Novak Đoković je nesumnjivi bog tenisa, ali i lažni bog potlačenih, obespravljenih i siromašnih, za koju se titulu posve besprizorno i krajnje balkanski otima. Ako se za srpskog tenisača u kontekstu australskog skandala uopće može vezati pojam žrtve, onda je on primarno žrtva vlastitoga uvjerenja da baš zahvaljujući svojoj slavi, novcu i vještini udaranja zeleno-žute loptice može bilo gdje na svijetu činiti što hoće, pa i predstavljati elitističku iznimku u domeni epidemiologije, piše Slobodna Dalmacija.
Promovirati se među zatupljenim masama kao medijski maneken novodobne lažne slobode, nakon što mu beogradske potvrde o celijakiji u zemlji nesklonoj zemaljskim bogovima nisu uvažene kao medicinska izlika za cijepljenje, moralni je sunovrat sportaša očito razmaženog dugim i ugodnim životom u balkanskoj kapsuli vrijednosti.
A Australija je još otprije dobro poznata po tome da upravo na slavnima, bogatima i moćnima demonstrira snagu svojega pravnog poretka. Nisu joj uspjeli umaći ni osuđeni obiteljski nasilnici poput repera Chrisa Browna ili boksača Floyda Mayweathera Juniora koje Australci ne puštaju preko svojih granica, pa nije niti Đoković.
Nije 'Novax' jedini što je zahvaljujući samoobmani u vlastitu nedodirljivost od sebe preko noći učinio redikula, ali je među rijetkima koje valja žaliti jer mu je neupitni primarni talent fatalno 'udario u šufit'. On je nesumnjivi filantrop, s milijunskim osobnim donacijama postradalima u pandemiji, pa i u strašnim australskim požarima unatrag nekoliko godina, no s prilično krivom percepcijom da će ga te zasluge u precizno uređenom svijetu učiniti u bilo kojem smislu povlaštenijim ili izuzetim od zakona u odnosu na ostale smrtnike.
Zadnje su zarazne godine, poznato je, iznjedrile gomilu sličnih mu lažnih proroka koje, za razliku od njega, ne resi ama baš nikakva ni ljudska ni sportska vrlina. A nezanemariv grijeh za guranje sina u lažno antivaksersko mesijanstvo nesumnjivo leži i na plećima Novakova ćaće, pošto normalan roditelj nikad ne bi u biblijski kontekst pokušao spakirati krajnje primitivnu ambiciju svog potomka da jednu uređenu zemlju izvrgava ruglu i njihove zakone tretira jednako kao moćnima prilagodljivu legislativu u Vučićevom političkom carstvu. Srđan Đoković je u naletu patetike, podsjetimo, izjavio:
"Moj sin se nalazi u australijskom zarobljeništvu, ali nikada nije bio slobodniji. Novak je postao simbol i vođa slobodnoga svijeta, svijeta siromašnih i potlačenih zemalja i naroda. Pokazao je da i mala herojska zemlja kao što je Srbija može imati najboljeg tenisača i sportaša svih vremena i ta istina više se ne može sakriti. Mogu ga utamničiti, sutra ga mogu staviti i u lance, ali istina je kao voda i uvijek pronalazi svoj put. Novak je Spartak novog svijeta koji ne trpi nepravdu, kolonijalizam i licemjerje, već se bori za ravnopravnost svih ljudi na planeti, bez obzira na njihovu boju kože, kojemu se Bogu mole i koliko novca imaju. Zapalite svijeće u crkvama za Novaka, našeg Isusa!“
Pametnome dosta, rekli bi Novaxovi kolege antivakseri.