Dogodine u ovo vrijeme (od 21. studenoga do 18. prosinca) ljubitelji nogometa euforično će pratiti Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru, a domaćin je upravo ovih dana dovršio i sedmi stadion, koji je po mnogočemu jedinstven. Nosi naziv "974" jer je izgrađen od istog broja brodskih kontejnera. Bit će to prvi stadion u povijesti svjetske nogometne smotre koji će biti u potpunosti razmontiran. Nalazi se blizu Dohe, tako da će navijači moći vrlo lako i brzo stići do budući je udaljen samo četiri kilometra od međunarodne zračne luke. Koncem listopada svečano je otvoren i velebni stadion Al-Thumama, piše Slobodna Dalmacija.
U zadnjih deset godina Katar je imao neviđeni program izgradnje, uz sedam novih stadiona, tu su i deseci drugih velikih projekata poput novih zračnih luka, autocesta, sustava javnog prijevoza, hotela. U ovoj naftnoj zemlji s najvišim BDP-om na svijetu (po glavi prelazi 100 tisuća dolara) iz pustinje niče čak i posve novi grad koji bi trebao biti domaćin finala Svjetskog prvenstva.
U pozadini gradnje ovih blještavih objekata s čijih će tribina iduće jeseni gromoglasni hučati navijači, leže tužne, crne brojke mrtvih i potplaćenih radnika.
Prema analizi britanskog Guardiana iz veljače ove godine preko 6500 siromašnih radnika, mahom migranata iz Indije, Pakistana, Nepala, Bangladeša i Šri Lanke, umrlo je u pripremajući ovu pustinjsku zemlju za domaćina nogometnog prvenstva. Nalazi Guardianove istrage otkrile su ignoranciju bogataškog Katara prema elementarnoj zaštiti svoje dvomilijunske migrantske radne snage. Ova zemlja gotovo da ni ne registrira, a kamoli da istražuje visoku stopu smrtnosti među došljacima. Uz veliku vrućinu po kojoj je po život opasno raditi na gradilištima, strani radnici žive u sobama u kojima temperatura prelazi 50 stupnjeva celzijusu i u kojima štakori jedva mogu preživjeti. Prema kataraskom zakonu dozvoljene su sobe sa samo četiri kreveta, no u stvarnosti, u jednoj sobi spava po osam i više radnika. Većina njih je praktički bez ikakvih prava.
„To tamo nije kao u trećem svijetu, više kao u četvrtom ili petom svijetu”, kazao je njemački sportski novinar Benjamin Best, koji redovito boravi u toj zemlji za DW. On je ispričao i kako se radnicima ne isplaćuje plaće te da zna neke koji već dvije godine čekaju na svoj novac.
Mnogo toga oko prvenstva u Kataru puno je kontroverzi. Od same činjenice da je organizacija jednog od najvećih svjetskih sportskih događaja dodijeljena bliskoistočnoj pustinjskoj državi koja nema bogatu nogometnu tradiciju, preko visokih temperatura zbog kojih je turnir prebačen u jesen, do sumnji u davanje mita svjetskim sportskim dužnosnicima te posebice neljudskog odnosa prema radnicima koji rade na izgradnji objekata. Isto tako, Katar je zemlja u kojoj su prava žena ograničena, a homoseksualnost zabranjena.
Nisu svi radnici stradali izravno na bauštelama, pod građevinskim strojevima ili u padu s visine: 29-godišnji Mohammad Shahid Miah iz Bangladeša umro je, primjerice, od udara struje, kad je poplavna voda u njegovoj baraci u radničkom naselju došla u kontakt s ogoljenim električnim kabelom. Neki očajnici koji nisu mogli izdržati pakleni ritam, objesili su se.
Amnesty International tvrdi kako unatoč tisućama preminulih radnika Katar ne provodi primjerene autopsije. Svi radnici koji su razgovarali s predstavnicima Amnesty Internationala, su bez putovnice. One su im oduzete po dolasku u Katar. Ako žele napustiti zemlju, moraju dobiti 'izlaznu dozvolu' koju im izdaje njihov poslodavac. No, često se ignoriraju takvi zahtjevi, pod izlikom trajanja ugovora. Stoga radnici moraju čekati odobrenje i po dvije godine. Organizacija za ljudska prava objavila je kako se većina smrtnih slučajeva radnika migranata pripisuje "prirodnim uzrocima", srčanom ili respiratornom zatajenju - klasifikacijama koje su besmislene bez objašnjenja temeljnog uzroka smrti. Kao rezultat takve klasifikacije uzrok smrti u 70 posto slučajeva je nejasan.
Mnogi radnici željeli su dolaskom u Katar pobjeći od siromaštva i nezaposlenosti u svojim zemljama, pa su posredničkim agencijama plaćali, za njih, visoke naknade kako bi uopće dobili posao. Cijene su od 500 do 4300 američkih dolara, zbog kojih radnici podižu kredite i postaju praktički taoci na gradilištima. U Kataru u prosjeku mjesečno zarađuju oko 200 dolara. Agencije daju lažna obećanja o visini plaća i vrsti posla koja se traži u Kataru. Radniku iz Nepala obećano je 300 dolara plaće, da bi na kraju dobio 190 dolara, a iz agencije su mu poručili: "Ne zanima me što vam govore u Bangladešu, ovdje vas plaćamo toliko i ni centa više. Ako se nastavite žaliti, ukinut ćemo vam radnu dozvolu i poslati kućama".
Nogometni savezi i igrači fokusirani su na turnir, a slabo ih zanimaju popratne priče. Tu i tamo poneka se slabo pobuni pa povuče. U ožujku ove godine su reprezentativci Njemačke, Norveške i Nizozemske uoči svojih kvalifikacijskih utakmica nosili majice na kojima je stajao zahtjev za poštivanjem ljudskih prava. No, tijekom ljeta je Norveški nogometni savez glasao protiv bojkota SP-a u Kataru, a i Njemački nogometni savez zaključio je kako bojkot neće pomoći ni toj zemlji, a ni ljudima tamo.
Katar je doduše prije nekoliko godina pokrenuo neke reforme radnog prava, no one su ostale mrtvo slovo na papiru. Amnesty International u svom izvješću navodi kako je Katar od 2017. godine pokrenuo reforme koje uključuju zakone o regulaciji radnih sati za domaće i strane radnike, mogućnost tužbi za poslodavce, posebni fond kojim se nadoknađuju neisplaćene plaće te iznos minimalne satnice. Ratificirane su dvije važne povelje o ljudskim pravima, no radnicima se i dalje ne dopušta udruživanje u sindikate. U kolovozu prošle godine Katar je izglasao dva zakona kojima prestaje zabrana radnika da napuste zemlju i da promijene posao bez dozvole poslodavca. Tako je na papiru, a u praksi se malo toga promijenilo, pa robovlasnički pristup poslodavaca traje i danas.