Što će se dogoditi ako Putin u Ukrajini ipak upotrijebi taktičko nuklearno naoružanje? Znači li to da bi na relaciji Rusija-Zapad odmah poletjele strateške nuklearne rakete? Ta pitanja nadvila su se nad svijet ovih dana, a odgovori nisu jednostavni, iako je zapravo svaki zastrašujući, piše Slobodna Dalmacija.
Većina nas odmah zamišlja nuklearni Armagedon, brisanje Berlina, Londona… Uostalom, neki ruski tvrdolinijaši otvoreno su od početka rata u Ukrajini prijetili takvim ishodom, ali ne, ne ide to nužno tako, odgovara nam na upit Denis Krnić, bivši novinar "Slobodne" i vojni komentator temeljito upućen u ruski nuklearni arsenal i doktrinu.
Podsjeća nas na četiri uvjeta - koji se navode u najnovijoj verziji tog dokumenta iz 2020. godine - pod kojima Rusija kreće s aktivacijom svojeg nuklearnog naoružanja:
1. Ako netko napadne nuklearnim naoružanjem Rusiju ili njezine saveznike;
2. Ako Rusija registrira lansiranje tuđih nuklearnih raketa prema njoj i njezinim saveznicima;
3. Ako netko konvencionalnim naoružanjem napade ruske vojne i civilne ustanove koje upravljaju nuklearnim naoružanjem;
4. Ako netko konvencionalnim napadom nanese takva razaranja da ugrozi opstanak ruske države i naroda.
Krnić je, štoviše, uvjeren da u prvoj fazi rata nuklearne vrste Rusi ne bi krenuli jednim udarom "brisati" površinske ciljeve, velike gradove, šire teritorije: "Nema potrebe za nuklearnim holokaustima. To je stari pristup iz vremena Hladnog rata, s novim tehnologijama taj koncept je prevaziđen."
Po njemu, umjesto europskih metropola, Rusi bi u prvoj fazi rata sa Zapadom vjerojatno prvo tukli baze američkog proturaketnog štita u Poljskoj i Rumunjskoj, sela Redzikowo i Deveselu.
Kaže da te udare "ne bismo ni vidjeli, jer bi oni bili izvedeni penetracijskim nuklearnim bombama". One prodiru duboko u zemlju i razaraju tamo ukopanu vojnu infrastrukturu - raketne silose, skladišta, itd...
U nastavku te faze rata vjerojatno bi se gađali NATO-ovi zapovjedni centri, a za to bi se koristile nuklearne bombe malog punjenja, tzv. low-yield nukes.
"Nema potrebe razarati cijele gradove i države, kad i ovako, vrlo precizno, taktičkim nuklearnim naoružanjem po točkastim ciljevima možeš nanijeti ozbiljne vojne udare", uvjerava nas Krnić, ali pitanje koje neizbježno slijedi jest kako bi Zapad uzvratio, pod pretpostavkom da prethodno ne bi uspio neutralizirati ruske projektile svojim proturaketnim štitovima.
Naravno, računamo li pritom da ni NATO ne bi odmah za odmazdu bacao atomske bombe na velike ruske gradove.
Krnić kaže da bi "trebalo dosegnuti zapovjedna mjesta ruskih nuklearnih snaga u Podmoskovlju i lansirna mjesta duboko u ruskom teritoriju, što nije jednostavno. Ovo prvo može se, recimo, izvesti hipersoničnim raketama Dark Eagle koje su Amerikanci lani dopremili u Njemačku".
No, lako je igrati ovakve "ratne igre" na papiru ili računalnom simulatoru, ali kad one krenu lako se mogu oteti kontroli i brzo prerasti "točkaste" i "taktičke" napade. Naravno da se mora računati s time da rat Rusije i Zapada taktičkim nuklearnim naoružanjem zapravo i nije moguć bez eskalacije do razine upotrebe strateškog nuklearnog naoružanja.
Naročito ako uzmemo u obzir ono na što Krnić upozorava, a to je da SAD nemaju nuklearne taktičke rakete:
"Ima Francuska, ali njihova doktrina upotrebe nuklearnog oružja predviđa aktivaciju samo u slučaju da netko napadne izravno Francusku. Ni Velika Britanija također nema taktičko nuklearno naoružanje. Imaju strateško, koje se nalazi na njihovim podmornicama Vanguard."
Dakle, kako bi uopće Zapad ekvivalentno uzvratio na eventualni ruski napad taktičkim nuklearnim raketama? Čime? Stoga, u postojećem odnosu snaga, nitko zdrave pameti ne može posve isključiti mogućnost pravog nuklearnog rata strateškim interkontinentalnim raketama.
Pogotovo jer ne možemo automatski računati na zdrav razum na Putinovu "dvoru", iako iz Kremlja posljednjih dana stižu nešto pomirljiviji tonovi vezani uz mogućnost "isukavanja" nuklearnog oružja.
Istina, prema njihovoj nuklearnoj doktrini, Rusija upotrebu nuklearnog oružja smatra posljednjom mjerom. No, u verziji ovog dokumenta iz 2020. godine, uvjeti pod kojima se nuklearno oružje može koristiti su - prošireni.
Iako se doslovce navodi da Rusija “ulaže sve potrebne napore da smanji nuklearnu prijetnju i spriječi pogoršanje odnosa među državama”, dokument sadrži i popis “prijetnji” koje bi trebalo neutralizirati i shodno tome bira se oblik nuklearnog odvraćanja:
1. Raspoređivanje borbenih snaga, kao i vozila za transport nuklearnog oružja, na područjima koja graniče s Rusijom i njenim saveznicima i u pomorskim područjima;
2. Raspoređivanje prouraketnih odbrambenih sustava, balističkih raketa, projektila srednjeg i kratkog dometa, visokopreciznog nenuklearnog hipersoničnog oružja, jurišnih dronova i oružja s usmjerenom energijom;
3. Raspoređivanje sustava proturaketne odbrane u svemiru. Postojanje nuklearnog ili drugih vrsta oružja za masovno uništenje koje se može koristiti protiv Ruske Federacije i njenih saveznika, kao i mehanizama isporuke tog oružja;
4. Nekontrolirano širenje nuklearnog oružja i sredstava njegove isporuke, tehnologije i opreme neophodne za njegovu proizvodnju. Raspoređivanje nuklearnog oružja i sredstava njegove isporuke na teritorijama nenuklearnih država.
I tu se vraćamo na ona dva nesretna sela u Rumunjskoj i Poljskoj koja bi, moguće, po Denisu Krniću bili prvi ciljevi nuklearnog napada Rusije na Zapad.
Oba su već dugo trn u Putinovu oku. Bude li se Ukrajina približila NATO-u, rekao je ruski predsjednik prije početka invazije na ovu zemlju, “bit će puna oružja. Suvremeno ofenzivno oružje bit će raspoređeno na njenom teritoriju baš kao u Poljskoj i Rumunjskoj”.
Nema uopće dvojbe da ta dva NATO punkta Putin smatra prijetnjom i mogućom izlikom za (nuklearni) udar.
Ruski predsjednik je ljut zbog američkih projektila u blizini ruske granice još otkako je rumunjska baza otvorena 2016., a ona poljska je udaljena samo oko 160 kilometara od ruskog teritorija i jedva 1300 kilometara od Moskve. “Postavljamo li mi projektile u blizini granice SAD-a? Sjedinjene Države su te koje sa svojim projektilima već stoje pred našim vratima”, rekao je Putin lani u prosincu na svojoj godišnjoj konferenciji za novinare.
Poljska baza ima sofisticirane radare sposobne pratiti neprijateljske projektile i voditi rakete presretače da ih obore. Također je opremljena raketnim bacačima MK 41, a Rusi brinu da se mogu lako prenamijeniti za ispaljivanje ofenzivnih projektila poput Tomahawka.
Rusija već dugo smatra ovaj proturaketni NATO štit opasnim američkim pokušajem da umanji značaj glavnog jamca njezina statusa velike sile - golemog nuklearnog arsenala. Mogućnost da bi SAD mogle oboriti ruske balističke projektile potkopava hladnoratovsku doktrinu uzajamno osiguranog uništenja, prema kojoj niti jedna od dviju najvećih nuklearnih sila nikada ne bi riskirala nuklearni rat jer bi to značilo da će obje biti uništene.
Taj sporazum bio je na snazi 30-ak godina da bi se onda, po Putinovom viđenju, počela stvarati opasna neravnoteža. Naime, u prosincu 2001. američki predsjednik George W. Bush razbjesnio je tada novog ruskog lidera povlačenjem iz Ugovora o antibalističkim projektilima iz 1972. i naredio Pentagonu da izgradi sustav za obranu od moguće prijetnje projektila iz - Irana.
“SAD je učinio što je učinio - povukao se iz sporazuma. Sada su lanseri antibalističkih projektila raspoređeni u Rumunjskoj i postavljaju se u Poljskoj”, rekao je Putin. A to se već može shvatiti kao jedna od "prijetnji" koje se spominju u ruskoj nuklernoj doktrini.
NATO-ove Vojne baze u Poljskoj i Rumunjskoj dokaz su Putinu za ono što on vidi kao prijetnju koju predstavlja širenje NATO-a prema istoku i dio njegovog opravdanja za napad na Ukrajinu.
Američki kontraadmiral Tom Druggan izjavio je da proturaketni štitovi u ove dvije zemlje "nisu posebno usmjereni na prijetnje iz Rusije, unatoč onome što oni govore". Međutim, ta američka uvjeravanja da su oni tu samo radi prijetnje iz Irana poljuljana su za Trumpova mandata, kada je ovaj izjavio da će američki obrambeni sustavi "otkriti i uništiti svaki projektil lansiran protiv SAD-a bilo kad i bilo gdje."
Washington je također uvjeravao Moskvu da njegove dvije lokacije za raketnu obranu u istočnoj Europi uopće nemaju ofenzivne sposobnosti koje bi se lako mogle okrenuti protiv ruskih ciljeva, odnosno da projektili presretači raspoređeni na tim lokacijama "ne mogu potkopati ruske sposobnosti strateškog odvraćanja" i "ne mogu se koristiti u ofenzivne svrhe".
Presretači navodno ne mogu pogoditi ciljeve na zemlji, već samo objekte u zraku. "Osim toga, mjestu nedostaje softver, hardver i infrastruktura potrebna za lansiranje ofenzivnih projektila", poručili su iz NATO-a.
No, neki neovisni stručnjaci vjeruju da, premda bi trebali preinaku softvera i neke druge promjene, lanseri MK 41 instalirani u Poljskoj i Rumunjskoj mogu ispaljivati ne samo obrambene presretače, već i ofenzivne projektile. Matt Korda, analitičar u Federaciji američkih znanstvenika, rekao je da "bez vizualnih pregleda ne postoji način da se utvrdi jesu li hardver i softver specifični za ofenzivni Tomahawk instalirani na lokacijama u Rumunjskoj i Poljskoj".
Thomas Graham, koji je bio viši direktor za Rusiju u Vijeću za nacionalnu sigurnost predsjednika Georgea W. Busha, rekao je da Moskva nikad nije povjerovala uvjeravanjima Washingtona kako je njezin proturaketni obrambeni sustav usmjeren samo na Iran, a ne na Rusiju.
To pitanje, dodao je, za Kremlj je postalo simbol posthladnoratovskog poretka koji Rusi smatraju opasno jednostranim i koji sada pokušavaju revidirati vojnim prijetnjama. "Trenutna kriza je stvarno puno šira od Ukrajine", rekao je Graham. “Ukrajina je točka poluge, ali više se radi o Poljskoj, Rumunjskoj i Baltiku. Rusi misle da je vrijeme da revidiraju posthladnoratovsko rješenje u Europi u svoju korist.”
Rečeno je to prije rata u Ukrajini, stvari su odmakle daleko od (post)hladnoartovskih tenzija, a tu se onda ponovno vraćamo na jezovito pitanje potencijalnog otponca za onaj najvrući, nuklearni rat.