Kolumna: Crna Gora spomen pločom u Morinju nije se obraćala hrvatskim civilima i braniteljima, obraćala se i praštala samoj sebi, a cjelokupnu odgovornost prenijela je isključivo na Srbiju

"Tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku ovdje je bio logor, takozvani Centar Morinj za zatočene hrvatske civile i branioce. Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su preživjeli zatočenici. Da se nikada ne ponovi!“

Delegacije vlada Crne Gore i Hrvatske ovog ponedjeljka su otkrile spomen-ploču s navedenim tekstom postavljenu na mjestu nekadašnjeg logora Morinj, u kojeg je JNA od listopada 1991. godine zatvarala civile i vojnike hrvatskih snaga zarobljene na širem području Dubrovnika, piše nomad.ba.

Iz teksta saznajemo kako su dvije žrtve velikosrpske agresije. Prva žrtva su, jasno kaže natpis, hrvatski civili i branitelji zatočeni u logoru. Druga žrtva – ime i duh Crne Gore.

Da natpis na spomen-ploči ne nudi nekakvo drugo razumijevanje, dobronamjernije od mog, potvrdio je i ministar vanjskih poslova Crne Gore, Ranko Krivokapić koji je prilikom otkrivanja ploče na logoru rekao sljedeće: „Zatvarajući vas u ovaj logor, ona je zatvarala sebe. Šireći tu ideologiju ona je pucala u sebe, i zbog toga ne manja žrtva od vas u ovom logoru je bila i Crna Gora, gdje su ubijeni njen duh i njeno ime.

S namjerom da se zatre onako kako se htjelo zatrijeti vaše ljudsko dostojanstvo, snaga, uvjerenje i ljubav prema lijepoj vašoj i lijepoj našoj Hrvatskoj”. Logička akrobacija ministra Krivokapića, pored besramnosti, podrazumijeva i dvije relativizacije.

Najprije, relativizira se pozicija žrtava, hrvatskih civila i branitelja koji su prije 31 godinu iz dubrovačkog zaleđa dovedeni u Crnu Goru, a zatim zatvoreni u logor u kojem su bili premlaćivani i izgladnjivani. Žrtvama se oduzima pozicija isključive žrtve u konkretnom događaju – zatvaranju u logor u Crnoj Gori tijekom rata u Hrvatskoj. Tu dolazimo i do druge relativizacije – relativizacije odgovornosti. Ako je Crna Gora žrtva, ne manja od vas, onda svakako odgovornost ne može biti na njoj jer je – žrtva.

Cijeli događaj je udžbenički primjer kako ne treba izgledati državno odavanje počasti žrtvama jer ono ne uključuje nedvosmisleno priznanje i prihvaćanje odgovornosti, naprotiv, relativizira ih. Crna Gora se time pridružila drugim zemljama bivše Jugoslavije u spomeničkoj relativizaciji događaja iz prošlosti.

Zločini su, čitamo, počinjeni da bi se „osramotili ime i duh Crne Gore“. Pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju postojala su dva predmeta u kojima su razmatrani događaji iz Dubrovnika. Nijedan se nije bavio klevetom Crne Gore.

U presudi Pavlu Strugaru, nekadašnjem zapovjedniku Druge operativne grupe JNA, utvrđeno je da su u napadu na Dubrovnik sudjelovale jedinice Druge operativne grupe formirane sredinom rujna 1991. godine. Sastav 2. OG se mijenjao, ali osnovne snage su činili 37. korpus (Užički), 2. korpus (Podgorički) i 9. vojno pomorski sektor (Boka). Utvrđeno je i da je granatiranje Starog grada u Dubrovniku bilo namjerno i dugotrajno, kao i da ono nije bilo usmjereno protiv stvarnih ili pretpostavljenih položaja hrvatskih snaga, odnosno da ono nije bilo opravdano vojnom potrebom.

Utvrđeno je i da su oficiri JNA namjerno lažirali izvještaje kako bi granatiranje prikazali kao odgovor na provokacije i time prikrili vlastitu odgovornost. Danas je ministar Krivokapić lažirao činjenice poetskim narativom o zavedenoj Crnoj Gori, žrtvi velikosrpske agresije, a ne aktivnim sudionikom, političkim i vojnim, u napadu na Dubrovnik i okolicu.

Sa simboličkim igrokazom nije imala problem ni delegacija hrvatske Vlade, naime imenovan je jedini stvarni neprijatelj – velikosrpska agresija. Na to što su pozicije Hrvatske i Crne Gore u ratu ovim izjednačene nitko nije imao primjedbe.

Pred Sudom je Miodrag Jokić, nekadašnji zapovjednik 9. vojnopomorskog sektora Jugoslovenske ratne mornarice, priznao krivicu za zločine i tom prilikom rekao: „Osjećao sam potrebu da se i mi kao odgovorno društvo otvoreno i iskreno suočimo s učinjenim ratnim zločinima. Vjerovao sam da je važno započeti suradnju s Sudom i da, bez obzira na sve otpore i nerazumijevanje javnosti, netko definitivno treba otvoriti proces prihvaćanja krivice, isprike žrtvama i, u krajnjem cilju, ljudskog mirenja sa okruženjem”.

Crna Gora ovom spomen-pločom nije prihvatila svoju odgovornost i nije se ispričala žrtvama. Crna Gora je ovom samoisprikom kao svoju odgovornost prihvatila samo svoju navodnu naivnost i ukorila sebe zbog nje.

Crna Gora se nije obraćala hrvatskim civilima i braniteljima zatočenim u Morinju, obraćala se i praštala samoj sebi, a cjelokupnu odgovornost prenijela je isključivo na Srbiju. Crna Gora, koja je 2000. godine uputila ispriku Hrvatskoj, danas je tu ispriku relativizirala, a odgovornost izmjestila van svojih institucija, iako je prije samo nekoliko godina isplatila odštetu bivšim zarobljenicima logora Morinj.

Porazno je to što sudsko priznanje ratnih zločina admirala Jokića zvuči iskrenije i otvorenije nego odavanje počasti žrtvama trideset godina kasnije, piše nomad.ba.