Ruska agresija na Ukrajinu i zapadne “sankcije iz pakla” dovest će – a već zapravo dovode – do radikalnih promjena na geopolitičkoj mapi svijeta. Što se tiče same Rusije, najveća promjena je totalni politički, društveni, ekonomski i kulturni zaokret od Europe prema Aziji. Od Zapada prema Istoku. Ili, plastičnije – od Londona i Azurne obale prema Sibiru, piše Slobodna Dalmacija.
Sukus tog zaokreta je iščezlo strpljenje. Iz perspektive Kremlja, Rusija je trideset godina čekala da je Zapad prihvati kao svoj organski dio i pruži joj sigurnosni okvir u skladu s reputacijom velike sile, ravnopravne Americi. Kako se to nije dogodilo, sadašnji vladar Kremlja je odlučio odustati od čekanja zapadnog odgovora i Rusiju okrenuti k Istoku, prema Aziji.
Vladimir Putin time je nastavio niz ruskih careva koji su unutrašnju euroazijsku dvojbu Rusije rješavali okretanjem leđa Europi i izborom azijskog kulturnog kruga.
Uostalom, dok u ovoj epohi Rusija na svojim zapadnim granicama ima mahom narogušene susjede – za što je i sama odgovorna - na istoku graniči sa sebi prijateljskim državama: Kinom, Mongolijom i Sjevernom Korejom (tu možemo ubrojiti i Kazahstan).
Analitičari uočavaju da je došlo do drastične promjene centralne ruske geopolitičke paradigme, prvenstveno u načinu na koji Rusija sagledava svoj položaj u svijetu. Po novoj koncepciji kremaljskih stratega, Rusija nije postala svjetska sila zato što je u 17. stoljeću car Aleksej I. anektirao Ukrajinu na zapadu, nego zato što je vijek ranije car Ivan Grozni anektirao Sibir na istoku. Stoga se buduća razvojna orijentacija Rusije vidi u ulaganju u istočni smjer, u razvoj Sibira.
Što dakle znamo o Sibiru, osim da mu ime potječe od tatarskog izraza za “uspavanu zemlju”?
Minus 71 Celzijev stupanj
Većina ljudi na spomen Sibira ima dvije asocijacije: Staljinovi logori i velika hladnoća. Sibir je bio okrutna kaznionica i prije Staljina - još u doba carske Rusije služio je kao točka izgona ne samo opasnih kriminalaca, nego i političkih zatvorenika. U 19. stoljeću o tome piše uznik Dostojevski (“Zapisi iz mrtvog doma”), a u 20. stoljeću – kada su ključevi Sibira došli u Staljinove ruke – o tome svjedoči logoraš Solženjicin (“Arhipelag Gulag”), a kod nas Karl Štajner (“7000 dana u Sibiru”).
Što se tiče klime, Sibir je sinonim za duge, oštre zime. U istočnom Sibiru siječanjske temperature iznose od minus 35 do minus 50 Celzijevih stupnjeva, a u Republici Saha (Jakutija) zabilježena je rekordna temperatura od minus 71 stupanj. Ljetne temperature u stepama zapadnog Sibira se penju i do 35 stupnjeva, dok na krajnjem sjeveru, uz obalu Sjevernog ledenog mora, ne prelaze 1-2 stupnja.
Većim dijelom Sibira vlada vrlo oštra kontinentalna klima, koja na sjeveru prelazi u polarnu, a na Dalekom istoku u oceansku. Na sjeveru su nepregledni kilometri tundre, centralnim dijelom Sibira prostire se tajga, dok na jugu i jugozapadu prevladavaju stepe. Dijelovi Sibira ostaju pod snijegom i do devet mjeseci – pa je plovidba sibirskim rijekama mahom nemoguća izvan ljetnog razdoblja - a na krajnjem sjeveru su zone vječnog leda.
I neke od ključnih morskih luka u azijskom dijelu Rusije (Vostočni Port, Vladivostok, Nahodka i Petropavlovsk Kamčatski) zaleđene su šest mjeseci u godini, pa su neophodni ledolomci, kao što je i plovidba Sjevernim morskim putem – koji spaja europski dio Rusije s Dalekim istokom, odnosno Sankt Peterburg s Vladivostokom – neizvediva bez ledolomaca.
Čak i slavno Bajkalsko jezero, koje se nalazi u južnom Sibiru, kod Irkutska – a slavno je po dubini i stotinama endemskih vrsta riba, zbog čega ga zovu “ruski Galapagos” – bude zaleđeno od siječnja do svibnja.
U tim uvjetima, uz slabu cestovnu infrastrukturu, značajnu ulogu u prometnom povezivanju Sibira ima zračni promet, a naročito željeznički.
Većina stanovnika Rusije živi u zapadnom, europskom dijelu države - njih oko 115 milijuna, skoro 80 posto ruske populacije. Azijski dio Rusije, pak, obuhvaća 80 posto ruskog teritorija, ali samo 20 posto stanovnika: na golemom prostoru od Urala do Tihog oceana – na više od 13 milijuna četvornih kilometara, što je više od površine Kine i Indije zajedno - živi tek 30 milijuna ljudi.
Jedan od problema Sibira je sličan problemu Balkana: ne znaju mu se granice. Kako stoji u priručnicima i enciklopedijama, granice Sibira ne mogu se jednoznačno i precizno odrediti jer ovise o kutu gledanja: zemljopisnom, povijesnom ili političkom.
Izvan Rusije pod Sibirom se obično podrazumijeva čitav azijski dio Rusije, dakle svih 7000 kilometara u smjeru istok-zapad od Urala do Pacifika, odnosno svih 3500 kilometara u smjeru sjever-jug od Arktičkog oceana do kazahstanskih planina i granica s Mongolijom i Kinom. No u Rusiji se područje Dalekog istoka, od Jakutije do Tihog oceana, povijesno smatra zasebnom regijom, pa stanovnici Kamčatke pod “Sibirom” podrazumijevaju vrlo udaljeni dio zemlje, od kojeg ih dijeli više tisuća kilometara.
Rusija je administrativno podijeljena na osam federalnih okruga, od čega je azijski dio zemlje razdijeljen u tri okruga: Uralski, Sibirski i Dalekoistočni. Prema popisu stanovništva iz 2010., Sibirski okrug ima 20 milijuna stanovnika, a Dalekoistočni okrug šest milijuna, dok Tjumenska i Kurganska oblast – koje su administrativno dio Uralskog okruga, ali geografski pripadaju Sibiru - zajedno imaju oko četiri milijuna stanovnika.
Prema tome, kako rekosmo, čitava regija Sibira – u najširem opsegu tog pojma - ima oko 30 milijuna ljudi. Prosječna gustoća naseljenosti je oko tri čovjeka na kvadratni kilometar, a nešto je veća u “užem Sibiru” (6,2), nego na Dalekom istoku (1,3).
Budisti, šamani i ateisti
Gro sibirske populacije živi u relativno uskom pojasu juga i jugozapada, gdje je moguća poljoprivreda, što se poklapa s rutom sibirske žile kucavice – Transsibirske željezničke pruge, najduže željezničke linije na svijetu (9300 km), koja na sedmodnevnom putu od Moskve do Vladivostoka (s odvojcima za Mongoliju i Kinu) prolazi kroz osam vremenskih zona. Osim što povezuje sibirske gradove, ovom prugom prolazi i 30 posto ruskog izvoza.
Više od 85 posto stanovnika Sibira je europskog porijekla. Najviše je Rusa - uključujući rusku subetničku grupu Sibirce – a ima i Ukrajinaca i Nijemaca, kao i Rumunja koji su došli iz Besarabije (današnja Moldavija). Rusija je počela kolonizirati Sibir ubrzo nakon osvajanja, već krajem 16. stoljeća, te su već u 18. stoljeću doseljenici brojčano prevladali pred sibirskim starosjediocima, pripadnicima desetina malih autohtonih naroda koji su živjeli od lova ili nomadskog stočarstva, uzgajajući sobove.
Za razliku od tretmana koji su dolaskom bijelih kolonizatora doživjeli Indijanci u SAD-u, autohtoni sibirski narodi u srazu s ruskim kolonizatorima prošli su znatno bolje – umjesto genocida dobili su autonomiju, a umjesto rezervata dobili su diljem Sibira čak pet autonomnih republika: Saha (Jakutija), Burjatija, Altaj, Hakasija i Tuva. Osim tih pet najvećih autohtonih naroda (Jakuti, Burjati, Altajci, Hakasi i Tuvinci), među kojima su najbrojniji Burjati – kojih ima pola milijuna - u veće etničke grupe spadaju i Čukči, Evenki, Korjaci, Nenci, Hanti, Mansi, Jupici, Jukagiri...
Među sibirskim starosjediocima nalazimo različite religije, od tibetanskog budizma do šamanizma i politeizma. Tako su trećina današnjih Tuvinaca budisti, a trećina prakticira šamanizam, dok su ostali ateisti. Aktualni ruski ministar obrane Sergej Šojgu je napola autohtoni Sibirac – otac mu je pripadnik tuvinskog naroda (majka mu je Ruskinja rođena u Ukrajini).
Početkom 18. stoljeća u Sibiru živi oko 300.000 Rusa, dok ih je u drugoj polovici 19. stoljeća već gotovo pola milijuna, no pravi, masovni zamah kolonizacije donosi Transsibirska željeznička pruga, koja se gradila 25 godina (1891.–1916.), a u tom se razdoblju u Sibir naselilo više od četiri milijuna ljudi. Tada se u južnom Sibiru uvode moderne metode uzgoja žitarica i produkcije mliječnih proizvoda, a započeta je i eksploatacija ugljena.
Nakon Oktobarske revolucije dolazi do intenzivnijeg industrijskog razvoja Sibira, što dovodi nove doseljenike iz europskog dijela Rusije, odnosno SSSR-a. Već od prve sovjetske planske “petoljetke” (1928.-1933.) industrijski rast regije bio je značajan - najviše kroz vađenje ugljena i željezne rude u Kuznjeckom ugljenom bazenu u jugozapadnom Sibiru i duž Transsibirske pruge – čemu je pridonio prisilni rad zatvorenika radnih logora tijekom velikih Staljinovih čistki 1930-ih godina.
Mamac za osvajače
Za vrijeme Drugog svjetskog rata SSSR je stotine tvornica iz zapadnih dijelova zemlje evakuirao preko Urala, pa je Sibir (zajedno s uralskim dijelom) tih godina bio industrijska okosnica ratnih napora Crvene armije. Nakon rata nastavlja se industrijski razvoj Sibira, pa se od 1939. do 1972. njegova populacija povećala sa 16,5 na 24 milijuna ljudi, dok se udio gradskog stanovništva povećao s 34 na 63 posto.
Kasnih 1950-ih i 60-ih otvaraju se velika polja nafte i prirodnog plina u zapadnom Sibiru, dok se duž rijeka Angara, Jenisey i Ob grade ogromne hidroelektrane. Uspostavljene su i nove industrije, poput rafiniranja aluminija i proizvodnje celuloze. Godine 1980. završena je i željeznička pruga BAM (Baikal-Amur Magistral), duga 3200 kilometara, koja prolazi sjevernije od Transsibirske pruge i spaja istočni Sibir s Japanskim morem.
Bez obzira na surovu klimu i rijetku naseljenost, Sibir je za Rusiju neprocjenjivo važan, prvenstveno zbog njegovih ogromnih rudnih i mineralnih resursa koji čine kičmu gospodarstva Ruske Federacije. Posebno su značajna nalazišta ugljena, nafte, prirodnog plina, dijamanata, željezne rude, zlata i nikla, a Sibir je bogat i platinom, olovom, molibdenom, bakrom, srebrom i drugim elementima.
Najveći dio ruske proizvodnje nafte odvija se u Hantijsko-Mansijskom autonomnom okrugu (koji se nalazi u zapadnom Sibiru, u blizini Uralskih planina, tako da administrativno pripada Uralskom federalnom okrugu, a ime je dobio po autohtonim narodima koji tu žive: Hantima i Mansima), dok se 80 posto ruskog prirodnog plina proizvodi u susjednom Jamalsko-Nenečkom autonomnom okrugu, koji ime duguje poluotoku Jamalu i autohtonom narodu Nencima.
Već smo spomenuli Kuznjecki ugljeni bazen u jugozapadnom Sibiru, a u ležištu Norilsk na krajnjem sjeveru Sibira, unutar Arktičkog kruga, nalazi se 40 posto svjetskih zaliha nikla, te je kompanija Norilsk Nickel (Nornickel) najveći svjetski proizvođač nikla i paladija.
Nije stoga čudo da Sibir već stoljećima stvara “zazubice” svim potencijalnim osvajačima, a u novije doba to možemo čuti u formulacijama pojedinih zapadnih – prvenstveno anglosaksonskih – političara, kada rogobore da je “nepravedno što svim tim resursima raspolaže samo jedna zemlja”, misleći pritom prvenstveno na resurse koji se nalaze u Sibiru.
Najveći Gazpromov ugovor
Rusija već desetljećima, još od doba SSSR-a, gradi mrežu naftovoda i plinovoda koji iz bogatih ležišta južnog i jugozapadnog Sibira vode prema lukama Kaspijskoga jezera, Crnog i Baltičkog mora te državama srednje Europe. S druge strane, prvi plinovod između Rusije i Kine, pod imenom “Snaga Sibira”, dug 3000 kilometara, otvoren je u prosincu 2019. godine.
Gradnja tog plinovoda dogovorena je 2014., kada su ruski Gazprom i Kineska nacionalna naftna korporacija (CNPC) potpisali 30-godišnji ugovor u iznosu od oko 400 milijardi dolara za isporuku ruskog prirodnog plina u Kinu (predviđena je isporuka 38 milijardi kubičnih metara plina godišnje), što je najveći Gazpromov ugovor u povijesti tvrtke.
Već 2020. počele su pripreme za gradnju plinovoda “Snaga Sibira 2”, koji bi vodio preko Mongolije do Pekinga: Rusija računa da bi tim plinovodom mogla isporučivati plin koji sada ide za Europu. Izvorno je bilo zamišljeno da taj plinovod – koji bi Kini trebao isporučivati dodatnih 50 milijardi kubičnih metara plina - bude dovršen do 2030. godine, ali su dramatični raskid odnosa Rusije sa Zapadom i preusmjeravanje ruskog izvoza energenata u Kinu utjecali na ubrzanje tih planova, što uključuje pojačani angažman kineskih ulagača i tvrtki.
Očekuje se da će Kinezi znatno participirati i u ubrzanom dovršetku izgradnje plinovoda Soyuz Vostok, koji bi trebao biti nastavak plinovoda Snaga Sibira 2, a prolazio bi kroz Mongoliju. Time bi se plin iz zapadnog Sibira, koji je dosad išao samo za Europu, transportirao na istok.
Danas je sasvim očito da će Kina zamijeniti EU u ulozi glavnog ruskog trgovinskog partnera. Stručnjaci smatraju da bi taj zaokret trgovačkih ruta prema Istoku mogao postati značajan faktor novog razvoja Sibira i ruskog Dalekog istoka, što bi za posljedicu imalo i migracije dijela stanovništva iz europskog dijela Rusije.