Ruski dezerter Nikita Čibrin pobjegao je iz najzloglasnije Putinove postrojbe, čuvene po brojnim zločinima počinjenim u Buči. Kaže da se dobro sjeća kako su njegovi kolege u ožujku bježali nakon što su silovali dvije Ukrajinke sjeverozapadno od Kijeva, donosi Slobodna Dalmacija.
“Vidio sam ih kako trče pred nadređenima, a onda sam saznao da su silovatelji. Silovali su majku i kćer”, ispričao je Čibrin CNN-u. Njihovi su zapovjednici na kraju ipak slegnuli ramenima kad su saznali što su učinili. Silovatelji su kasnije bili i pretučeni, kaže, ali nikad nisu zbilja kažnjeni niti su i dana proveli u zatvoru. Jednostavno su samo otpušteni i iz rata poslani kući.
Čibrin je bivši ruski vojnik iz Jakutska, najhladnijeg grada na svijetu. Služio je u 64. posebnoj gardijskoj motoriziranoj brigadi, jedinici optuženoj za ratne zločine u Buči, Borodianki i drugim gradovima i selima oko Kijeva. Dezertirao je u rujnu i potom pobjegao u Europu preko Bjelorusije i Kazahstana.
Ukrajinsko ministarstvo obrane u travnju je vojnike iz Čibrinove brigade označilo ratnim zločincima, nakon što su s povlačenjem ruskih snaga iz Kijevske regije otkrivene masovne grobnice i brojna mrtva tijela koja su ležala na ulicama. Čibrinovi vojni dokumenti, u koje je CNN dobio uvid, pokazuju da je njegov zapovjednik doista bio Azatbek Omurbekov, pukovnik koji je vodio 64. posebnu gardijsku motostreljačku brigadu. Omurbekov je poznat kao “Mesar iz Buče”, te se zbog zločina svoje jedinice nalazi pod sankcijama Europske unije i Ujedinjenog Kraljevstva, dok su Sjedinjene Države na crnu listu stavile cijelu njegovu brigadu.
Kremlj je zanijekao bilo kakvu umiješanost u masovna ubojstva u okolici Kijeva, te do danas tvrdi kako su slike tamošnjih mrtvih civila konstrukcije i laž. Štoviše, ruski predsjednik Vladimir Putin dodijelio je zločinačkoj postrojbi na čelu s pukovnikom Omurbekovim počasni naziv ‘gardijske‘ te je posebno pohvalio zbog njenog "herojstva" i "hrabrih akcija". Bivši pripadnik ove jedinice, Nikita Čibrin, kaže da nije vidio ništa od toga navodnog herojstva, ali jest mnoge od zlodjela. Lako bi mogao postati ključni svjedok na suđenju za ruske zločine u Ukrajini pred međunarodnim kaznenim sudom, kad do njega dođe. Govoreći za CNN u europskoj zemlji u kojoj je zatražio politički azil, Čibrin je potanko naveo neke brutalnosti kojima je osobno svjedočio i o kojima je čuo priče suboraca, te dodao da bi sve bio spreman ponoviti i pred pravosuđem. Tvrdi i kako sam nije počinio nijedan zločin.
“Nisam osobno vidio ni ubojstva, ali sam vidio silovatelje kako bježe, kako ih progone nadređeni jer su počinili silovanje”, rekao je. Također je rekao da je postrojba imala “izravnu zapovijed za ubijanje” svakoga tko je dijelio informacije o ruskim položajima, bilo da je vojnik ili civil.
"Ako je netko imao telefon - smjeli smo ga bez pitanja upucati", ispričao je. Neki ljudi u 64. zasebnoj gardijskoj motostreljačkoj brigadi bili su itekako sposobni ubijati nenaoružane civile, tvrdi, bilo je manijaka koji su prosto uživali u ubijanju. Čibrin je opisao i raširenu pljačku, ruski vojnici su iz kuća uzimali računala, nakit i sve drugo što su htjeli.
“Oni to uopće nisu skrivali. Mnogi iz moje postrojbe su, kada smo krajem ožujka otišli iz Lipovke i Andreevke, sa sobom odveli ukradene civilne automobile i prodali ih poslije u Bjelorusiji. Vrijedio je mentalitet: ako nešto ukradeš, dobar si. Ako te nitko ne uhvati, još bolje! Ako vidiš nešto što je skupo, ukradeš to i ne budeš uhvaćen, idealan si.” – kazao je bivši ruski borac. Što se tiče zapovjednika zloglasne postrojbe, rekao je da su bili jako dobro upoznati i sa silovanjima, i s ubojstvima, i s pljačkama, ali su bili malo zainteresirani za pravdu. Bilo im je svejedno, te zapravo nije bilo nikakve reakcije.
Ruski dezerter ne sumnja da će Rusija na kraju izgubiti rat protiv Ukrajine, ali se boji da će do tad biti izgubljeno još puno ljudskih života. „Rusija neće stati dok se ne prolije velika krv, dok svi ne pomru. I vlastiti vojnici su za njih samo topovsko meso, ne poštuju ih nimalo”, smatra bivši Putinov ratnik.
Nakon što je iz prve ruke vidio borbe, rekao je da oprema koju ruski vojnici imaju nikako nije dorasla oružju kojem Ukrajina danas ima pristup. Dok Ukrajina dobiva neka od najnaprednijih oružja svojih zapadnih saveznika, ruska vojska se uglavnom oslanja na opremu iz sovjetske ere korištenu 80-ih tijekom rata u Afganistanu.
“Naravno da će Rusija izgubiti, jer cijeli svijet podržava Ukrajinu. Samo glup čovjek može još misliti da će oni pobijediti. Mislili su da će okupirati Kijev za tri dana, mislili su da će ih Ukrajinci dočekati cvijećem. Ali rečeno im je da odjebu i gađani su molotovljevim koktelima.”
Ljudi u njegovoj postrojbi su, prema Čibrinovom svjedočenju, bili izuzetno loše pripremljeni za borbu. Obuka koju je njegova jedinica prošla sastojala se od kratkog tečaja zapovjednika koji su im dali oružje, metu i 5000 metaka. Kratku vojnu obuku imali su zajedno s bjeloruskom vojskom.
“Nakon par ispucanih rafala bio si slobodan. Nitko ništa nije radio, nije bilo stvarnog treninga. Radio sam s računalom, u uredu, radio sam kao kosilica. Nedostatak uvježbanosti postao je jako očit po dolasku u Ukrajinu. Isti ljudi koji su se hvalili da su "kao Rambo" vratili su se slomljeni za par dana, prije nego su se valjano rasporedili. Nisu imali snage ni razgovarati kad su se vratili s okupiranog teritorija. Vidjeli su rat, vidjeli su poraz, vidjeli su kako njihovi suborci ubijaju nedužne ljude, vidjeli su leševe. Shvatili su odmah sve, ali nisu mogli nikud pobjeći.”
Čibrin je navodno dospio u Ukrajinu nakon što je rekao komandantu da ne želi u rat. Zapovjednik mu je na to zaprijetio da će imati velikih problema i on i obitelj, te ga je strpao u specijalno vozilo i zaključanog otpremio u Ukrajinu. Bio je tamo dok se 64. zasebna gardijska motostreljačka brigada krajem ožujka nije povukla iz okolice Kijeva, te se sa svojom jedinicom onda vratio u Bjelorusiju.
Rekao je da je patio od ozljede leđa i da je iz Bjelorusije otišao u vojnu bolnicu u Rusiji, ali je bio prisiljen vratiti se u Ukrajinu opet u svibnju. Ovaj put je poslan u Harkivsku regiju, a potom u šume oko Izjuma. Tamo je konačno pronašao priliku za bijeg: primijetio je da zapovjednici drugih postrojbi za mito puštaju neke da kamionom napuste Ukrajinu, te je uskočio u jedan takav. Dospio je na rusku granicu i iznova tražio liječničku pomoć, te je mjesec dana u rodnom kraju proveo u bolnici. Kad mu je ponuđeno da potpiše da će se opet vratiti u vojsku, odlučio je pobjeći: najprije je iz dalekoistočnog grada Habarovska gdje je bio stacioniran pobjegao u St. Petersburg, a potom vlakom u Bjelorusiju. Iz Bjelorusije se uz pomoć posrednika prebacio u Kazahstan, a onda u Europu, na svoju trenutnu lokaciju.
