad povjerenja s vremenom je posebno izražen prema učenicima iz razreda, učiteljima, ali i – policajcima te svećenicima.
Dodajmo i da je istraživanje pokazalo da 80 i više posto učenika u idućih 20 godina ima pozitivna očekivanja vlastite budućnosti, ali isto ne vide u tolikoj mjeri kada je u pitanju budućnost Hrvatske. Pozitivnu sliku o Lijepoj našoj u idućim godinama ima oko 62 posto učenika petih razreda osnovnih škola, ali optimizam znatno pada među srednjoškolcima pa tako manje od četvrtine učenika trećih razreda srednjih škola (23,4 posto) daje Hrvatskoj pozitivnu perspektivu.
Još gore prognoze imaju za Europu i svijet, a donekle je pozitivno što su srednjoškolci ipak sada ‘mrvicu’ optimističniji prema budućnosti Hrvatske nego što je bila generacija koja je o tome ispitivana 2018. godine.
- U pandemiji se možda dogodilo nešto pozitivno, a to je da nešto veći udio srednjoškolaca vidi budućnost Hrvatske pozitivnom. Rezultati nam pokazuju i da je hrvatski sustav obrazovanja dobro reagirao u pandemiji. Međutim, svi ovi rezultati govore da treba uložiti dodatne napore za pomoć mladima, dok u javnom prostoru treba učiniti maksimalan napor kako bi se vratilo povjerenje mladih u ljude – poziva Boris Jokić.