Jedna od prvih stvari koje je Vladimir Putin poduzeo kada je 2000. godine postao ruski predsjednik je poziv kojeg je uputio tadašnjem NATO-ovm tajniku Georgeu Robertsonu. “Pitao je: ‘Kada ćete nas pozvati da se pridružimo NATO-u?‘, a ja sam odgovorio : ‘Mi ne pozivamo ljude da se pridruže NATO-u, oni se prijavljuju za članstvo.‘ On je na to rekao: ‘Pa, mi nećemo stajati u redu s puno zemalja koje nisu bitne‘. Zaista je želio biti dio tog sigurnog i stabilnog prosperitetnog Zapada”, posvjedočio je Robertson, donosi Slobodna Dalmacija.
Takav opis Putinovih želja i planova odgovara s onim što je tada rekao u BBC-jevom intervjuu; da ne bi isključio ulazak u NATO "ako i kada se stavovi Rusije uzmu u obzir kao stavovi ravnopravnog partnera". Također je priznao da mu je teško zamisliti NATO kao neprijatelja. “Rusija je dio europske kulture. I ne mogu zamisliti svoju vlastitu zemlju izoliranu od Europe i onoga što često nazivamo civiliziranim svijetom”, izrekao je Putin.
Na Munchenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007., ruski predsjednik je citirao govor NATO-ovog tajnika Manfreda Wörnera iz 1990., koji je ustvrdio: "Činjenica da smo spremni ne postaviti vojsku NATO-a izvan njemačkog teritorija daje Sovjetskom Savezu čvrsto sigurnosno jamstvo." "Gdje su te garancije sada?", pitao je okupljene Putin, svega godinu dana prije nego li je NATO pozvao Ukrajini i Gruziji da postanu njegove članice. Predsjednik je tada izričito naglasio kako Rusija doživljava istočno širenje ovog vojnog saveza kao prijetnju.
"Mislim da je očito da širenje NATO-a nema nikakve veze s modernizacijom samog Saveza niti s osiguranjem sigurnosti u Europi. Naprotiv, to je ozbiljna provokacija koja umanjuje razinu međusobnog povjerenja. I imamo pravo pitati: Protiv koga je to proširenje namijenjeno?", poentirao je Rus, ničime ne odavajući da će ga zapadnjački mediji 15 godina nakon prozvati novim Hitlerom.
Ipak, samo rijetki elementi - uglavnom oni tzv. proruskog naboja - danas pamte kako su se prve naznake kancelarskih brčića na Vladimirovom licu počele pojavljivati još 2014. godine. Tada je, naime, nakon državnog udara na Majdanu (kojeg je podržao SAD), otpočeo osmogodišnji građanski rat u Ukrajini, a koji, u nešto drugačijem obliku, traje i danas. Za to vrijeme je u njemu ubijeno 14.000 ljudi, a više od 80 posto civilnih žrtava dolazi iz otcijepljenih regija Donbasa koje drže pobunjenici.
U siječnju 2022. američki dužnosnik specijaliziran za Rusiju prenio je da su "Rusi još uvijek zainteresirani za pravi dijalog", prema Washington Postu. Ruski je cilj, rekao je, "vidjeti je li Washington voljan razgovarati o bilo kakvoj vrsti obveze koja ograničava moć SAD-a." Ali u tjednima koji su uslijedili, prije ruske invazije 24. veljače, Washington je jasno dao do znanja da takva ograničenja ne dolaze u obzir.
Rusija je tada uložila dva osnovna zahtijeva. Kremlj je zatražio od SAD-a i NATO-a da vrate svoj vojni trag na razinu od prije 1999., povlačenjem ofenzivnog oružja i trupa iz država na ruskim granicama. Što se tiče Ukrajine, Moskva je tražila jamstva da se Kijev neće pridružiti NATO-u i da će konačno početi sprovoditi ono što je 2015. potpisala u Minsku - sporazum o okončanju rata s pobunjenicima u Donbasu.
SAD i NATO odbili su potpisati bilo kakav bilateralni sporazum o novom sigurnosnom okviru za Europu, niti odustati od obećanja iz 2008. kojim se Ukrajini obećavalo uključenje u sporni vojni savez. Doduše, SAD je tada pokazao spremnost da se razgovara o "recipročnim obvezama" i to zabrani raketnih sustava i raspoređivanja trupa u Ukrajini. "To nije bio jasan ustupak Rusiji", primijetio je New York Times, pošto je njena najvažnija pomorska baza na Krimu, a rat u Donbasu je i dalje aktivan.
Iako američki dužnosnici sada prikazuju ulazak Ukrajine u NATO kao sveto pravo, to nije uvijek bio slučaj. Fiona Hill, bivša stručnjakinja Bijele kuće za Rusiju, od toga je odgovarala tadašnjeg predsjednika Georgea W. Busha. “Upozorili smo ga da će Putin približavanje Ukrajine i Gruzije NATO-u smatrati provokativnim potezom koji bi vjerojatno izazvao preventivnu rusku vojnu akciju”, prisjetila se Hill. “Ali na kraju, naša upozorenja nisu poslušana.”
Kako bi nastavio ovu Bushovu politiku, Joe Biden je bio spreman riskirati rat. Upitan je li proširenje NATO-a na Ukrajinu bilo "na stolu" u kontaktima s Rusijom prije invazije, savjetnik State Departmenta Derek Chollet je odgovorio: "Nije." SAD je, prisjetio se, "jasno dale do znanja Rusima da je voljan razgovarati s njima o pitanjima za koja smatra da je ruska zabrinutost na neki način legitimna. "Budućnost Ukrajine u NATO-u smatra se “nepitanjem”, rekao je Chollet.
Kad je riječ o mirovnom procesu iz Minska, SAD je odbio upotrijebiti bilo kakav utjecaj kako bi gurnuo Ukrajinu u njegovu provedbu. U završnoj rundi pregovora, samo dva tjedna prije ruske invazije, ključna prepreka je bila protivljenje Kijeva pregovorima s proruskim separatistima. Čak i dok su "razgovori u zastoju, a prijetnja rata postaje sve prisutnija", izvijestio je Washington Post, "nije jasno koliki pritisak SAD vrši na Ukrajinu da postigne kompromis s Rusijom".
Odbijajući izvršiti pritisak na Ukrajinu u smjeru mira, Bijela kuća je prešutno stala na stranu ukrajinske krajnje desnice, koja je prijetila da će svrgnuti Voldomira Zelenskog ako ispuni svoje obećanje na kojem je osvojio predsjednički mandat: okončanje rata. NY Times je u veljači primijetio da bi Zelenski "preuzeo ekstremne političke rizike ako postigne mirovni sporazum", budući da bi njegovu vladu "mogle poljuljati i možda svrgnuti" ultra desničarske skupine. "Ako bilo tko iz ukrajinske vlade pokuša potpisati takav dokument," upozorio je čelnik ekstremno desne Demokratske sjekire, "milijun ljudi će izaći na ulice i ta vlada će prestati biti vlada."
Nakon što je popustila ovim prijetnjama i tako izbjegla mir s proruskim pobunjenicima, ukrajinska vlada je eskalirala napade na njihov teritorij. U tjednu prije ruske invazije, međunarodni promatrači iz Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) zabilježili su nagli porast kršenja primirja na području Donbasa. Alfred de Zayas, bivši posebni izvjestitelj UN-a, je obznanio da je u Ukrajini od 15. veljače zabilježena 41 eksplozija u područjima prekida vatre. To se povećalo na 76 eksplozija 16. veljače, 316 17. veljače, 654 18. veljače, 1413 19. veljače, ukupno 2026 20. i 21. veljače i 1484 22. veljače. Izvješća OESS-a pokazala su da je velika većina utjecaja eksplozija topništva bila na separatističkoj strani.
Rusija tvrdi da je ovaj porast napada pokazao da je veliki ukrajinski napad neizbježan, prisiljavajući Moskvu da djeluje preventivno. Kakva god bile namjere ukrajinske vlade na bojnom polju u Donbasu, njihovo odbijanje da tamo pregovaraju o okončanju rata bilo je nepogrešivo jasno. U isto vrijeme, američkom Kongresu je Adam Schiff objašnjavao slanje oružja Ukrajini kao način da se SAD može "boriti protiv Rusije tamo, da se ne bi trebali boriti protiv Rusije ovdje".
Zelenski je 19. veljače ujedno odbio i njemački mirovni apel da se Ukrajina "odrekne svojih NATO aspiracija i proglasi neutralnost kao dio šireg europskog sigurnosnog sporazuma". Ali predsjednik je rekao "ne". Taj odgovor je "njemačke dužnosnike ostavio zabrinutima da šanse za mir blijede". Rusija je napala Ukrajinu pet dana kasnije.
Osvrćući se na razdoblje prije invazije, Jack Matlock, američki veleposlanik u SSSR-u, zaključio je “da je Ukrajina bila spremna poštivati sporazum iz Minska, priznati Donbas kao autonomni entitet unutar Ukrajine i obećati da neće ući u NATO”, tada bi rat “vjerojatno bio spriječen”. Međutim, otkad je invazija počela, SAD je "zadržao isti stav prema Moskvi: Ne angažirajte se", napisao je Washington Post u srpnju. Amerika je umjesto toga odlučila biti partner u ratu, trošeći desetke milijardi dolara na oružje i drugu vojnu potporu.
Dok Ukrajina ulazi u još jednu ratnu zimu, ovaj put suočena s pojačanim ruskim napadom, Bidenova administracija očito ni dalje nije raspoložena okončati krizu koju je pomogla započeti. U intervjuu za CNN, predsjednik je izjavio da se "nema namjeru" sastati s ruskim kolegom na nadolazećem summitu G20. "Ne namjeravam, niti je itko drugi spreman pregovarati s Rusijom", poručio je Biden.
Washington Post je nedavno izvijestio i da, privatno, američki dužnosnici priznaju da ni Rusija ni Ukrajina nisu sposobne izravno dobiti rat, ali su odbacili ideju posredovanja ili guranja Ukrajine za pregovarački stol. Kažu da ne znaju kako izgleda kraj rata, kako bi mogao završiti ni kada, inzistirajući da to ovisi o Kijevu. "To je odluka koju trebaju donijeti Ukrajinci", rekao je visoki dužnosnik State Departmenta. "Naš je posao sada pomoći im da budu u apsolutno najboljoj vojnoj poziciji na bojnom polju... za onaj dan kada odluče sjesti za diplomatski stol."
Ako SAD zna da njihov saveznik Ukrajina nije “sposoban dobiti rat”, zašto ga onda odlučuju produžiti? Navedeni cilj da se Kijev stavi "u apsolutno najbolji vojni položaj na bojnom polju", nudi se već mjesecima. Ipak, tijekom tog vremena Rusija je zadržala oko petinu ukrajinskog teritorija i pripremila se za veliku eskalaciju. U tijeku je i raspoređivanje oko 300.000 rezervista, a nedavno je izvela najžešći raketni baraž do sada, uzrokujući ozbiljnu štetu ukrajinskoj civilnoj infrastrukturi, kao što su, uostalom, američki dužnosnici i predviđali.
Američko odbacivanje diplomacije oko Ukrajine je potkrijepila i već spomenuta Hill koja je, citirajući "više bivših visokih dužnosnika SAD-a", napisala da se u travnju ove godine "činilo da su se ruski i ukrajinski pregovarači provizorno složili oko obrisa dogovorenog privremenog rješenja". Prema ovom okviru, Rusija bi se povukla na svoj položaj prije invazije, dok bi se Ukrajina obvezala da se neće pridružiti NATO-u "i umjesto toga primiti sigurnosna jamstva od niza zemalja".
Navodeći da su američki dužnosnici bili upoznati s ovim okvirnim sporazumom, Hill također potvrđuje prethodne vijesti da je Washingtonov mlađi partner u Londonu bio angažiran da ga osujeti. Kako su izvijestili ukrajinski mediji, pozivajući se na izvore bliske ukrajinskom predsjedniku, britanski premijer Boris Johnson otputovao je u Kijev u travnju i prenio poruku da Rusiju "treba pritiskati, a ne pregovarati s njom". Johnson je također obavijestio Zelenskog da “čak i ako je Ukrajina spremna potpisati neke sporazume o sigurnosnim jamstvima s Putinom,” njegovi zapadni pokrovitelji “nisu”. Razgovori su odmah propali.
Nakon što su u prvim tjednima rata potkopali izglede za pregovorima o miru, posrednički ratnici u Washingtonu su otvoreno proslavili svoj uspjeh. "Sviđa mi se strukturni put na kojem smo ovdje", kazao je republikanski senator Lindsey Graham. "Sve dok Ukrajini pomažemo oružjem koje im treba i ekonomskom potporom, borit će se do posljednje osobe."
Kao što je Washington Post izvijestio u lipnju, Bijela kuća je voljna "podnijeti čak i globalnu recesiju i sve veću glad" kako bi Rusiji priuštila poraz. A plan o dugotrajnoj vojnoj i gospodarskoj kampanji protiv Rusije provodi se usprkos svijesti da Ukrajina može proći još daleko gore. “Neki američki dužnosnici izražavaju zabrinutost da najopasniji trenuci tek dolaze”, prenosi New York Times, navodeći da je do nedavno “Putin izbjegavao eskalaciju rata na načine koji su ponekad zbunjivali zapadne dužnosnike.” Za razliku od američkih vojnih kampanja u Iraku, Rusija je "napravila samo ograničene pokušaje da uništi kritičnu infrastrukturu ili da gađa zgrade ukrajinske vlade".
Nažalost, onda je došao trenutak napada na Kerčki most što je, očekivano, bio okidač za daljnju eskalaciju sukoba. Nakon toga je Rusija prestala zbunjivati američke vojne analitičare i dala se u onesposobljavanje kritične ukrajinske infrastrukture, vršeći napade dronovima i projektilima na elektrane, trafostanice i ostala energetska postrojenja, što je smanjilo ukrajinski kapacitet generiranja struje za trećinu.
Umirovljeni admiral Mike Mullen pozvao je nedavno Bijelu kuću da pronađe način za deeskalaciju. O Bidenovom upozorenju na nuklearni Armagedon, Mullen je rekao: “Mislim da se moramo malo povući i učiniti sve što možemo da pokušamo doći do stola kako bismo riješili ovu stvar... Što prije, to bolje." Da je to sasvim moguće potvrđuje priznanje Dana Ricea, savjetnika zapovjednika ukrajinske vojske, koji je rekao da Rusija "pokušava doći za pregovarački stol, kako bi se pokušala vratiti na linije iz 2014. godine". Dakle, iako prevladava narativ da Rusija želi osvojiti cijelu Ukrajinu i da su razgovori beskorisni, visoki savjetnik ukrajinskog vojnog čelnika tvrdi suprotno. "Ali Ukrajina to ne želi ni čuti nego želi svu svoju zemlju natrag na linije iz 91.", poručuje Rice.
Na razgovorima u ožujku, Putin je rekao: “Predstavnici Kijeva izrazili su prilično pozitivan odgovor na naše prijedloge... Ali mirno rješenje očito nije odgovaralo Zapadu, zbog čega je, nakon određenih dogovorenih kompromisa, Kijevu naređeno uništiti sve te sporazume.” Krajem listopada, dva dana nakon što je Finska ostavila otvorenu mogućnost raspoređivanja nuklearnog arsenala NATO-a, je pričao u još pomirljivijem tonu: "Imamo poruku za NATO: prestanimo biti neprijatelji, hajdemo živjeti u harmoniji. Idemo u dijalog, u mir. Stalno se radi pritisak na nas. Koji je cilj? Cilj je napraviti Rusiju ranjivom i od nje napraviti alat za postizanje njihovih ciljeva. To je to, svi su sredstvo. A oni koji se ne slažu, koji ne žele biti oruđe, protiv njih se uvode sankcije, ekonomske restrikcije... To nije prošlo što se tiče Rusije i nikad neće. Rusija ne izaziva zapadne elite. Rusija traži samo svoje pravo da se razvija. Rusija ne želi napraviti bipolarni svijet, ne želi vladati svijetom."
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je također poručio: "Ako nam se pristupi s realnim prijedlozima koji se temelje na načelima ravnopravnosti i uzajamnog uvažavanja interesa, usmjerenih na pronalaženje kompromisa i ravnoteže interesa svih zemalja u regiji, odazvati ćemo se, kao što je uvijek bio slučaj u prošlosti." Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov također je rekao da bi bilo kakve pregovore o okončanju ukrajinskog rata prvo trebalo voditi sa SAD-om, za koji je rekao da ima "odlučujući glas". “Kijev ima legitimnog predsjednika i s njim je teoretski moguće postići bilo kakve dogovore. Ali, imajući u vidu iskustvo iz ožujka, ti dogovori ne znače ništa jer se mogu odmah poništiti po vanjskome diktatu", izjavio je.
Ukrajinski predsjednik je također iznio svoje uvjete u pregovorima, navevši da oni zahtijevaju kaznu za Rusiju. Objasnio je da bi to uključivalo više sankcija i njegovo uklanjanje iz Vijeća sigurnosti UN-a, zaštitu života Ukrajinaca, priznavanje ukrajinskih granica i nova sigurnosna jamstva za Ukrajinu. Također je pred kamerom potpisao zahtjev za hitni pristup NATO-u i upozorio da neće biti nikakvih pregovora dok je Putin predsjednik.
Zapad je također potvrdio da bi ukrajinski interesi trebali biti u središtu svih pregovora o okončanju rata, tako što su NATO države potpisale svoju predanost "pružanju podrške Ukrajini koja je potrebna za održavanje njezinog suvereniteta i teritorijalnog integriteta". Ta podrška, oslobođena svake potrebe za pokušajima diplomacije, se svodi na to da američki državni tajnik Antony Blinken obilazi Aziju, Afriku i Latinsku Ameriku, "u mukotrpnoj kampanji u zemljama koje su dale potporu Ukrajini, ali još uvijek oklijevaju dostaviti smrtonosnu pomoć." Dugoročno, rekao je visoki dužnosnik NATO-a za Politico, cilj Zapada je "učiniti Ukrajinu potpuno interoperabilnom s NATO-om".
Unatoč svemu, diplomacija je pokazala znakove života kada je 30 demokratskih zastupnika u Kongresu uručilo pismo Bijeloj kući, pozivajući establišment da poduzme “proaktivan diplomatski pritisak" i "udvostručivši napore pri traženju realnog okvira za prekid vatre.” A o tome kakvo je preko Atlantika raspoloženje prema mirovnim pregovorima pokazuje to da je pismo povučeno nakon svega 24 sata, pod objašnjenjem da je u pitanju greška i da nikada nije trebalo ni izaći. Potpisnici su ubrzo objasnili da je ono potpisano prije nekoliko mjeseci, kada je situacija u ratu bila drugačija, i da nisu znali da se sada objavljuje.
"Svaki rat završava diplomacijom, pa će i ovaj nakon ukrajinske pobjede", poručuju naknadno pametni demokrati. Dakle, diplomacija se može dogoditi samo "nakon ukrajinske pobjede", što za Zelenskog znači ponovno preuzimanje Krima.
"Vrijeme je sve u javnoj politici, pisma se pišu kao odgovor na trenutak, a u politici trenuci prolaze brzinom svjetlosti", pojasnila je zastupnca Ilhan Omar. Zanimljivo, ista osoba je dva i pol mjeseca ranije napisala da su "posljedice preplavljavanja Ukrajine oružjem nepredvidive i katastrofalne, naročito kada se šalju paramilitarnim skupinama". A kao što je jedan viši pomoćnik Kongresa priznao: "Pustili smo najmekši probni balon na svijetu o diplomaciji, udario nas je grumenčić i odmah smo se povukli pod pritiskom."
Što se tiče Hrvatske, osim što se stavila na raspolaganje za obučavanje ukrajinskih trupa, njen premijer Andrej Plenković je na Krimskoj platformi u Zagrebu kazao: "Biti na strani Ukrajine je moralan i ispravan čin. Ne biti uz Ukrajinu znači biti uz Kremlj i s njegovim ortacima, biti protiv svih demokratskih načela", dok je predsjednik Sabora Gordan Jandroković ponosno izgovorio "Slava Ukrajini", pozdrav koji je obilježio neonacistički mandat Stepana Bandere, ukrajinskog marionetskog pandana Ante Pavelića.
Srećom za nas, Plenković je prekrupan, a Jandroković preferira bradu nad brčićima pa ne postoji ozbiljna opasnost od njihova ulaska u uži krug uzavrele kandidature vrhovnog ratnog huškača i (do)sadašnju Putinovovu poziciju suvremenog Hitlera. Konačno, za takvu kategorizaciju je svaki iole ozbiljni pretendent obvezan priložiti dokaz o makar minimalnom pokušaju prakticiranja suvereniteta - dokumentu kojeg hrvatske institucije, po dosadašnjim saznanjima, nisu ovlaštene izdati.
