Došao sam na utakmicu dva sata ranije. Utakmica je bila zakazana za 17 sati, a ja sam pred stadionom bio u 15 sati. Za svaki slučaj, jer sam nebrojeno puta vidio da Hajdukovi navijači kroz ulaz budu pušteni tek sredinom drugog poluvremena. Bez objašnjenja. Eto tako.
U Kranjčevićevoj, na stadionu koji je za tu priliku kao domaćin koristila Lokomotiva, dva sata prije utakmice nije bilo nikoga. Ako ne računamo sive oblake, redare i policajce. I blagajnicu koja mi nije htjela prodati ulaznicu za glavnu tribinu. Jedinu natkrivenu.
- Nema ulaznica! - prosiktala je nakon što je s obje strane pažljivo promotrila moju osobnu iskaznicu.
- Kako nema?!
- Za vas nema!
- Za koga to nas?!
- Za vas koji niste odavde!
- Odakle?!
- Iz Zagreba!
- Da bih se sklonio od kiše moram biti iz Zagreba, je li to želite kazati?!
- Ja sam svoje rekla, sljedeći!
- Nema sljedećeg, došao sam kupiti ulaznicu za zapadnu tribinu i molim vas da mi je prodate!
Zabrana za zabranom
U tom trenutku na ramenu sam osjetio ruku. Policajac. Sav u crnom. Oklopljen kao tenk. Obučen da štiti ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. I da reagira na svaku prijetnju. I najmanju. Ako, naravno, sredovječnog čovjeka od devedeset kilograma koji se boji kiše možemo smatrati malim.
- U redu, dajte mi kartu za istočnu tribinu - poraženo sam pružio novčanice blagajnici.
Kako su minute prolazile, tako se pred stadionom počelo skupljati sve više navijača. Uglavnom jednoga kluba, jer onaj drugi navijače praktično i nema. Oni sa zagrebačkom adresom išli su prema natkrivenoj tribini, a mi ostali na kišu, donosi Slobodna Dalmacija.
S obzirom da je do utakmice bilo još sat i pol vremena, okrenuo sam se kako bih prešao ulicu i sklonio se u jedan od obližnjih kafića. Nisam uspio. Onaj isti tenk me ponovno zaustavio.
- Kuda?!
- Tamo - pokazao sam rukom na kafić preko puta.
- Vraćaj se nazad! - mahnuo je isukanim pendrekom.
Vratio sam se. Iako zapravo nigdje nisam bio ni otišao. Jedva da sam zakoračio na kolnik kad je ovaj stao urlati na mene.
Pokušao sam mu objasniti da nisam nikakav ultras, torcidaš, huligan, divljak ili neki sličan nečovjek, nego tek Dalmatinac na poslovnom putu koji je, kad je već u Zagrebu i kad već ima nešto slobodnoga vremena, poželio pogledati utakmicu svoga kluba.
Do njega, međutim, ništa nije dopiralo. Odgurnuo me je prema ulazu gdje me dočekao redar. Kojemu je bilo vidno neugodno.
- Jebi ga... - promrmljao je i zatražio osobnu.
Kad je provjerio da podaci odgovaraju (komu?!, čemu?!), otkidao je komad ulaznice i propustio me dalje. Do idućeg redara.
Tretman za 'gostujuće'
Do utakmice je preostalo još nešto više od sat vremena, kiša je sipila, uporno i dosadno, ne pokazujući znakove slabosti, a većih gužvi pred stadionom još nije bilo. Zapadna tribina počela se kititi grozdovima suhih i dobro raspoloženih zagrebačkih hajdukovaca, a mi na istoku, nas jedva desetak, čekali smo pred redarima koji su nas skidali skoro do gola.
Raširite ruke, raširite noge, otkopčajte kaiš, izujte cipele, skinite čarape...
- Moolim?!
- Rekao sam, skinite čarape!
Skinuo sam čarape, a redar mi je otvorenim dlanom prešao preko tabana, provjeravajući da pod kožu slučajno nisam skrio višecijevni bacač raketa. Ili da pod nokte, neošišane, dabome, jer tko se ovome mogao nadati, nisam nagurao ručne granate.
Nakon toga, bez mogućnosti da se odmah obujem, uslijedilo je detaljno pregledavanje međunožja. S obje strane. Redarova ruka - mislim se trebam li ovo uopće priznati - bila je tamo gdje još nitko nikad nije bio.
I takav, bos, otkopčanih hlača, kao da sam uhvaćen na vratima kupleraja, dobio sam novu naredbu. Da otvorim novčanik. Odbio sam.
- Ne dolazi u obzir, jeste li vi normalni!?
Redar nije odgovorio. Istrgnuo mi je novčanik iz ruke i okrenuo ga naopako na staru zelenu klupu donesenu iz neke škole. Sve je poispadalo van. Prvo su izletjele kartice. Debitna, kreditna, zdravstvena, dopunska, vozačka, kartica Našeg Hajduka...
Kartica hrvatskog branitelja odletjela je najdalje. U blato. A za njom su počele ispadati kovanice, medvjedi, tune i slavuji.
- Ostavi! Da ih nisi pipnuo, kovanice nije dopušteno unositi! - dreknuo je redar kad sam posegnuo za svojim novcem.
Priznajem, tada mi je puknuo film. Jebi ga. Svašta sam mu izgovorio. Bos i spuštenih hlača.
U trenutku kad su nam se počeli približavati specijalci, tenk za tenkom, kao da je pred njima bojna Azov, a ne 50-godišnjak kojega muče išijas i giht, na stranu me povukao nepoznat mladić.
- Samo polako, sve će nas zbog vas pohapsiti, očito ne znate kako to s navijačima funkcionira - dobronamjerno me je savjetovao, piše Slobodna Dalmacija.
Cipele na hrpi
A kako funkcionira mogao sam se uvjeriti u sljedećih sat vremena, koliko sam na kiši promatrao pretres na ulazu za gostujuće navijače na stadionu koji domaće navijače i nema.
Oko 16 sati počeli su dolaziti autobusi s torcidašima. Od 13 sati čekali su na Lučkom da ih se preveze do stadiona udaljenog dvadesetak minuta. Kad su izišli, njih dvjesto, tristo, nisam brojao, ali tu negdje, propuštani su na tribinu kroz jedan ulaz uz pregled kakav sam i sam prošao.
Cipele su im bile nabacane na hrpu. Odmah pored hrpe s torbicama. Unos oružja, naime, zabranjen je. Neke su se gospođe i vratile, ne vjerujući redarima i policajcima da će ih torbice nakon završetka utakmice čekati na istome mjestu. Bilo bi ih tiražno citirati, no neću, neka dame ostanu dame.
Kako je utakmica odmicala, grupa pred uskim vratima pretvarala se u rulju. Postajala je sve nervoznija. Poglavito u okruženju 'tenkova' spremnih na paljbu.
Zadnji navijač na stadion je ušao dvadeset minuta prije kraja susreta. Krenuo je iz Splita u devet sati, u Zagreb je došao nešto nakon podne, a na stadion je ušao u 18.25. S uredno plaćenom ulaznicom.
Kad je utakmica završila, na tribini smo zadržani još sat i pol. U polumraku, bez ikakva objašnjenja, promrzli, žedni i frustrirani. S očitom namjerom organizatora da nam ovako nešto više nikad ne padne na pamet.
No, prevarili su se, o kako su se samo grdno prevarili.