Hrvatski političari koji su upali u javne afere redovito odbijaju svoju odgovornost, ali kad pritisak medija postane neizdrživ daju ostavke s obrazloženjem da ne žele biti teret svojoj stranci, pokazuje nedavno objavljeno istraživanje.
Rad Dražena Lalića, Marina Galića i Anite Culifaj s Fakulteta političkih znanosti analizirao je 471 izjavu 35 političara i dužnosnika koji su imali aferu od 2010. do 2021. i rezultate objavio u znanstvenom časopisu Medijska istraživanja.
Uočili su da se afersko komuniciranje političara odvija u tri faze: u prvoj oni pod svaku cijenu poriču postojanje afere i svoju odgovornost u njoj, u drugoj uglavnom prebacuju krivnju, najviše na medije, a u trećoj fazi se suočavaju sa strankom i podređuju joj svoje interese.
U toj fazi potvrđuje se kako se komunikacija političara odvija dominantno u skladu s lojalnošću stranci, ističe se u tekstu.
Istraživanje također pokazuje kako tijekom komunikacije političari intenzivno upotrebljavaju svoje kapitale, a najizrazitije onaj socijalni, kojim nastoje pokazati svoju moć i poznanstva. Time nastoje suzbiti optužbe i ojačali svoj ugled u javnosti, naročito unutar svoje stranke.
Dvije trećina afera iz HDZ-a
Najviše analiziranih afera, malo manje od dvije trećine (21 od 35), vezano je za političare iz HDZ-a, slijede članovi SDP-a sa šest afera, pa članovi HNS-a sa četiri afere.
Ostalo su pojedinačni slučajevi koji se tiču političara iz IDS-a, HSLS-a, Željka Keruma i Milana Bandića. Gledano po političkim dužnostima, u nešto više od polovine (19 od 35) analiziranih afera bili su uključeni tada aktualni ministri. Druga najzastupljenija skupina su gradonačelnici (petorica aktivnih i dva bivša).
Aferama su bili zahvaćeni i jedna županica te dvojica župana, kao i jedan potpredsjednik Sabora i predsjednik uprave velike državne tvrtke (JANAF-a), koji je na tu poziciju došao po političkom ključu.
Po jedna afera odnosila se na saborskog zastupnika i predsjednika Hrvatske gospodarske komore (HGK). Autori su istraživanjem obuhvatili i bivše predsjednike države, od kojih je u razdoblju od 2010. do 2021. samo Ivo Josipović okončao mandat bez afera. Gotovo polovina analiziranih afera (16 od 35), odnosi se podjednako na korupciju i sukob interesa.
Prvo poriču, a onda prebacuju na medije
U prvoj fazi komuniciranja političari nastoje negirati postojanje afere i minimalizirati njezinu važnost. Od 35 aktera čak 31 je na početku odbilo priznati postojanje afere. Pa i ako se ona dokaže, odbijaju bilo kakvu osobnu odgovornost.
Primjer poricanja izjava je bivšeg ministra Zdravka Marića: "Sve što mi se stavlja na teret posve je promašeno i neutemeljeno. Posebice odbacujem bilo kakvu pomisao da sam u obnašanju javnog posla bilo kojim svojim postupkom stavljao svoj interes ispred javnog."
Političari negiranjem postojanja afere smatraju da će automatski iščeznuti i medijski interes za njom. Međutim, prva faza istraživanja pokazala je kako se događa najčešće suprotno, zbog čega akteri više ne negiraju aferu, ali nastoje ublažiti njezin značaj.
U drugoj fazi političari odgovornost za sadržaj afere uglavnom nastoje prebaciti na medije i političke suparnike, odnosno vodstvo suparničkih stranaka. Tada se pozivaju na kapitale kojima raspolažu, posebno intenzivno na socijalni kapital koji se odnosi na bliskost sa strankom i njezinim vodstvom.
U nizu navedenih primjera je i izjava bivšeg ministra Mije Crnoje: "Insinuacije medija su navodi o lažnom prebivalištu, to je otvoreni napad na mene i novu Vladu."
Činjenica da su mediji otkrili većinu afera, potvrđuje mišljenje da se istraživačko novinarstvo "smatra najblistavijim i najzahtjevnijim od svih vrsta novinarstva". Čak i u slučajevima kad nisu izravno odgovorni za otkrivanje afera, mediji i dalje imaju ključnu ulogu jer javnost informiraju o sadržaju i pojedinostima. Političari općenito reagiraju na medije da bi izbjegli dodatne neugodnosti i konflikte i njihove reakcije predstavljaju široko prihvaćeno umijeće "političke igre", kaže se.
Spasi stranku, pa će i ona tebe
U trećoj fazi obrasca komuniciranja političari iz afera suočavaju se sa svojom strankom, odnosno njezinim čelnicima. No u toj fazi tek u manjem broju slučajeva dolazi do naknadnog priznanja krivnje. Uz opasku da ne žele biti "uteg" ili "teret" stranci, daju ostavke na funkcije u institucijama ili strankama. Osam ih je smijenjeno (23 posto), a sedam (20 posto) je podnijelo ostavku.
Bivša ministrica Martina Dalić naposljetku je, nakon razmjerno dugotrajne izloženosti aferi "Agrokor", izjavila: "Odjednom ispada da sam ja postala uteg Vladi, HDZ-u i demokratskoj većini. Ja to nikako ne želim biti."
Istraživanje je pokazalo da nije riječ samo o obrascima, već je komuniciranje političara tijekom afera dio njihova habitusa, kao načina sudjelovanja u igri moći vlasti.
Ljudi iz afera ne sudjeluju sami za sebe, nego to čine u interakciji s drugim "igračima", u skladu s normama koje vrijede u strankama i drugim političkim organizacijama i ustanovama, kaže se.
Razlog takve promjene u komuniciranju vjerojatno leži u činjenici da se političke vođe okružuju "lojalistima" pa se i svaki napad na "lojaliste" smatra napadom na vođu i stranku. Osobe koje na taj način iskazuju odanost ne "padaju" nakon što se utvrdi nepravilnost ili odgovornost, nego se s njima postupa u skladu s interesima političkog vođe i stranke, kažu istraživači. Uvid u epiloge afera pokazuje da političari u 31 posto slučajeva nisu snosili nikakve posljedice, a da je samo pet analiziranih afera (14 posto) završilo osuđujućom sudskom presudom koja uključuje zatvorsku kaznu, u jednom se slučaju radilo samo o novčanoj kazni.
Politički akteri vjerojatno više strahuju od suda vodstva svoje političke stranke nego od pravorijeka pravosuđa. Tako, odgovornost za afere u Hrvatskoj gotovo uvijek više snose izravno uključeni političari, a osjetno manje stranke i njihova vodstva.
Iznimka je afera "Fimi media", a za koju je HDZ pravomoćno kažnjen. Međutim, politički kolektivi su odgovorni ako konkretni prekršaj svojih pripadnika nisu pravovremeno spriječili, otkrili i kaznili, a pogotovo ako su ga omogućili i poticali.