Radnička fronta je na svojim web stranicama objavila iskustva radnika. Ovo su neka od svjedočanstava:
1. OBMANA I PREVARA
Obmanjivana sam, prevarena, izigrana, izmanipulirana, ucjenjivana sa svim i svačim, prisiljena na svašta i na kraju krajeva oštećena. Laži i malverzacije samo su vrh cirkusa koji su se svakodnevno događali. I sada se, s pravom, postavlja pitanje: zašto? Zašto pristati na tako nešto svaki dan? Razlog je možda za nekoga prilično banalan: strah, ali kada vam se uporno prijeti sa svih strana (strah od otkaza s kojim nam se redovito prijeti, strah od nemogućnosti plaćanja kredita u slučaju otkaza, itd.).
Strah je jako dobro sredstvo za ušutkivanje i ugnjetavanje ljudi. Uz određene probleme u obiteljima koje svi imamo, jako je teško otići s radnog mjesta bez većih posljedica. A to je bio najčešći prigovor okoline - zašto nisi otišla?
Posebno je strahotna preferirana metoda kojom se služi jedna voditeljica - napad na jednu osobu na grupnom sastanku. Godinama sam bila meta njenih otrovnih napada po pitanju mog izgleda, inteligencije, rada, mojih članova obitelji, partnera itd. Ostatak kolega šute jer im je drago da oni nisu „meta“ taj dan. Podijeljeni smo strahom i vladaju kako im paše. Pogotovo kada djelatnici vide da tvrtka ne štiti svoje ljude od napada i zlostavljanja, strah je još veći. Naši šefovi jasnu su dali do znanja što misle o sindikatu i pristupanju sindikatu.
Voditeljica je već više puta bila prijavljena za mobing i dogodilo se - NIŠTA. Sada ljude samo usmeno napada kao i prije i to sa što manje svjedoka. Ljude zove na „1 na 1“ sastanke, ponekad sa njihovim team leaderom i verbalno ih zlostavlja. Prije otkaza i ja sam imala jedan u nizu takvih verbalnih napada gdje sam se pokušala obraniti na kulturan način kao i obično, ali sam bila ušutkana njenim lažima i lažima svog team leadera iako sam imala, a imam ga još i sada, PISANI dokaz da on LAŽE. Odmah na to se nastavilo i da sam lijena, nesposobna, neuredna, nesolidarna i drska. Da doslovno citiram svoju regionalnu voditeljicu: „Nemaš pravo na svoje mišljenje i nemaš pravo ga reći ako te nisam pitala. Ja tebi govorim kako stvari stoje.“
Još jedna od neprihvatljivih praksi voditelja je “savjetovanje” o vanjskom izgledu. Prigovor je bio da sam neuredna, a savjet ženama je glasio: “Žene, izbacite sise, pa će biti prodaje, pojačaj tu šminku, sredi se, obuj štikle.”, no, dolazila sam s kosom svezanom u rep, urednoj i čistoj odjeći... To je protumačeno kao neuredno, donosi Slobodna Dalmacija.
2. OTROVI U POGONU
Većina radnika je na minimalcu od 3,400 kuna. Firmi konstantno nedostaju majstori jer radnici ne žele raditi za tako male plaće i u tako lošim uvjetima gdje nemaju ni adekvatnog alata.
Uvjeti su katastrofalni, kako je riječ o kemijskoj industriji, otrovi koje radnice u starom pogonu udišu su opasni po zdravlje radnica, firma, a toga su radnice svjesne, muškarce više privilegira što radnice jasno vide.
To je firma koja svojim radnicama ne daje ni adekvatnu zaštitnu opremu na radu, primjerice, na liniji u starom pogonu žene stoje za strojem koji puni proizvode i udišu otrov od proizvoda kao što je cekina i solna, to tako užasno smrdi da je nekim ženama znala ići i krv iz nosa, a neke su jedva dolazile do daha i umjesto da pomognu ženama i olakšaju im uvjete na radnom mjestu, umjesto da ih zaštite, ne daju im prave zaštitne maske da ne udišu taj otrov. Ovo vam mogu potvrditi sve radnice koje rade u starom pogonu.
Radnici sve ovo trpe i šute, nisu organizirani, boje se reći što misle, a ako nešta i kažu, da im nedostaje materijala, da im trebaju prave zaštitne maske, da treba nova pumpa, budu ignorirani. Sve ovo vam mogu potvrditi i anonimno radnici u toj firmi.
Ovo je samo jedan od brojnih primjera kako radničku klasu eksploatiraju i plaćaju im minimalac od kojeg ni guzicu ne mogu obrisati koliko je nedostatan za životne troškove jedne obitelji. To je sramota i slika Hrvatske...
3. BOLESNA ATMOSFERA
Užas iz jedne pekarske tvrtke.
Od kolega koji se ponašaju kao da su u kokošinjcu, nepristupačni, lažljivi, zovu koordinatore za svaki k...c, do koordinatorica koje te ucjenjuju da moraš raditi više i bolje jer imaš djete. Ako neko slaže o tebi kome nisi simpatičan, dobiješ otkaz ugovora bez da te se obavijesti barem 7 dana ranije. Ako sam nazoveš saznaš uz deranje na tebe koda si zadnje smeće. Uglavnom, užasnuta sam količinom ljudske zlobe i gluposti.
U početku su koordinatorice bile kulturne, prva 2 susreta. Kasnije već su počele izmišljati sve i svašta da mi se ne produži ugovor. Prvo nisam brza, pa sam prebrza, pa ne nudim dodatnu prodaju (koju nitko više manje ne nudi osim kad one dođu u kontrolu ) te kolegama kao ne pašem jer sam prepovučena.
Na kraju mi nije ni javila da mi neće produžiti ugovor nego se pocela derati na mene 7 dana prije kraja ugovora kad sam je ja nazvala. Vikala je da se nisam dovoljno potrudila a da imam djete i poklopila slušalicu. A kolege tek, ta starija ekipa koja je već godinama tamo, sve živo prenose njima, uglavnom razne gluposti koje normalna osoba nebi ni uočila. Bolesna je atmosfera u firmi.
4. LOŠE I ZAŠTITARIMA
Htio bi podijeliti svoje iskustvo rada u jednoj zaštitarskoj tvrtki.
Dakle... od mizernih plaća do pritiska da se što prije vrati s bolovanja, jer dotični voditelj podružnice nema dovoljno ljudi. Onda nas, koji smo prisiljeni raditi taj posao, jer nemamo previše izbora, zbog preloše ponude poslova ili nedostatka obrazovanja (većinom to bude zbog financijske situacije u obitelji) maltretira i vrši ogroman pritisak.
Slobodne dane dobivam tako što dolazim iz noćne u slobodan dan i to jedan dan tjedno imamo slobodno.
Uglavnom, volio bih da se čuje o tome, jer nas zaštitare, rijetko tko se sjeti i spominje.
5. NIKAKVA PLAĆA
Cijelo vrijeme korone mi prodavači smo imali posla kao nikad. Dakle, slanje paketa plaćanje računa, lutrija mjenjačnica i naš redovan posao. Sve to mi radimo besplatno.
Imamo 3 odvojene kase i to radi 1 prodavač u smjeni za minimalac. A da ne govorim o uvjetima rada. To je posebna priča.
Nitko se ne želi zaposliti kod nas u zadnje vrijeme. Puno prodavača je dalo otkaz. Pa mi koji smo ostali radimo duplo, sve za istu plaću.
Šta reći o plaći. Obračun kreće s osnovicom od 2400, koeficijent za prodsvača je 1,35, najmanji u firmi, te dodatak na staž, a moj je preko 30. Cijeli obračun plaće radi se na propisan broj radnih sati za taj mjesec, a ne koliko mi odradimo. I dobijete iznos koji je manji od 3400 kn pa nam dodaju razliku do tog iznosa.
Na kraju plate još sezoncima nagradu za sezonski rad i nama koji napravimo prekoračenje prometa otprilike 300kn. Te nagradu kako nam napišu za onih 5000 što država ne oporezuje dakle 416 kn mjesečno. Ovim načinom obračuna moja plaća i sa putnim troškovima nikad ne pređe 4500kn.
A živim i radim u turističkom mjestu u kojemu je sve duplo skuplje ljeti. Parking ne možeš ni naći a kad ga pronađeš, sat je 10kn. Drugu smjenu radimo do 22h, pa se za prijevoz s posla snalazimo svakako.
Što se tiče radnog mjesta i slobodnog dana ovisi gdje radimo o čemu odlučuje voditelj a mi smo dužni ići kamo nas pošalje. Uglavnom imamo 1 slobodan dan tjedno, ali ne vikendom, tad ima puno posla pa radimo duže.
Da ne spominjemo uvjete rada bez vode i wc. I nervoznih ljudi.
Snalazimo se svakako za vodu i toalet. Vodu uglavnom nosimo od kuće. WC koristimo u obližnjim kafićima, ako rade. Neke kolegice su uspjele za vrijeme korone dobiti kemijski wc ali čim su kafići otvoreni maknuli su im ga.
U našem kolektivnom ugovoru piše da imamo dodatak na uvjete rada, međutim nikad ni jedan prodavač nije taj dodatak dobio.
6. ČUDNOVATA NORMA
Uvjeti u skladištu nisu realni, pogotovo što se tiče normi. Naime svaki radnik mora u 8 sati rada ispuniti normu koja se sastoji od određenog broja točki koje radnik skuplja kroz obavljene naloge i na kraju radnog vremena te se točke zbrajaju kao norma, ali navodno jako puno faktora za koje nisu odgovorni radnici utječe na te iste točke, kao što su na primjer neispravni palenti viljuškari pa čak ponekad i nedostatak istih, neispravni printer kojeg radnici trebaju za printanje naljepnica da mogu dovršiti nalog, nedostatak robe i zbog toga čekanje nadopune, neispravni skeneri bez kojeg radnik ne može ništa i još puno toga.
Tvrtka u kojoj radim se bavi skladištenjem hrane tako da radnici još uz to i rade u temperaturno kontroliranim komorama od 4° pa do -26°, ako radnik hoće zadovoljit normu, on mora trčat 8 sati da uspije u tome. Nje normalno da radnik mora robovat, davat 300% od sebe i natjecat se sa drugim radnicima oko točki samo da bi šef razmotrio hoće li mu produljit ugovor ili ne zato što navodno nitko tamo nije zaposlen za stalno nego se radnicima produljuje ugovor na par mjeseci ovisno o normama koje zadovolje ili ne zadovolje.
Novim se radnicima na prvi dan sve ukratko objasni kako se radi, drugi dan već moraju znat samostalno radit a od 3. dana već moraju počet ispunjavat norme što nije realno jer radniku treba barem mjesec dana da se napamet nauči gdje koja roba stoji i kako sve funkcionira da bi mogao barem pola norme ispunit. Zbog tog prisiljavanja brzine pati kvaliteta odrađenog posla koji na kraju napravi još veću štetu od sporijeg rada. Uz to radnici rade i treću smjenu na koju se radnik ne može naviknut jer je radi svakih 3 tjedna. U trećoj smjeni je navodno satnica malo veća nego inače ali norma ostaje ista što barem po meni nije realno, donosi Slobodna Dalmacija.