Atentati su oduvijek šokirali javnost, ali su kroz povijest dugo bili često sredstvo političke eleminacije i prečica prema promjenama, još od rimskih vremena. Danas ih se u zemljama razvijene demokratske kulture prilično rijetko prakticira, zbog čega je ubojstvo bivšeg japanskog premijera toliko i šokiralo svijet, no nije oduvijek i posvuda bilo tako, piše Slobodna Dalmacija.
Rivali Vladimira Putina, poput oporbenoga vođe Borisa Nemcova, likvidirani su nasred Crvenog trga još prije samo nekoliko godina. A Amerika, kolijevka tzv. slobodnog svijeta, odnjihala je i neke od najslavnijih atentatora u svjetskoj povijesti.
Ubojstvo američkog predsjednika Abrahama Lincolna u kazalištu 1865. godine bilo je jedno od onih koja su duboko potresla ovu zemlju. Ubio ga je špijun poraženih konfederacijskih snaga, ljut zbog Lincolnova zalaganja za slobodu Afroamerikanaca i ishoda građanskog rata.
Borba protiv rasizma koštala je glave i Martina Luthera Kinga, koji je također smaknut u atentatu. Glavni čovjek američkog Pokreta za građanska prava ubijen je četvrtog travnja 1968. godine, dok je stajao na balkonu motelske sobe. Njegovo ubojstvo potaknulo je potom velike rasne nemire u više od 60 američkih gradova. Kingov ubojica bio je James Earl Ray, bijeli katolik koji je očajavao zbog crnačkih zahtjeva za jednakopravnošću: priznao je krivnju čime se zaštitio od smrtne presude, te je osuđen na 99 godina zatvora.
John Fitzgerald Kennedy, omiljeni američki predsjednik i tihi reformator, vjerojatno je žrtva najčuvenijeg svjetskog političkog atentata, slavnog i po do danas krajnje misterioznim naručiteljima. Njegova režija vezuje su kuloarski za FBI, SSSR, Kubu, mafiju, vojnu industriju... Vrijeme Kennedyjeva mandata u Bijeloj kući smatra se najuzbudljivijim razdobljem 20. stoljeća: Svemirska utrka, Pokret za građanska prava, Kubanska kriza, nuklearna prijetnja, gradnja Berlinskog zida i početak rata u Vijetnamu, pa ni njegov kraj nikako nije mogao biti dosadan. Službeni atentator na JFK-a bio je Lee Harvey Oswald, navodni komunistički simpatizer, no tragedija u Dallasu dodatno je zamućena pucnjima Jacka Rubyja u Oswalda netom nakon privođenja, pred televizijskim kamerama. Ruby je svojim činom potaknuo brojne teorije zavjera i ostavio do danas Kennedyjev atentat pokriven motivacijskim misterijem. Osam godina nakon Johna, mentalno poremećeni anticionist Sirhan Sirhan ubio je u atentatu i njegova brata Bobbyja Kennedyja.
Jedan od atentata koji su korjenito definirali ne samo povijest naših prostora, nego i cijele Europe i svijeta, bio je onaj sarajevski iz 1914., na austrougarskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda. Ova je asasinacija bila formalni povod za početak Prvog svjetskog rata. Atentator Gavrilo Princip, jedan od revolucionarnih idealista iz organizacije Mlada Bosna, smaknuo je na obali Miljacke hicima iz pištolja princa i njegovu suprugu Sofiju u znak protivljenja austrijskoj okupaciji Bosne i Hercegovine, zalažući se za njezino ujedinjenje s drugim južnoslavenskim zemljama.
Sličan politički atentat, no s izostankom širih fatalnih posljedica, dogodio se 1934. u francuskom Marseillesu. Žrtva je ovaj put bio jugoslavenski kralj Aleksandar Karađorđević, a organizatori hrvatska ustaška organizacija i organizacija makedonskih nacionalista, VMRO. Hrvatski i makedonski nacionalisti su nakon Šestosiječanjske diktature i donošenja oktroiranog Ustava odbijali život pod srpskom kraljevskom dominacijom. Atentator na Aleksandra je bio Vlado Černozemski, član VMRO-a, te je prilikom hapšenja nasmrt isječen sabljama. U pucnjavi je prije uspio pogoditi i francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua, koji je ubrzo, kao i Aleksandar, također iskrvario i umro.
Režimska propaganda na Oplencu plasirala je naknadno priču da su zadnje riječi 'kralja Ujedinitelja' bile 'Čuvajte mi Jugoslaviju', makar je navodno stvarno rekao: 'Ubiše me, p...a im materina!'
Valja imati na umu da se par godina prije Aleksandrova smaknuća dogodio Hrvatima najvažniji atentat u novijoj političkoj povijesti. Dvadesetog lipnja 1928. u dvorani beogradske Narodne skupštine ubijena su dva hrvatska zastupnika, dva su ozlijeđena, a jedan, mitski narodni i seljački vođa, smrtno je ranjen te je ubrzo preminuo: Stjepan Radić. Pokolj je počinio srpski zastupnik Puniša Račić iz Narodne radikalne stranke, i to neposredno nakon istupa za parlamentarnom govornicom.
Masovno ubojstvo je najavio riječima: “Otvoreno kažem da ću upotrijebiti i drugo oružje da zaštitim interese srpstva.” Nakon graje na taj njegov iskaz, izvadio je iz džepa revolver te prvo pucao u zastupnika HSS-a dr. Ivana Pernara, zatim je pokušao naciljati Svetozara Pribičevića (Radićevog srpskog saveznika u skupštini), no ovaj se uspio skloniti. Metak namijenjen Pribičeviću ubio je, međutim, hrvatskog zastupnika Đuru Basaričeka,a sljedeći metak Puniša Račić uputio je u Stjepana Radića koji je sjedio u prvoj klupi. Nakon što je Stjepanov nećak Pavle Radić potrčao na Račića, ovaj je povikao: “Ha! Baš tebe trebam!” i ubio ga, a na kraju je pucao i u hrvatskog zastupnika Ivana Granđu, te mirno izašao na ulicu.
Puniša Račić uhićen je i formalno osuđen na 20 godina zatvora, no živio je cijelo vrijeme pod brižnom paskom kraljeva režima, za čiji račun je izvršio krvoproliće, kao neupitni srpski heroj. Upravitelj zatvora ustupio mu je čitav prvi kat svoje vile izvan zatvorskog kruga, a imao je i tri kažnjenika kao osobnu poslugu. Pravu kaznu dočekao je Puniša Račić tek 1944. godine, kad su ga po ulasku u Beograd strijeljali Titovi partizani.
Srbi su poznati kao atentatori i na vlastite političke vladare, a ne samo na tuđe. Od kneza Mihajla Obrenovića pa preko kralja Aleksandra Obrenovića do modernih vremena. Svakako je najfatalnije ubojstvo po modernu Srbiju, od kojeg se do danas nije oporavila, ono premijera Zorana Đinđića iz 2003. godine. Ubijen je na stepeništu vladine zgrade snajperskim hicem pravo u srce. Otponac na pušci je stisnuo policijski časnik Zvezdan Jovanović Zveki, pripadnik kontroverzne državno-kriminalne postrojbe Miloševićeva režima, 'Crvenih beretki'.
Bio je to metak koji je prekinuo sve reformske napore demokratskih snaga da Srbija izađe iz mračnog tunela Miloševićeve nacionalističke, osvajačke i krvave epohe. Psi rata i njihovi politički sponzori nisu Đinđiću oprostili ni izručenje vožda na suđenje u Haag. Prema sudskoj presudi, ubojstvo Đinđića je Zvezdanu Jovanoviću naložio Milorad Ulemek Legija, bivši pripadnik Legije stranaca i Srpske dobrovoljačke garde, tad zapovjednik 'Crvenih beretki'. Osuđen je na 40 godina zatvora, jednako kao i Đinđićev formalni atentator.