U Splitu je nedavno svečano obilježena trideseta godišnjica od osnutka Zajednice "Susret", koju je prije tri desetljeća osnovala tada časna sestra Bernardica Juretić. Ona već odavna nije časna sestra, Zajednica Susret više nije mala terapijska zajednica neizvjesne budućnosti, a u proteklih trideset godina i život Bernardice Juretić se značajno promijenio. Dakako, ostala je jedna konstanta, a ona je, bez obzira na brojne sadržaje i uloge koje je Bernardici Juretić Rožman život donio, i danas stup Zajednice susret.
Budući da ste žena nevjerojatne karijere, teško je izdvojiti pitanje za početak. Ipak, da krenemo od neposrednog povoda – obilježavate 30 godina Zajednice "Susret". Sjećam vas se kad ste, u sjeni nadolazećeg rata, kao mlada časna sestra stigli iz Italije s prvim mladićem kojem ste pomogli da se riješi ovisnosti o heroinu... Ali, Zajednica "Susret" je osnovana, čini mi se, 1990., zar ne? Godišnjica je zapravo bila prije dvije godine. Ili griješim?
- E da… pomalo s nostalgijom sjećam se onih vremena. S jedne strane su sjećanja tako svježa i, čini mi se kao da je bilo jučer, a s druge pak strane, trideset godina je ipak velika brojka. A vi ste to pratili od početka i lijepo je vratiti nekako to zajedničko vrijeme. Prva hrvatska terapijska zajednica je otvorena u Cisti Velikoj 15. prosinca 1992. Ali vi ste u pravu. To nije bilo prvo događanje. U prosincu 1990. osnovano je Dobrotvorno društvo "Život" i u lipnju 1991. je otvorena talijanska terapijska zajednica "Comunita‘ Incontro", odnosno Zajednica "Susret", koju je u Italiji utemeljio talijanski svećenik don Pierino Gelmini. Zbog ratnih zbivanja zatvorena je krajem kolovoza te iste godine. Naime, u zajednici je bilo devet Talijana i jedan Hrvat, taj dečko kojega se i vi sjećate. Roditelji Talijana su bili jako zabrinuti i onda smo se odlučili za njihov povratak u Italiju. Budući da rat nije jenjavao, a broj ovisnika se povećavao i nismo ih više mogli slati u Italiju, odlučili smo se za otvaranje naše samostalne terapijske zajednice. Tako smo, u znak zahvalnosti prema "Comunita‘ Incontro" i don Pierinu Gelminiju, koji nam je financijski pomogao obnoviti staru župnu kuću, odlučili osnovati Zajednicu "Susret". A terapijsku zajednicu, po programu "Projekt Čovjek", otvorili smo u prosincu 1992. To je bila prva hrvatska terapijska zajednica. Za program rada smo uzeli terapijski program Progetto Uomo, Projekt Čovjek, i prilagodili ga za hrvatske potrebe, a ime i logo smo, uz suglasnost don Pierina, uzeli od "Comunita‘ Incontro". Dakle, ovo je trideseta godišnjica otvaranja prve hrvatske terapijske zajednice.
Deset godina staža poklonila državi
Jeste li u to vrijeme vjerovali da ćete, toliko godina kasnije, i dalje voditi istu bitku? I postići doista ozbiljan uspjeh?
- Moram priznati da nisam razmišljala koliko dugo ću to raditi. Bilo je puno briga, obaveza, raznih aktivnosti, pa se jednostavno živjelo dan za dan. Mi smo bili pioniri ovoga načina rada na ovom području i neću biti neskromna ako kažem da smo puno napravili. Spašeno je puno ljudskih života. Nažalost, ima i onih kojima nismo uspjeli pomoći. No, 30 godina neprekidnog rada je respektabilno vrijeme.
Što je u početku bilo najteže?
- To je vrijeme, samo po sebi, bilo teško. K tome su još postojale i predrasude prema ovisnicima i nije bilo jednostavno uvjeriti ljude da su i ovisnici ljudi koji trebaju našu pomoć. Trebalo je osigurati smještaj za korisnike, prehranu, platiti djelatnike. Mi 10 godina nismo imali sustavno financiranje niotkud. U jednom trenutku je bilo 20 zaposlenih, 120 korisnika u četiri terapijske zajednice, tri savjetovališta i sve je to trebalo isfinancirati. Zato sam ja tih 10 godina bila bez zdravstvenog i mirovinskog osiguranja i taj staž sam poklonila državi koja me, naravno, neće nagraditi i pokloniti mi taj staž. No, providnost se pobrinula i sve smo to izdržali.
Što vas je gonilo naprijed? Ipak ste bili časna sestra, mlada osoba koja je morala poštivati pravila Crkve i svoga reda. Javnost vas je dobro prihvatila, ali kako ste uspjeli unutar jedne konzervativne organizacije kakva je Crkva, dobiti blagoslov da radite s heroinskim ovisnicima? I da postanete ‘narko-selebriti‘?
- Ja uvijek kažem da nisam ja izabrala ovisnike nego su oni izabrali mene. Moj san je bio raditi u bolnici kao psihološka potpora ženama oboljelima od karcinoma dojke. No, budući da sam za vrijeme studija u Rimu volontirala u terapijskoj zajednici i smjestila u terapijsku zajednicu momka s početka ovog razgovora, nakon mog povratka u Split ovisnici su to brzo saznali i vrlo brzo su me potražili u samostanu. Tako sam, vrlo kratko nakon dolaska u Split, vodila prve korisnike u Italiju u terapijsku zajednicu. Moji poglavari su imali za to veliko razumijevanje i podržavali su pomoć ovisnicima, kao i sve časne sestre. To se uklapalo u poslanje moje redovničke zajednice. Na tome sam im neizmjerno zahvalna jer je to bio velik izazov i za samu redovničku zajednicu. Sestre su jako lijepo prihvatile ovisnike i oni njih.
Što iz tih prvih godina stvaranja Zajednice Susret – govorim i o komuni i o Savjetovalištu – izdvajate kao posebno važno, a što je presudilo da Zajednica i danas traje? Koliko ste ovisnika izveli na put trajne apstinencije?
- Kroz naša savjetovališta i terapijske zajednice prošle su tisuće ljudi, ali nemamo evidenciju koliko ih je danas u trajnoj apstinenciji. Statistiku je teško voditi jer se oni, nakon izlaska iz komune, nisu dužni javljati, a većinom se niti ne javljaju povratno. Svima koji krenu na put izlječenja jasno treba reći odmah da terapijske zajednice nisu lječilišta. Volim naglasiti da ovisniku možemo pomoći samo pod uvjetom da on to želi. Iako ima na stotine njih različite dobi koji su uspjeli riješiti problem, i nisu se vratili u ovisnost, nažalost ima i onih koji su digli ruke od svega, prvenstveno od sebe, koji su odustali. Nažalost ima i onih koji su umrli. Opstajali smo i kad nismo imali osiguranu plaću za djelatnike niti hranu za korisnike. Opstali smo zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca, dobrih ljudi, volontera, a nadasve mogu zahvaliti Božjoj providnosti. Volim reći da nisam ni pametna ni sposobna da sve probleme u ovih 30 godina riješim sama, ali me dragi Bog na tom putu vodio i otvorio mi putove i kad su bili zakrčeni.
Ipak, nemoguće je ne sjetiti se kakav šok ste izazvali 2001., napuštajući poziv časne sestre. Bili ste najpoznatija časna na Balkanu i onda otišli... Bilo je priča i priča oko toga. Zbilja, iskreno, zašto ste otišli? Je li bila neka ljubavna priča u pozadini? Ajte, otkrijte mi...
- Svašta se govorilo u glasinama koje su kružile o mom izlasku iz samostana, od nesretne ljubavi pa nadalje. Najviše sam o sebi "doznala" iz medija. Ha ha... No nisam se na to obazirala ni prije ni sada. Otkako sam izišla iz samostana stalno se pričalo da se udajem… Evo, svjedoci ste i sami da sam se udala tek s 53. Te glasine shvaćam kao dio našeg mentaliteta, jer ljudi vam sve mogu oprostiti osim uspjeha. Mnogi ne mogu shvatiti da netko nešto čestito i plemenito radi iz istinskih pobuda, bez skrivenih interesa. Stoga mi je zaista nevažno što govore i pišu, uvijek uzvratim - nije bitno što govori, nego tko govori! Uvijek sam znala tko sam, za koga radim i koji je cilj mog humanitarnog rada, a da sam se obazirala na priče koje su kružile, ništa ne bih napravila.
Dobro, ipak... Zašto ste izišli?
- A zašto sam izišla? O tome ne govorim. Kao što sam imala jedan unutarnji poziv zašto sam otišla u časne, tako je u meni sazrijevao i unutarnji proces koji je rezultirao odlukom o izlasku. Nije da nešto krijem, nego jednostavno to mogu razumjeti samo oni koji su na nekom duhovnom putu. Splet okolnosti me je potaknuo na razmišljanje i na izlazak, ali odluka da okrenem novu stranicu nije donesena naprečac niti preko noći. Dugo sam promišljala i odlučila se na iskorak, ali o tome nemam potrebu govoriti. Razlog nije ni ljubav, ni svađa u crkvi, kao niti jedan "razlog" koji se povlačio kroz nagađanja u medijima i u javnosti.
Sudbonosno ‘da‘ izrekli ste 15 godina kasnije, i udali se za, kako su tada novine pisale, ‘svoga dugogodišnjeg partnera‘, poduzetnika Vladu Rožmana, poprilično starijeg od vas, razvedenoga oca odrasle djece i tada već djeda četvero unučadi. Kako su na nekadašnju časnu sestru reagirala njegova djeca?
- Otkako sam se udala, nije mi se život iz temelja promijenio. Jer kad u brak uđete kao zrela osoba, izgrađena, a mi to oboje jesmo, bračni suživot može biti ugodan samo ako ste spremni na kompromis i toleranciju. Ne može suprug promijeniti mene, niti ja njega, prihvaćamo se takvi kakvi jesmo i u tome je ključ svakog braka, pa i našega. Bili smo četiri godine u vezi i onda smo se vjenčali. U njegovoj obitelji sam, osjećam to, dobrodošla, cijene me kao osobu i poštuju to što radim. Djeca i unuci su s nama u slobodnim trenucima, posjećujemo i moju obitelj i trudimo se ravnopravno pomagati na obje strane.
Od 27. u ‘rudniku‘
Kad ste se udavali, bili ste ministrica u kratkotrajnoj Vladi Tihomira Oreškovića. Jest, bili ste i predstojnica Vladinog Ureda za droge, ali... Ministrica? Što vam je to trebalo? Kakav dojam je na vas ostavio svijet politike?
- I dok sam bila ministrica nisam se osjećala kao političarka, što su mi mnogi zamjerali. Nije to bila moja želja nikada, ali sam jednostavno osjetila poziv na koji moram odgovoriti i pokušati pridonijeti poboljšanju sustava socijalne skrbi koji mi je bio poznat. Znala sam da opet idem u rudnik… Ja od svoje 27. godine stalno "vučem" nešto. Jednostavno, splet okolnosti je bio takav, ako sam bila potrebna i ako sam mogla nešto napraviti… Posla se nisam bojala, sektor mi nije bio potpuno nepoznat, ali nisam bila ni ekspert za sve u toj sferi, jer ministarstvo kojemu sam bila na čelu pokriva sve, kako sam znala reći, od kolijevke do groba. Svijet politike nije me se dojmio, ali i danas mislim da smo bili dobra Vlada koja je započela strukturne reforme i koja bi imala rezultate. Ne zanima me politika i njome se ne bavim, čak ni Dnevnik ne gledam. Ali ipak čujem što se događa uz supruga koji ne propušta niti jednu vijest!
Ipak, Orešković, ruku na srce, nije imao šanse. Jeste li ga prethodno poznavali, kako je uopće došlo do toga da vas imenuje? Jeste li ipak odahnuli kad je prošao taj vaš kratki mandat?
- Gospodin Tomislav Karamarko me pozvao da budem ministrica, a gospodin Orešković me, očito, prihvatio. Nikada mi nije "ni u peti" bilo da bih bila ministrica. No, gospodina Karamarka cijenim i odlučila sam prihvatiti njegov poziv i staviti na raspolaganje svoje znanje i iskustvo. A htio to netko priznati ili ne, nije da ga baš nisam imala. Jesam, osobno sam odahnula što nisam više bila ministrica, ali mi je žao da se ta vlada srušila jer mislim da smo bili i da bismo bili dobra i uspješna vlada, a gospodin Orešković je bio odličan lider.
Mjesto predstojnice Ureda za droge bio je sasvim druga, ozbiljna stvar. Taj Ured, iz meni neshvatljivih razloga, više ne postoji. Kako vi gledate na tu činjenicu? Zašto je uopće Ured ukinut?
- Ured za droge bio je vitalna točka sustava za borbu protiv ovisnosti. Ovisnost je multidisciplinarni, a ne samo zdravstveni problem i stavljanje Ureda pod kapu bilo kojeg ministarstva vratilo nas je barem 20 godina unatrag i otežava rad na tom području. Bila sam predstojnica Vladinog ureda za droge od 2003. do 2008. i iz iskustva rada s ovisnicima dobro znam što govorim. Naš sustav borbe protiv ovisnosti priznat je kao primjer dobre prakse svima u okruženju, a mi smo to olako napustili. Žalim zbog te činjenice, tim više što ni u drugim državama EU slični uredi nisu samostalna tijela. Kad sam podnijela ostavku u Uredu za droge, učinila sam to upravo zbog toga jer sam smatrala da Ured treba reorganizirati kako bi postao središnje tijelo koje pokriva sva područja ovisnosti. I danas to mislim, ali za to nema, ni u ovim okolnostima, političke volje. Koliko Vladu zanima problem ovisnosti vidljivo je iz toga što već nekoliko godina nemamo Nacionalnu strategiju za borbu protiv ovisnosti, a onda niti valjane akcijske planove. Ja sam imala ideju da se sve ovisnosti stave na jedno mjesto i da Ured bude središnji ured. Nažalost, tu smo gdje smo i moram reći da sam zbog toga jako žalosna.
Kao da vam život nije dovoljno sadržajan, prije tri godine ste se suočili i s karcinomom. Prošli ste, vjerujem, najtežu bitku života... Kako ste sada? Jeste li se plašili smrti?
- Hvala Bogu, taj period je iza mene i za sada sam dobro. Moram priznati da me dijagnoza nije uplašila. Kad mi je liječnica to priopćila, prihvatila sam to i rekla sebi: idem dalje, idem na operaciju i u Božje ruke. Nije me strah smrti jer to je jedino izvjesno za svakoga tko se rodio da će, prije ili poslije, i umrijeti. Samo molim Boga da, kad god to dođe, budem spremna.
Kocka - strahovito prisutna
Sad ste na pragu 60. rođendana. Pola života ste uložili u Zajednicu "Susret". Što je Zajednica danas i koje su projekcije budućnosti?
- Zajednica je jedan živi organizam. Pratimo potrebe korisnika i našu pomoć prilagođavamo njihovim potrebama. Velika je razlika između ovisnika prije 30 godina i ovisnika danas. Koliko god može zvučati apsurdno, ali je bilo puno lakše raditi s ovisnicima prije 30 godina nego danas. Danas dolaze s velikim oštećenjima i psihosocijalna rehabilitacija i resocijalizacija su jako teški procesi. Sada moramo otvarati kuće za starije ovisnike, koji nakon tretmana nemaju kamo. Nisu sposobni za samostalan život, nemaju dob za starački dom, nemaju obitelj ili ih obitelj ne želi… Isto tako nam je u planu otvaranje kuće "Majka i dijete" za žene ovisnice s maloljetnom djecom ili ovisnice trudnice, kao i stambene zajednice za žene.
Kako ocjenjujete stanje među konzumentima droga u Hrvatskoj danas? Preventivni programi su nestali, nove droge su preuzele primat, a njima se malo tko bavi, zdravstveni sustav, dodatno opterećen pandemijom korone, nije u stanju baviti se ovisnicima na odgovarajući način, nove komune se ne otvaraju... Ja sam pesimist. A vi?
- Nisam nikada bila pesimist jer bih onda u startu bila odustala. No, kao što sam već rekla, situacija je puno gora nego što je bila prije 20 ili 30 godina. Sredstva ovisnosti su se promijenila. A imamo i neopijatske ovisnosti koje su jako opasne. Kocka je strahovito prisutna, a o tome se jako malo govori i kockare se ne motivira za ulazak u terapijske zajednice. Odgovorno tvrdim da jednom ovisniku može pomoći samo boravak u terapijskoj zajednici uz potporu zdravstvenog sustava, tamo gdje je potrebno. Ali samo zdravstvo ne može pomoći ovisniku. I, da ih sustav ranije upućuje u zajednice, imali bi puno manje psihičkih oštećenja i puno bismo im lakše pomogli. Zadnjih nekoliko godina dobro se razvila suradnja između nekih zdravstvenih ustanova i terapijskih zajednica i tamo gdje to postoji, ovisnicima se može brže i efikasnije pomoći. Pomalo sam umorna od vječne borbe, ali sam, s druge strane, uvjerena da se borba za slobodnog čovjeka isplati pa neću odustati.