Na današnji dan prije 22 godine, 5. listopada 2000. godine, u Beogradu su održane velike demonstracije u organizaciji Demokratske opozicije Srbije, DOS-a, na kojima su tražili priznanje rezultata saveznih, predsjedničkih i lokalnih izbora održanih 24. rujna 2000, donosi Slobodna Dalmacija.
Prema rezultatima izbora, Vojislav Koštunica, kandidat ujedinjene opozicije koju je činilo 19 stranaka, dobio je 50,24 posto glasova, dok je Slobodan Milošević, koji je čvrsto vladao Srbijom od kraja osamdesetih godina i bio glavni pokretač ratova na prostoru bivše Jugoslavije, osvojio 37,15 posto.
Međutim, Savezna izborna komisija, naravno po MIloševićevom nalogu, ustvrdila je da je Koštunica dobio 49 posto glasova i da se 8. listopada mora ići u drugi izborni krug. Ali DOS nije htio ići na nove izbore i tražio je priznanje izborne pobjede.
"Mi ni u kakav drugi krug ne možemo ići, jer bismo time postali sudionici u krađi biračkih glasova. Prijevara iz prvog kruga ne može se poništiti drugim, petim ili tko zna kojim krugom", rekao je tada Koštunica.
Demokratska opozicia Srbije zatražila je da Milošević do četvrtka, 5. listopada u 15 sati prizna izbornu volju građana.
K tome zatražili su da ostavke podnesu glavni direktor, glavni urednik i urednici Radio-televizije Srbije te da ona promijeni svoju uređivačku polotiku. Završna točka ultimatuma bila je da se na slobodu puste svi koje je MIloševićeva policija uhićivala i progonila već mjesecima.
Policajci položili oružje
Kako se moglo pretpostaviti da srbijanski diktator na takve zahtjeve neće pristati, prosvjednici iz cijele Srbije, ogorčeni izbornom krađom, stizali su u Beograd već od jutra, a od 15 sati građani su pokušavali ući u zgradu Skupštine. Unatoč tome što je "suzavac tekao u potocima", a policija u buljucima, dio demonstranata se oko 15 i 30 sati kroz prozor uspio uvući u jugoslavenski parlament. Pola sata poslije još više građana prodrlo je u saveznu skupštinu, iz koje su se povukli policajci. Oko Skupštine se i pucalo iz vatrenog oružja pa je zdravstvena bilanca bila 65 ozlijeđenih i dvije mrtve osobe, Jasmina Jovanović i Momčilo Stakić.
Demonstranti su polupali skoro sva stakla na zgradi, iz koje je sukljao dim. Zapovjednik beogradske policije oko 17 sati zatražio je razgovor s predstavnicima DOS-a, a sat poslije pripadnici jedne beogradske policijske postaje položili su oružje i priključili se demonstrantima.
Paralelno s time u dimu suzavca događali su se i prosvjedi pred zgradom Radio-televizije Srbije, koja je također zapaljena. Druge TV postaje izvještavale su o stanju na beogradskim ulicama, dok su svi TV kanali RTS-a emitirali serije i spotove.
Vojislav Koštunica kao predsjednik Savezne Republike Jugoslavije, u kojoj je tada bila i Crna Gora, predvečer se obratio građanima s terase Skupštine grada Beograda. Poslije toga bio je i na Radio-televiziji Srbije. Demokratska opozicija Srbije ništa nije prepustila slučaju pa je oformila krizni štab za ključne funkcije u državi, a sastali su se i s prvim ljudima državne i javne sigurnosti. Mnogi prosvjednici na ulicama su ostali do jutra.
Ubojstva novinara i političara
Slobodan Milošević je dan poslije priznao izborni poraz, a Vojislav Koštunica je 7. listopada položio prisegu i postao predsjednik SRJ. To je bio kraj krvave, za Srbiju i cijelu bivšu Jugoslaviju njegove pogubne vladavine.
Miloševićevu padu prethodilo je NATO-ovo bombardiranje u ožujku 1999. zbog etničkog čišćenja kosovskih Albanaca pa je u lipnju Milošević morao potpisati sporazum o povlačenju jugoslovenske vojske i policije s Kosova i Metohije.
Ljudi su bili nezadovoljni ekonomskim stanjem, ali i kriminalom, te političkim ubojstvima novinara Slavka Ćuruvije i političara Ivana Stambolića, koji je Miloševića uveo u politiku, te pokušaj atentata na Vuka Draškovića. Građanima je smetala i medijska cenzura, najviše na RTS-u.
Zanimljivo je da je tada ministar informiranja bio Aleksandar Vučić koji je u listopadu 1998. donio zakon s visokim novčanim kaznama za novinare čije se pisanje kosilo sa politikom Miloševićeva režima pa su mnogi nezavisni mediji morali staviti ključ u bravu, kao u Putinovoj Rusiji na početku rata u Ukrajini. Zbog svega toga opozicija se ujedinila i za izbore izašla sa sloganima "Vreme je", "Gotov je" i "Puk‘o je k‘o zvečka". Pratili su ih i građani pa je na mitingu u Beogradu u travnju bilo više od 200 tisuća ljudi.
Posljedica demonstracija i promjene vlasti jest da je Slobodan Milošević uhićen u travnju 2001. godine zbog financijskih malverzacija, a dva mjeseca poslije izručen je u Haag zbog optužbi za genocid u Bosni i Hercegovini, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u Hrvatskoj i na Kosovu. Umro je u pritvoru Haaškog tribunala 11. ožujka 2006. ne dočekavši presudu.
Premijer Zoran Đinđić ubijen je 12. ožujka 2003. u atentatu zemunskoga klana.
Jedni ga hvale, drugi žale
O događanjima 5. listopada 2000. godine mišljenja su u Srbiji podijeljena, većina ih zove revolucijom, a neki i kontrarevolucijom. Tako je za lanjsku obljetnicu Pokret socijalista, stranka ministra unutarnjih poslova Aleksandra Vulina, taj dan nazvao porazom srpske države koji je "donio jedan nenarodni i antisrpski režim koji je proveo pljačkaške privatizacije i istjerao tisuće radnika na ulice".
Iznenađuje da je Vučićeva Srpska napredna stranka 5. listopada 2000. nazvala jednim od najvažnijih datuma u novijoj povijesti Srbije. Ali to ne smije zavarati, Aleksandar Vučić je tada bio na suprotnoj strani, a već godinama Srbijom vladaju oni koje je tadašnji DOS pobijedio na izborima.
Demokratska stranka je za Radio Slobodna Evropa ocijenila da je 5. listopada "putokaz kako se može i treba boriti protiv sadašnje vlasti koja po mnogim karakteristikama predstavlja nasljednika i sljedbenika režima predsjednika SRJ Slobodana Miloševića".
Liga socijaldemokrata Vojvodine poručila je da je velika greška DOS-a što nije prihvatiio predlog LSV-a da se izvrši lustracija svih pojedinaca iz Miloševićeve vlasti.
Žarko Korać, jedan od lidera DOS-a i potpredsjednik u vladi Zorana Đinđića, za Danas je rekao da je Peti listopada "simbol probuđene nade da Srbija može i drugačije, a ne samo politikom nasilja i nacionalizma. Probuđene nade su uvijek samo šansa, nikada gotova stvar. Od suvremenika ovisi koliko će tu nadu realizirati. Uprkos ogromnim otporima, Srbija se tada počela demokratski mijenjati. I to velikom brzinom", zaključio je Korać priču o jednom od najvažnijih datuma novije srpske političke povijesti.
