Približavanjem glavnog dijela turističke sezone stanje u hrvatskom turizmu postaje neiscrpna tema za raspravu. Povod raspravi uglavnom bude neki aktualni događaj ili pak izjava nekog aktera za koju se mnogi "zapale" pa krene rasprava nadugo i naširoko: rade se televizijski prilozi, pišu novinski članci, komentira se po društvenim mrežama itd. Kako kvantiteta komentara ne korelira nužno s kvalitetom, većinu tog folklora mogli bismo, nažalost, strpati u kategoriju "perpetuiranje starih i ukorijenjenih mitova", što samo pokazuje koliko je turizam u hrvatskoj javnosti zapravo – neshvaćen, navodi Ivica Brkljača u izvrsnoj analizi za Ekonomski lab (Arhiva analitika).
Proteklih dana mogli smo pročitati veći broj članaka o tome kako je lipanj turistički podbacio, kako je buking slab i turistička sezona ugrožena, kako smo očito postali preskupi itd., a vrhunac je bio televizijski nastup profesora Garače s izjavom kako je on "usporedio brojeve koliko je stranih turista ušlo u Hrvatsku protekla dva vikenda i taj broj je frapantno manji, četiri puta manji", a što su potom prenijeli brojni drugi mediji pa se rasprava prelila i na društvene mreže. Profesor se kasnije ispričao na plasiranoj dezinformaciji, što je svakako pohvalno jer svatko može pogriješiti, ali je simptomatično kako se nikome pa ni samom profesoru ekonomije nije "upalila lampica" pri prenošenju takvih (alarmantnih) navoda, donosi Slobodna Dalmacija.
Pad dolazaka stranih turista u RH od 75% u odnosu na isto razdoblje lani mnogima je očito u domeni "lako mogućega" kada se bez provjere prenose i komentiraju takve izjave, što je vjerojatno posljedica ukorijenjenog mita o turizmu kao nestabilnoj gospodarskoj grani. Pisali smo o tome više puta na Labu: turizam u Hrvatskoj je iznimno robustan i potpuno je nejasno kako se takav mit uopće mogao ukorijeniti kada svi podaci pokazuju da je turizam praktički najstabilnija gospodarska grana u RH od uspostave samostalnosti. Trebalo bi se dobrano potruditi za pronaći iole značajniju industriju koja je pokazala manje oscilacija od turizma svih ovih godina (drvna industrija, kemijska industrija, brodogradnja, građevinarstvo, čak i trgovina – sve bi to značajno padalo u razdobljima recesije, no turizam ponajmanje od svih).
Da se vratimo na ovogodišnju sezonu, naravno da nema nikakve katastrofe: da, sredina lipnja je bila slabija nego prošle godine, ali to je posljedica različitog rasporeda blagdana (Duhova i Tijelova) koji su ove godine bili ranije, stoga je besmisleno uspoređivati "vikend za vikend" te iz toga izvlačiti jake zaključke o trendu. Kako god, u dosadašnjem dijelu godine (do 28. lipnja) u Hrvatskoj je ostvareno 9 posto noćenja više odnosu na 2022. i 3 posto više u odnosu na rekordnu 2019.; ako dodatno znamo da je navedeni porast ostvaren uz značajno više cijene (pa će financijski pokazatelji pokazati još i veći rast), ne bi li ispravan opis takvih kretanja bio "rekordna turistička predsezona", a ne opisi u okviru "loša", "zabrinjavajuća" i sl. što smo imali prilike vidjeti?
Silno je zanimljivo pratiti te fenomene – diskrepancu između stvarnih događaja i medijskih izvještaja, kao i love-hate odnos prema turizmu u smislu prekomjerne opsjednutosti njime (kako ćemo pak bez velikih gužvi na graničnim prijelazima sad kad smo dio Schengena?) i prenaglašavanja negativnih strana uz više ili manje skriveni jal prema malim iznajmljivačima. Sociolozi bi trebali imati štošta reći na tu temu pa pustimo to njima, a mi ćemo se ovdje još osvrnuti na neke (nikako ne sve) mitove i zamjerke turizmu koje često možemo čuti, a koji naprosto ne drže vodu.
Laka zarada
Za razliku od uvriježenog mišljenja, turizam u Hrvatskoj je prilično nisko-profitabilna djelatnost. To je naročito bio slučaj ranijih godina. Kako smo u zadnjih 7-8 godina značajnije produžili sezonu i privukli nove goste, profitne marže su porasle. No, i dalje to nije ništa spektakularno: tko ne vjeruje, neka pogleda profitabilnost najvećih turističkih kompanija u Hrvatskoj pa će se sam uvjeriti. Povrati na investicije u turizmu su prilično dugi i radi se o svemu drugome osim o brzoj i lakoj zaradi.
Profitabilnost privatnog smještaja je jednako slaba, ako ne i gora zbog nižeg broja dana popunjenosti. Opet, tko ne vjeruje, neka kupi neku nekretninu i neka je iznajmljuje turistima pa će vidjeti koliko će mu godina biti potrebno da vrati investiciju; naravno, dovoljno je napraviti i grubu računicu "na papiru" pa će vidjeti da je sve kraće od 20 godina u zoni teško dostižnog. O brzoj zaradi nema govora, a bome ni o lakoj. O riziku da i ne govorimo: konkurencija u privatnom smještaju je iznimno velika i svake godine sve veća, nije lako privući goste (pogotovo u početku), valja brzo odgovarati na upite, treba pogoditi pravu cijenu za svako razdoblje (stavi prenisku i nećeš povratiti investiciju za 30 godina, stavi previsoku i ostat ćeš nepopunjen), treba gosta dočekati, popričati s njim i dati mu nekoliko dobrih preporuka, o čišćenju apartmana da ne govorimo, sve treba biti pravovremeno i dobro isplanirano (ako gosti isti dan odlaze i novi dolaze, imaš prostor od svega par sati da sve počistiš i pospremiš, ma kakvo te stanje dočekalo od prethodnih gostiju) itd. I sve to trebaš uskladiti sa svojim redovnim poslom: već sama činjenica da većina iznajmljivača ima svoj redovni posao dovoljno govori o lukrativnosti ovog biznisa. Da se razumijemo, biti mali iznajmljivač daleko je od najtežeg posla, no poanta je da nije ni tako jednostavno pa mnogi probaju i odustanu nakon godinu-dvije dana i radije se odluče dati nekretninu u dugoročni najam (ako je već imaju) nego da budu angažirani oko turista.
Babin krevet iz 80-ih
Unatoč neprestanom i očiglednom rastu ulaganja i kvalitete, teza o nekvalitetnom obiteljskom smještaju i zastarjelom namještaju nikako da napusti javni prostor. Javila se i ove godine čim se ukazala prilika. Činjenica je pak da nikad nismo imali veći broj vila s bazenima i moderno opremljenih apartmana nego danas, a turisti općenito odlaze zadovoljni, ostavljaju dobre recenzije, ponovno se vraćaju i očito šire dobar glas kad ih svake godine dolazi sve više. Kako bi to bilo moguće ako je istina da su apartmani opremljeni "babinim krevetom iz 80-ih"?
Da, naravno da ima i karikaturalno loše opremljenih apartmana: novinari ih se svake godine potrude pronaći pa krene folklor u stilu "Pogledajte što se iznajmljuje za 120 eura po danu na ovom hrvatskom otoku!". No, stvari treba promatrati u kontekstu pa će se shvatiti zašto su to iznimke, a ne pravilo. Obiteljski smještaj u Hrvatskoj broji oko 115 tisuća objekata s čak 635 tisuća ležajeva: kad bi samo 1% tog kapaciteta bio opremljen zastarjelim namještajem (dakle, kad bi 99% bilo super ili pristojno opremljeno), to bi značilo da možemo pronaći preko tisuću takvih oglasa s kojima se možemo izrugivati – no to očigledno ne bi značilo da je većina ponude takva, dapače (u stvarnosti zbilja i nije). Uostalom, kako novinari pretragom pronađu taj karikaturalno opremljeni smještaj? Pa upravo zbog toga što takav smještaj najčešće i ostaje nepopunjen, a iznajmit će se samo ako je sav drugi kvalitetniji smještaj popunjen. Treba li naglašavati i kako nije sav smještaj jednako popunjen? Prosjek od 60 dana godišnje popunjenosti samo znači da su neki smještaji popunjeni i preko 100 dana u godini, dok neki ne uspiju privući goste ni na samom vrhuncu sezone kada gotovo "sve prolazi".
Ovo je sve toliko logično da je potpuna misterija kako navedeni mitovi opstaju. A o prosječnoj kvaliteti obiteljskoga smještaja u Hrvatskoj i zadovoljstvu gostiju najbolje govore podaci o iznimno visokim prosječnim ocjenama koje turisti ostavljaju na platformama poput Airbnb-a.
Preskupi smo
Teza da smo postali preskupa destinacija i kako će nam se to obiti o glavu, ponavlja se doslovno godinama. S obzirom na to da turisti i dalje dolaze, očito je da je nešto s tim "analizama" ne štima i da je netko u krivu (a to nisu sudionici u turizmu, iako im brojni pokušavaju dijeliti lekcije što bi i kako trebalo raditi).
Jedna od najboljih karakteristika hrvatskog turizma je da ima obilježja savršene konkurencije kao malo koje drugo tržište: nema monopolista ili šačice dominantnih igrača koji diktiraju uvjete već postoji doslovno stotine tisuća sudionika koji samostalno donose odluke o svojim cjenovnim i drugim politikama. U tom je smislu nemoguće kolektivno pogriješiti jer niti ne postoji kolektivna odluka o cijenama ili bilo čemu drugome. Ako netko pretjera s dizanjem cijena bit će vrlo brzo i brutalno kažnjen pa ima poticaj brzo korigirati cijene ako želi ostati u poslu. Svi sudionici pokušavaju maksimalizirati profite kao i u svakom drugom poslu, ali tržište jasno daje signale što prolazi, a što ne.
Štoviše, slobodno određivanje cijena te zakon ponude i potražnje, koji mnogi komentatori očito ne razumiju, tako savršeno funkcionira na primjeru hrvatskog turizma i dovodi ga u ravnotežu da je to fascinantno za promatrati. Zamislimo samo što bi se događalo svih ovih godina da cijene u turizmu nisu rasle kako jesu, a čime su odvraćale neke goste od dolaska u najprometnijim mjesecima: kakav bi neupravljivi kaos bio na vrhuncima sezone da je sva ta novostvorena potražnja za odmorom u Hrvatskoj posljednjih godina bila i realizirana. Upravo su cjenovni mehanizmi zaslužni za još uvijek podnošljivi prolazak kroz tjedne vršnog opterećenja (kraj srpnja i prva polovica kolovoza) te vidljivo produžavanje sezone koje se dogodilo u zadnjih 7-8 godina.
Fascinantno je koliko se sve ovo malo razumije, ali upravo je u tome ljepota slobodnoga tržišta jer i nije nužno da se razumije (a da rezultira dobrim ishodima): svi tržišni sudionici djeluju u vlastitom interesu i pokušavaju maksimalizirati svoj profit, ali ograničeni konkurencijom i zakonom ponude i potražnje kao da su vođeni nekom "nevidljivom rukom" – djeluju i u općem interesu, te se postiže ravnoteža unatoč konstantnoj promjeni okruženja.
Zaključno
Turizam je jedna od najzdravijih grana hrvatskoga gospodarstva (iako ne i super-profitabilna), potpuno je tržišno orijentirana, ne zahtjeva stalne državne potpore kao neke druge grane koje su puno manje kritizirane u medijima (vidi primjere poljoprivrede, brodogradnje itd.), izravne koristi od turističke aktivnosti u zemlji raspoređene su na značajan dio stanovništva (za razliku od izravnih koristi od turizma u nekim drugim zemljama koji je u velikoj mjeri koncentriran na šačicu velikih hotelskih grupacija), iseljavanje iz Hrvatske bi bilo kud i kamo veće (priobalne županije su zabilježile osjetno manji gubitak stanovništva od kontinentalnih) da turizam nije ubacio u brzinu više po ulasku u EU, itd. Unatoč tome, stječe se dojam da je turizam konstantno na piku nekih komentatora i medija, a naročito segment malih iznajmljivača kojima se pripisuju promašene teze i stalno najavljuje skori kolaps.
Razvoj turizma uistinu nosi i neke neželjene posljedice te o tome valja raspravljati. Recimo, velika turistička potražnja u određenim priobalnim mjestima rezultirala je velikim rastom cijena najamnina, što stanovnicima tih područja koji nisu vlasnici nekretnina predstavlja veliki problem. Postoje, naravno, rješenja i za to, ali tu se treba i država aktivnije uključiti – ne u smislu subvencija, već planiranja prostora jer očito postoji manjak stambenih nekretnina na određenim lokacijama. Razvoj prateće komunalne infrastrukture također je posao države, a tu posla i prostora za napredak ima napretek.
Nadalje, uz turizam se vežu određene djelatnosti čija nepoštena praksa pojedinaca negativno utječe na turizam i imidž zemlje. Ciljam na taksiste koji u velikom broju slučajeva "deru" turiste naplaćujući im suludo visoke cijene, a koji se nakon toga opravdano osjećaju prevareno: tu se ne radi o slobodnom tržištu, već o nepoštenim trgovačkim praksama i nepoštivanju propisa (nemaju cjenik autotaksi usluga postavljen na korisniku vidljivom mjestu u vozilu, iako je propisano da ga moraju imati i voziti po istaknutim cijenama). Na određenim lokacijama taksisti se praktički udružuju u kartele, "zauzimaju" određeni teritorij i ne dopuštaju drugima ulaz agresivno braneći teritorij (Uber i Bolt vozači ne usude se prihvaćati određene vožnje jer znaju da ih čeka verbalni, a možda i fizički napad). To su primjeri prakse i situacija koje državne inspekcije trebaju eliminirati (u narodu ih kolokvijalno zovu taksi mafijom), a ne da samo vježbaju strogoću zatvarajući ugostitelje kojima pronađu nekoliko eura viška ili manjka u blagajni.
Da zaključim, turizam u Hrvatskoj nije savršen, ima određenih negativnosti koje treba adekvatno adresirati, ali ne treba mu još izmišljati probleme. Ovogodišnja predsezona odrađena je odlično, konkurencija u turizmu je vrlo visoka, naročito među malim iznajmljivačima koji nose 60% ukupnog smještajnog kapaciteta, a tržište ima samo-regulirajuće mehanizme pa je suvišno upozoravati tržišne sudionike kako su navodno pretjerali s dizanjem cijena. Svatko najbolje poznaje svoj biznis i svoje tržište, a izvanjsko petljanje može samo rezultirati sub-optimalnim ishodima.
Više ovakvih analiza pročitajte OVDJE.