Slušajući nedavno nedjeljnu propovijed jednog seoskog župnika, prva asocijacija na nju što me je kao zrakom Duha Svetoga prostrijelila bila je ona poznata misao Karla Marxa kako je religija – “opijum za narod”. Dobro, Marx je prvi najzvučnije tu frazu bio plasirao u javnost, objavivši je u glasovitom svojem eseju “O kritici Hegelove filozofije prava” iz 1844. godine, iako je koju godinu ranije, osvrćući se na političkog pisca i satiričara Karla Ludwiga Börnea, suštinu te metafore planetarno bio patentirao veliki njemački pjesnik Heinrich Heine, govoreći o religiji kao – “duhovnom opijumu”, piše Siniša Vuković u Slobodnoj Dalmaciji.
Svećenik se u rečenoj predici izravno okomio na djecu, a posredno i na roditelje njihove, žaleći se kako ona, djeca, slabo pohađaju župski vjeronauk. Iako djeca kao zaseban predmet već slušaju vjeronauk u sklopu školske nastave izjutra, dušobrižnik naglašava kako je nužno biti još revan i redovan na subotnjoj “dojtrini” u prostorijama župe svečera. Učenicima viših razreda, odnosno njihovim roditeljima, u istoj prilici čak je i priprijetio kako će sljedeće godine svima onima što škivaju župski vjeronauk biti uskraćen sakrament svete krizme iliti potvrde! (Kao da primanje krizme nije ujedno i “potvrda” rastanka od crkve i daljnjeg nedolaska na svete mise, osim na sprovode bližnjima ili na vlastito vjenčanje, odnosno pri sezonskom paradiranju na bogoslužjima o Božiću ili Uskrsu.)
Kraj plandovanju
Ergo, plandovanju mimo župskog vjeronauka u našim dalmatinskim seoskim zaselcima i mjesnim metropolama, slovom šjor kurata, došao je kraj...
Isti taj anonimni prezbiter ponukao me je na pisanje ove “homilije” iz dva razloga. Prvi se ogleda u spoznaji kako je profil njegovog poimanja svećeništva, zapravo, paradigmatski egzemplar većine njegovih kolega koji se s propovjedaonice (uglavnom) nehotičnim trudom nadmeću u disciplini kako sa što više riječi kazati što manje... A drugi je aspekt motivacije ovoga mojega napisa upravo floskuloidni sadržaj sad već njegove seoske propovjednikove, nedjeljne predike kojom je puk preda sobom i ovce paše svoje počastio jednom prekrasno dizajniranom sermonskom manipulacijom.
Sjurivši se, dakle, na učeničku nejač ispred sebe, i roditelje njihove, rečeni je don Pop stao loše plagirati Isukrsta, a tobože posluživši se njegovim modelom nizanja silogizama i izvježbanom tehnikom pripovijedanja u prispodobama. Koreći školarce koji su mu povjereni na fakultativni religiozni odgoj u fušu tijekom slobodnog vikenda, naš je svećenik njihovu apstinenciju od konzumiranja župskoga vjeronauka strogo i svečano povišenim tonom artikulirao isukrstoidnim evanđeoskim usporedbama zorno izloženim u zgodnim slikama.
Ponajprije, za primjer je uzeo nogometaša Luku Modrića, kazavši kako se on nije bio zadovoljio s nekoliko sati propisanoga tjelesnog odgoja tjedno, već je on, mimo školskih obaveza, satima i danima neumorno i krvavo trenirao kako bi sutra postao izvrsnim, jednim od najboljih nogometaša na svijetu, ako ne i najbolji. Kako jedna lasta ne čini proljeće, iskusni pop znao je akonto elementarnih pravila retorike da je Luka Modrić malo za ovaj obrazovni eksperiment, pa je materijalnom tijestu fluidne ideje pridodao i glazbenika Ivu Pogorelića. Naravno, silogistička propaganda slijedi zakonitosti žanra: da je Ivo Pogorelić bio zadovoljan s onih nekoliko predviđenih sati glazbenog odgoja u okviru školske nastave, nikad od njega ne bi bilo svjetskoga virtuoza na glasoviru, bez da on nije mukotrpno i ustrajno kljucao prstima po instrumentu i obdan i obnoć...
I onda slijedi gloriozan finale. Nadahnuti don Pop kani poentirati gestom neprijeporne sugestije, ustvrdivši kako živa mladost pred njim, i muško i žensko, ne može sutra biti dobrim ni ocem ni majkom, ni bratom ni sestrom, ni prijateljem ni prijateljicom ukoliko ne konzumira, pazi sad: župski vjeronauk mimo školske nastave. Malo je, kaže župnik, onih sat-dva zagarantiranih u svjetovnoj obrazovnoj instituciji, pa je od presudne važnosti i dolazak na fakultativnu dojtrinu u don Popa doma u subotu.
Teški logički faul
I sad, zašto je to teški logički faul i odlična manipulacija, idealan grijeh dakle, doduše oprostiv, ali u isti mah i sablažnjiv? Zato što je Luka Modrić satima i danima neumorno i krvavo trenirao upravo kako bi sutra postao izvrsnim, jednim od najboljih nogometaša na svijetu, ako ne i najbolji, a Ivo Pogorelić je mukotrpno i ustrajno kljucao prstima po instrumentu i obdan i obnoć s ambicijom da preksutra možda postane jednim od najboljih pijanista na Kugli zemaljskoj. Manipulacija don Popa je ovdje evidentna, jerbo naša djeca u župi nisu ona koja su kao svoje životno opredjeljenje odabrala duhovno zvanje...
Stoga je ovo bila propovijed koja je agresivna za nedjeljnu svetu misu na selu – ili u gradu, svejedno – i ona je primjerena samo ako je izgovorena sjemeništarcima ili bogoslovima, budućim svećenicima i redovnicima dakle. A ne “civilima” koji napučuju naše župe i crkve. Ovo nije izolirani slučaj, spomenuh već, budući se radi o paradigmi dominantnoj u našoj dušobrižničkoj praksi, već je ovo samo jedna od klicâ što pale asocijacije na onu slavnu Marxovu, odnosno Heineovu sentencu.
Istodobno, pri govorenju o župskom vjeronauku, ili vjeronauku općenito, čini mi se nužnim spomenuti i još jedan duboki nesporazum. I sâm sam kao dijete pohađao vjeronauk gdje mi je do četvrtog razreda osnovne škole vjeroučiteljica bila blagopočivša časna sestra Marija Goretti, čije ime s veseljem i ne bez ponosa ističem, a od petog do osmog dojtrinu mi je držao velečasni čije ću ime ovdje izostaviti jer je, hvala budi Bogu, još uvijek živ, pa da mu, možda – s njegove promatračnice gledajući – ovo moje slobodarsko esejče pisano bez sjemeništarske “uškopljenosti” – ne naškodi. (Pa da ispadne, slobodibože, kako me je on još zarana – “krivo nasadio”!) Premda brojni svećenici, poglavito oni s manjim konfekcijskim brojem mudanata, javno ne lajkaju, ali duboko u sebi radosno likuju kad netko od nas laika glasno izgovori ono što oni misle, a što im priječi naglas reći tijesna doktrinarna brnjica...
Iz mojih i najranijih i zrelijih vjeronaučnih vremenâ pamtim samo prekrasne uspomene. Druženje i igra po čimatoriju, ali i impicavanje naših duhovnih autoriteta među bancima u crkvi, bila je važna osovina u mehanizmu naših djetinjstava. Išli smo i na izlete, molili Boga, učili i veselo odrastali. Jedini nesporazum, s današnjeg vidikovca motreći, jest nedostatak obrazovanja iz kršćanske kulture i njezine terminologije. A i dandanas je to prisutno u praksi naših i školskih i župskih vjeronauka, jer se djeci riječi kršćanstvo i katolicizam serviraju kao sinonimi.
Koliko je tko kršćanin
Ispitajte osmaše, ispitajte i maturante, pitajte ih što je to kršćanstvo, a što katolicizam? Većina neće znati kazati kako je kršćanstvo plašt pod kojim se konsupstancijalno – poput tri Božanske osobe: Otac, Sin i Duh Sveti – nalaze i katolici i pravoslavci i protestanti. A u javnoj komunikaciji puna su nam usta kršćanstva i mlataramo okolo parolama i transparentima po kojima se većina među nama deklarira kršćanima... Koliko smo kršćani znat ćemo po tome čestitamo li mi katolici braći i sestrama pravoslavcima Božić i Uskrs, i obrnuto.
Znat ćemo i po tome prihvaćamo li i prijatelje iz reformatorskih crkava kao našu kršćansku subraću, i obrnuto?
Uče li danas naša djeca na vjeronaucima u školi i(li) župi odgovore na ova gornja pitanja? Je li ekumenizam unišao u naš katekizam? Obratite pažnju, svećenici često preko svete mise naglašavaju kako smo mi kao kršćani pozvani na ovo i na ono, a jesmo li ikada bili pozvani s oltara ljubiti svoju braću pravoslavce i protestante? Jesmo li pozvani ljubiti čovjeka, bez obzira na to kako se manifestirale razlike među nama, i svjetovne i sakralne?
Marx i Isukrst u tome su isti.