Imala sam tu (ne)sreću da budem jedna od onih koji su u nedjelju popodne morali putovati iz Zagreba za Split. Iako su meteorolozi najavili nevrijeme i mećavu, nisam imala mogućnost izbora i zbog neodgodivih obveza nisam mogla ostati kod kuće. U subotu popodne imala sam neki sastanak u predgrađu Zagreba koji je potrajao do navečer, piše Slobodna Dalmacija.
Znajući da će u nedjelju na cestama biti ludnica, što zbog snijega, što zbog utakmice, zaključila sam da mi je najpametnije putovati vlakom. Iako je sporiji od autobusa, sigurnija sam bila u njegov polazak. Sva sreća da sam odmah u petak uzela kartu. Nakon kupnje mi je bilo žao što se nisam odmah sjetila i tražila mjesto pored stola, onda bih mogla izvaditi laptop pa pogledati neki film, obaviti nešto posla, već nekako sama sebi skratiti tih šest sati.
- Ma nema veze, neće nitko drugi ni ići pa ću se sama tamo smjestiti. Putovala sam na toj relaciji dosta često i u vlaku nas bude toliko da se možemo na prste jedne ruke prebrojati, razmišljala sam zadovoljno. Obavila sam sve što sam trebala i nedjelju ujutro dočekala s idilom pod prozorom. Snijega je napadalo dosta, dovoljno da izgleda savršeno, a vožnja po Zagrebu prošla je bez ikakvih problema.
Uzela sam bocu vode "da mi se nađe" i jedan od onih chick lit romana savršenih da ih pročitate na putu i do dolaska kući potpuno zaboravite cijelu radnju. A onda, na kolodvoru - šok!
Sjedilo se po podu, nije bilo mjesta...
Uvjerena u svoju lukavost mislila sam da se nitko drugi neće sjetiti da vlakovi voze ako su ceste zatvorene. Pretpostavljate već i sami, s panikom u očima grozničavo sam tražila svoje mjesto. Srećom, čekalo me spremno i prazno. Nije imalo stol zbog čega sam gledanje serije morala otpisati, a i nezgodno mi je bilo ispružiti noge. No, dovoljno sam horor poruka dobila od prijatelja i obitelji koji se nisu mogli na pomaknuti s mjesta da zapravo budem sretna što uopće mogu kući.
- U Splitu bi trebali biti oko devet i trideset, kazao je jednom od putnika kondukter što mi je ulilo nadu da će ovaj put ipak proći kako je i planirano. Gadno smo se prevarili i ja i kondukter, prvi problemi dogodili su se čim smo napustili zagrebačku okolicu i prije našeg prolaska su morali čistiti prugu kako bismo mogli proći.
Mahnito sam provjeravala stranicu od Hrvatskih željeznica i pokušavala izračunati koliko kasnimo, a ta je brojka samo rasla i rasla. Kako je trenutak našeg dolaska u Split bio sve dalji i dalje, ja sam se tješila da sam na toplom i na putu. Govorila sam sama sebi da sam jedna od rijetkih koja će te večeri iz unutrašnjosti doći do Dalmacije, iako to i nije baš bila istina kada uzmemo u obzir koliko je ljudi putovalo. Sjedilo se na prolazimo, prtljaga je ostajala na leđima, a stvarali su se redovi i za wc. Oni koji su putovati s ljubimcima imali su pune ruke posla kako njihov mezimac ne bi poludio. Ništa bolje nije bilo ni onima koji su putovali s djecom koja su se, onako kako im i godine nalažu, uskomešala na prvoj većoj pauzi. Žao mi je što nisam snimila nekoliko trenutaka tog ludila, moglo je idealno poslužiti za primjer prave kakofonije.
‘Kad smo u Splitu?‘
Oni koji su kroz Liku zapeli u autobusima i mogli se nekako prebaciti do željezničke stanice to su i učinili pa smo tako na svakoj od postaja ukrcavali hrpice promrzlih koji su onda neuspješno tražili slobodna mjesta prolazeći iz jednog u drugi vagon. Bez imalo pretjerivanja, bilo je kaotično, ali i smireno. Osim nekoliko dežurnih grintala koja su od konduktera pokušavala saznati točan termin dolaska kao da on sam rukama miče snijeg i gura vlak naprijed, većih problema nije ni bilo. Pomirili smo se sa sudbinom i klizili kroz bjelinu, a svakih par minuta netko bi se sjetio "Vlaka u snijegu" pa se sam sebi smijao na tu (ne)originalnu dosjetku.
Posebno je zabavno bilo kada je jedan od lokalnih portala objavio da se putnički vlak iz Zagreba do Splita stigao bez problema i zastoja što je vagonom pronilo podsmijeh. Ma kakav Split, pa nismo još ni Gračac prošli, to je samo "čistač" pruge! Da budem potpuno iskrena, malo sumanutog smijeha dobro nam je i došlo nakon što smo sedam sati sjedili bez svježeg zraka.
Nakon Knina nismo imali većih problema i put je stvarno prošao u najboljem redu, stanke su bile dovoljne samo da oni koji su naumili uđu i izađu na svojim stanicama. Putovanje je umjesto šest sati trajalo njih deset, a onda smo nakon jedne pročitane knjige, napisanog članka i odgledane serije (hvala Netflixu na mobilnoj verziji!) i stigli.