Goran Đurđević je Požežanin po rođenju, Zadranin po studiju, Zagrepčanin po poslu, a zadnjih pet godina živi i radi u Pekingu, gdje je završio doktorske studije. Trenutno radi kao docent na Pekinškom sveučilištu za strane studije. Završio je studij arheologije i povijesti u Zadru, a kao koautor knjige ‘Svila, zmajevi i papir’, koju je napisao sa Zvonimirom Stopićem, Zagrepčaninom i profesorom sa Sveučilišta Capital Normal u Kini, jako dobro poznaje tematiku Putova svile i Marka Pola.
OSPORAVATELJI I ZAGOVARATELJI
- Marko Polo je vjerojatno najpoznatija, a time i najkontroverznija osoba iz srednjovjekovnog Puta svila. Kako smo naveli u knjizi, suvremena historiografija kritički propituje Polova putovanja i njegov posjet Kini. Istraživače koji se bave tom tematikom ugrubo možemo podijeliti u dvije skupine: na osporavatelje i zagovaratelje. Ključni argumenti u osporavanju Polova boravka na Dalekom istoku temeljeni su na izostanku pojedinih informacija koje smo naučili povezivati s Kinom, npr. nespominjanje Velikog (kineskog) zida, štapića za jelo, kulture pijenja čaja, vezivanja ženskih stopala itd. S druge strane, zagovaratelji podsjećaju na postojanje mnoštva različitih izvornika samog djela (više od 150) te postavljaju pitanje o točnosti Polovih riječi. Naime, posve je moguće da su brojna kasnija nadopisivanja, brisanja i korekture poprilično izmijenile izvorna Polova iskustva i opise – iznosi naš sugovornik zanimljivosti iz života putopisca, za kojega se ne zna točno je li rođeni Korčulanin, iako bismo mi voljeli da jest.
- Mogući izostanak nekih informacija može se objasniti i obilježjima yuanovske Kine. Što se Velikog (kineskog) zida tiče, ta fascinantna građevina u današnjem obliku zapravo potječe iz dinastije Ming, odnosno dinastije koja je Kinom zavladala gotovo stotinu godina nakon Polovih putovanja. Također, dinastiju Yuan osnovali su Mongoli koji nisu imali potrebe za održavanjem ili izgradnjom zidina na sjeveru Kine, tj. na granici s Mongolijom. Moguće je da Polo ne spominje vezivanje stopala jer je ta praksa povezana s tadašnjom kineskom aristokracijom, odnosno sa ženama koje su većinu vremena provodile unutar svojih domova, a koje Polo možda nije ni vidio. A glede kulture čaja, u vrijeme Polovih putovanja ona nije bila proširena sjevernom Kinom te je sasvim moguće da je Polo nije uočio. Međutim, ključan je dokaz preciznost i točnost o trgovini solju i kineskim mjerama te novcu. Iako knjiga nije samo o Polu, on je jedan od najvažnijih osoba koje povezuju Mediteran i jugoistočnu Europu s Kinom pa smo ga posebno obradili. Koristili smo različitu literaturu na engleskom, hrvatskom i kineskom jeziku kao i odličnu doktorsku disertaciju Željane Puljiz – Šostik – kazuje Goran.
A evo otkud njegovo silno zanimanje za povijest i arheologiju…
- Povijest je zapravo sve. Kad to kažem, mislim da je povijest prošla sadašnjost. Proučavamo ju iz raznih kutova pa se neki bave svakodnevnicom, materijalnom kulturom (odnosno arheologijom), umjetnošću, politikom i političarima. Mene je zapravo uvijek zanimalo što je bilo prije. Ponajviše, kako su se ljudi adaptirali na svijet oko sebe. Nekad je to bila prilagodba na okoliš, klimu, biljke i životinje, ali jednako tako i političke sustave, religije, običaje, modu, hranu, nove identitete i okolnosti. Zamislimo Dalmaciju, kakav je bio život Grka ili Rimljana ili srednjovjekovnih Dubrovčana. Kakav su svijet zamišljali? Kako su povezivali svoje ideje i materijalnu kulturu odnosno arheološke ostatke? Primjerice, pojedini predmeti poput novčića, ogledala, nakita ili u posljednje vrijeme poštanskih marki dio su naše svakodnevice. Istodobno, na njima je upisan cijeli trenutak, vrijeme u kojem su nastali, običaji, vladari, politike, društvo. Zato me zanimalo što sve možemo doznati iz tih naizgled malih, običnih i često jeftinih i svakodnevnih predmeta, pa sam odlučio studirati arheologiju i povijest.
USHIT PRONALASKA
- Zanimanje je počelo puno ranije, već u ranom djetinjstvu. Istovremeno sam se igrao s Vučedolskom golubicom koju sam našao na polici kod strica i strine i upijao priče starijih članova obitelji. To su bili razgovori o prošlosti, životu, svakodnevici kakva je bila nekada. Zato me to počelo privlačiti. Kad sam počeo čitati, oduševio sam se grčkim mitovima, a zatim sam otkrio videoigre poput Civilizations, Red Alert ili Caesar. Mislim da je sve to utjecalo na interes k povijesti. Arheologija je došla i slučajno i prirodno. Kako što znate, u našem obrazovnom sustavu, na žalost, arheologija nije prisutna u nastavi i zato kao učenici ne znamo puno o njoj. Tako sam imao dileme: povijest ili biologija, a zahvaljujući školskom psihologu Ivi Žanetiću, inače Korčulaninu po rođenju, odlučio sam povezati povijest i biologiju u arheologiju.
Opisao nam je Goran i kako se osjeća arheolog kad pronađe neki prastari ostatak prošlosti.
- Kao arheolog, tijekom studija, najviše pamtim arheološke terene po Dalmaciji. Iako nisam bio na previše terena, osjećaj je uvijek isti. To je osjećaj velike sreće, uzbuđenja i zadovoljstva kad otkrijete i dotaknete neki ostatak prošlosti. Taj manji ili veći komad kojeg je zemlja skrivala stoljećima, a neki od naših predaka je redovito koristio. To je neopisiv adrenalin i sretni trenutak. Zaboravite i vrućinu i kišu, umor, iscrpljenost, strah i sve ostale osjećaje.
- Kao povjesničara, dok sam radio u školi, oduvijek su me oduševljavala pametna dječja pitanja i zapažanja. Tako sam prilikom usmenog odgovaranja u petom razredu od jedne učenice dobio izvrsne odgovore. Naime, odgovarala je pitanja iz drevne Grčke, a istovremeno je povezala svoje odgovore s Perzijom, Egiptom i Mezopotamijom. Ti su odgovori bili toliko sjajni da sam poslije konzultirao ravnateljicu i pedagoginju kako bih bio siguran koliko ocjena smijem dati tijekom jednog odgovaranja. Mislim da sam upisao četiri petice.
Ali vratimo se na Kinu i njegovu odluku da se otisne na drugi kraj svijeta. Njegov je odlazak nevjerojatan iz dva razloga: prvi je činjenica da ga je daleka i posve drugačija zemlja prihvatila objeručke, cijeneći njegovo znanje i volju za radom, dok ga je njegova vlastita Hrvatska, zemlja koja radosno hrani samo svoje uhljebe, ispljunula kao nekorisnog. Goran to ne kaže tako, ali se to jasno iščitava iz sljedećih rečenica:
- Nakon neuspjeha u traženju zadovoljavajućeg stalnog posla u struci i poslije poslanih 200 molbi i prijava na natječaje u struci (osnovna i srednja škola, muzeji, arhivi, fakulteti, instituti itd.), odlučio sam se na odlazak u inozemstvo. Moj je prvi izbor bilo usavršavanje i nastavak studija. Tako da je bilo nekoliko mogućnosti uključujući razne zemlje. Međutim, kopkalo me kako unaprijediti vlastito znanje posebno iz područja arheologije. Budući da sam se bavio Rimom, pomislio sam usporediti Rim sa sličnim carstvima Perzije, Indije i Kine. Upravo je Kina bila najzanimljivija. Osim toga, kineska je arheologija u nevjerojatnom razvoju jer je otkriveno jako puno nalazišta, dosta sredstava se ulaže i želio sam iskoristiti taj moment.
KUM NA KINESKOM VJENČANJU
- Na kraju, ali ne i najmanje važno, kineski je sustav stipendija izvrstan. Za razliku od većine zapadnih sveučilišta, gdje su odvojeni procesi prijave na sveučilište i prijave na stipendiju, u Kini je to integrirano. Drugim riječima, prijava na Kinesko vijeće za stipendije je i prijava za sveučilišni program, pa dobivanje stipendije znači automatski upis. Ta stipendija podrazumijeva puni iznos školarine za kompletan studij, smještaj u dvokrevetnim sobama s kupaonicom i opremljenim klimom, TV-om i frižiderom, mjesečni iznos novca za život, zdravstveno osiguranje i godišnju povratnu kartu za Hrvatsku. Tako da sam odlučio ići u Peking.
Kakav je život u Kini?
- Moja su iskustva pozitivna. Mislim da sam se dobro uklopio. Pronašao sam posao u Kini, sudjelujem u događajima, povremeno imam medijske istupe, a i upoznao sam dosta ljudi, stekao prijatelje, pa sam uspio biti i kum na kineskom vjenčanju. Prije pandemije sam dosta putovao po Kini pa sam vidio Tianjin, Wuxi, Sanmeixia, Luoyang, Xian, Šangaj, Suzhou, Nanjing i Chengdu, uz Peking u kojem živim. Posjetio sam znamenitosti poput Terakota ratnika, Kineskog zida, Šaolinskog hrama, Velikog kanala, rezervata za pande u Chengduu. No, svakako bih želio putovati i više.
- Prilagodio sam se na neke specifičnosti Kine kao što je prehrana pa se jede štapićima, zatim jede se puno riže koja služi kao kruh. Probao sam i različite delicije kineske kuhinje kao što su pekinška patka, dumplinzi (knedle/nokle), nudli (tjestenina), slatkiše od graha, slatki krumpir, različite vrste riba, devu, jaka i mnoge druge. Svaka kineska provincija ima svoju prehranu. Cijela je Kina veličine Europe, a brojem stanovnika kao Afrika. Tako da je jako puno varijacija. Kinezi su veoma srdačni i pristojni, posebno prema strancima. Nisam vidio da ljudi dobacuju ili uzvikuju na ulicama. Osim toga, ovdje je kolektivni mentalitet, što znači da se poštuju stariji, posebno obitelj, a postoji i puno manje natjecanja između pojedinaca. Kompetitivnost, koja je veoma važna, usmjerena je na drugi kolektiv ili organizaciju. Tako da ljudi unutar same organizacije puno više surađuju međusobno. Ovdje je talent manje važan nego kod nas u Europi. Jako puno se cijeni rad i iznimno je važno raditi puno (provoditi puno vremena na radnom mjestu). Obrazovanje je također iznimna vrijednost. Svaki kineski roditelj sanja da će mu djeca biti obrazovana i zato izdvajaju puno energije, vremena, truda, ali i novca pa mnoga djeca idu na brojne instrukcije, izvannastavne aktivnosti i dodatnu edukaciju. Obrazovanjem se mijenja društveni status, financije i život postaje puno bolji. Također, biti učitelj je svojevrsna privilegija jer Kinezi cijene svoje učitelje i jedna je od najvećih sramota kad učitelj kaže nešto loše o svom učeniku. Tad je učenik izgubio obraz i doživio veliku društvenu sramotu.
Zatim prepričava kako je postao docent.
- Završetkom doktorata u lipnju 2021. završila je moja stipendija. Nakon toga nisam imao nikakve ugovorne obveze prema Kini i mogao sam birati nastavak svoje karijere i života. Odlučio sam se na akademsku karijeru i poslije mnoštva molbi i sudjelovanja na natječajima (mislim da sam tijekom 2021. poslao preko 130 prijava za poslove diljem svijeta), dobio sam nekoliko ponuda i odabrao sam ponudu za docentsko mjesto na Beiwai koledžu pri Pekinškom sveučilištu za strane studije. Nekoliko je razloga uvjetovalo moj izbor. Prije svega, velika je sreća doći do docentskog, a ne postdoktorandskog mjesta nakon završenog doktorata. Docent je znatno bolja pozicija, dugoročniji ugovor i kvalitetniji uvjeti rada. Drugi je razlog što je moj ostanak u Kini značio i unaprjeđivanje jezika, sudjelovanje u akademskim krugovima, suradnja s kolegama, i nadam se uskoro, sudjelovanje u arheološkim istraživanjima. Treći je razlog moje sveučilište i koledž. Pekinško sveučilište za strane studije osnovano je prije 81 godinu i mi smo vodeća institucija za strane studije (jezike, kulture, književnosti) u Kini te imamo 101 jezičnu katedru. Takva organizacija omogućuje globalni i međunarodni karakter s mnoštvom stranih profesora i studenata. S druge strane, Beiwai koledž je mlada i mala institucija koja ima ubrzani program studija za talentirane studente. Pružamo im znanja iz generalnog obrazovanja, što podrazumijeva osnovna znanja iz ekonomije, političkih znanosti, jezika, povijesti, međunarodnih odnosa. Na našem su koledžu predavanja na tri jezika: kineskom, francuskom i engleskom. Predajem na potonjem kolegije iz digitalne humanistike (korištenje informatike i IT-a u humanistici), ekološke humanistike (povezivanje okoliša i prirode s kulturom te analizu prirode u književnosti, stripu, filmu itd.) te globalnu antiku (svijet Kine, Indije, Perzije i Mediterana u starom vijeku).
POVJERENJE U VLAST
Kako se danas živi u Kini u odnosu na pandemiju?
- Normalno. Naime, u Kini se pandemija puno manje osjeti nego drugdje u svijetu. Tako da se normalno krećemo gradom, posjećujemo muzeje, izložbe, restorane, trgovine, frizerske salone i sve druge ustanove i objekte. Fascinantno je da je svega nekoliko zaraženih u gradu od 20-tak milijuna stanovnika kao što je Peking. Ljudi nose maske po ulicama, a obveza je nošenja maski u taksijima, javnim ustanovama, šoping centrima. Veoma je efikasan sustav QR kodova kojim se pandemija suzbila. Svaki građanin ima aplikaciju na WeChatu (to je kineski servis poput Vibera ili WhatsAppa, samo je znatno napredniji pa osim poruka i poziva, omogućuje i brojne druge mogućnosti kao što su plaćanje, naručivanje kod liječnika, pozivanje taksija, kupnja ulaznica i karata za prijevozna sredstva itd.) koja pokazuje jesmo li zdravi, u samoizolaciji ili zaraženi. Takva ‘kovid potvrda’ vrijedi najviše 24 sata i QR kodovi se skeniraju posvuda – od taxija do banaka, šoping centara, javnog prijevoza. Time se omogućilo dvije važne stvari: prva je da je eventualni širitelj kovida lako detektira kao i svi njegovi kontakti i kretanja, a druga je osjećaj sigurnosti jer znam da su svi ljudi oko mene zdravi. Ovdje vlada povjerenje u vlast da će riješiti problem i ljudi slijede upute.
Mislite li se vratiti doma?
- U ovom se trenutku ne mislim vraćati u Hrvatsku u poslovnom aspektu. Moji kontakti s Hrvatskom postoje kroz suradnju s različitim osobama i na projektima. Tako redovito surađujem s profesoricama i profesorima Suzanom Marjanić, Mirandom Levanat Peričić, Zlatkom Bukačem, Vinkom Tadićem, Nikšom Minićem i drugima kao i izdavačima poput Povijesnog društva Požega, Durieuxa i Alfe. Upravo je Alfa otisnula moju posljednju knjigu ‘Svila, zmajevi i papir’ koju sam napisao sa Zvonimirom Stopićem, Zagrepčaninom i profesorom sa Sveučilišta Capital Normal u Kini. Knjiga ima tri veće cjeline. Prva je povijest kineskih dinastija u kojima smo kronološki dali pregled najvažnijih političkih, društvenih i gospodarskih aspekata kineske prošlosti. Druga je vezana uz arheologiju, gdje smo obradili arheološke predmete poput novca, zrcala, ali i arheobotaniku, zooarheologiju i eksperimentalnu arheologiju. Treća je cjelina posvećena odnosima Europe i Kine s posebnim osvrtom na Putove svile, Marka Pola, JI Europu. Uz to, knjiga ima sažetke na hrvatskom, kineskom i engleskom jeziku, pojmovnik, indeks, predgovor, recenzije (od kojih je jedna od kineskog profesora Penga Yuchaoa, a druga iz pera riječkog povjesničara Gorana Bilogrivića), ishode učenja i geografske osobitosti Kine. Posebno ističemo slike profesora Ning Qianga, istaknutog istraživača i umjetnika čije su slike ukrasile našu knjigu kao i naslovnicu. Fotografije su iz Povijesnog muzeja Sveučilišta Capital Normal i kao takve prvi put u nekom hrvatskom izdanju.
- Knjiga zasigurno ne bi bila izvediva da nije višestruke podrške. S jedne strane, izdavačka kuća Alfa i uredništvo Božana Sliško i Ante Birin bili su veoma kooperativni i podržali su cijeli projekt. Osim toga, dobili smo i inicijalna (i minimalna) sredstva Ministarstva znanosti i obrazovanja. S druge pak strane, velika je podrška bilo Sveučilište Capital Normal iz Pekinga. Oni su nam ponudili savjete i pomoć oko kineskih imena i znakova, uvid u literaturu i izvore te omogućili fotografije iz Povijesnog muzeja toga sveučilišta, na čemu zahvaljujemo posebno profesorima Yuan Guangkuou, Li Jianjun i Liangu Zhanjunu.
- Prije sam objavio dvije publikacije. Jedna je priručnik za nastavnike povijesti pod nazivom Kako kreativno pristupiti nastavi povijesti? iz 2017., a druga je ko-autorska knjiga Sedamdeset godina NK Dinamo Vidovci – Dervišaga iz 2016.. Uz to, autor sam zbirke eseja pod nazivom Dnevnik čitanja i podnaslovom Prikazi, osvrti i recenzije koja izlazi kroz nekoliko tjedana u izdanju Durieuxa. Potonja je specifična knjiga jer sam okupio svoje recenzije i prikaze drugih knjiga. Takva je praksa veoma rijetka u svijetu i zato je moja publikacija zapravo knjiga o knjigama. Osim mojih autorskih, uredio sam i tri knjige: djela Vinka Tadića Pukovnik s violinom te Sat povijesti i čas (h)istorije kao i međunarodni zbornik Ekofeminizam: između zelenih i ženskih studija (suurednik sam sa Suzanom Marjanić).
- Radim na nekoliko projekata od kojih izdvajam međunarodni projekt o zrcalima (dostupno na mirrorstudies.com) koji je u povojima, a radimo ga kolegice i kolege iz SAD-a, Meksika, Kine i Velike Britanije. Dovršavam (s profesorom Emilianom Gallagom Murrietom) popularnu knjigu o arheologiji i Twitteru koja bi trebala izaći u Latinskoj Americi (vjerojatno Meksiko) te nekoliko arheoloških slikovnica koje će izaći u Pekingu. Osim toga, dovršavamo (jedan sam od ko-urednika s profesoricama Suzanom Marjanić i Krystynom Pieniążek-Marković) poseban broj poljskog časopisa Poznanske slavističke studije s temom broja ekohumanistike. Tu su i dvije ko-uredničke knjige o ekokritici koje će svjetlo dana ugledati u Zadru (suurednik sam s profesoricama Mirandom Levanat Peričić i Suzanom Marjanić) i ekofeminizmu koji će biti otisnut u Londonu (suurednik sa Suzanom Marjanić). Također, radim na vlastitim zbirkama pjesama, zbirci priča i basni te slikovnicama i stripovima. Tako da ima dosta planova, a nadam se i njihovoj realizaciji.