Sergej Šojgu oduvijek je imao talent za PR. Šezdesetšestogodišnji ruski ministar obrane godinama je predsjedao vojnim kazališnim vježbama, obarao statistike o osoblju i hvalio se zastrašujućim novim oružjem - sve kako bi projicirao imidž ruske vojske u usponu pod njegovim vodstvom, piše Jutarnji.
Ali u samo 2,5 mjeseci otkako je Rusija pokrenula rat protiv Ukrajine, fasada koju je Šojgu pomno predstavio tijekom proteklog desetljeća raspala se u ružnu stvarnost, razotkrivajući nesposobnost i barbarstvo jedne od najvećih svjetskih vojski. Mnogi svjetski mediji pokušali su otkriti kako se i zašto to dogodilo, pa i poznati Washington Post.
Šojguova budućnost je sada na kocki. Nakon što se povukla od napada na Kijev, ruska vojska suočava se s golemim pritiskom da sačuva obraz i zauzme veći dio istoka Ukrajine, pa se i dalje postavljaju pitanja o tome koliko bi Šojgu trebao snositi krivnju za neuspjehe ruskih snaga - za razliku od ruskih vojnih čelnika i šefova obavještajnih službi za koje se smatra da su pogrešno procijenili koliko će Ukrajinci odoljeti.
"Postoje izvještaji da je ruski predsjednik Vladimir Putin vrlo razočaran načinom na koji se Šojgu pripremio za ovaj rat. Iako je često viđen kao mogući sljedeći ruski predsjednik, pitanje je može li politički preživjeti, premda mislim da Putin trenutačno nije u stanju tražiti odgovorne unutar ruske vlade", rekla je Tatjana Stanovaja, osnivačica političke konzultantske kuće R.Politik u razgovoru za Post.
Zasad nije posve jasno kakvu je točno ulogu Šojgu imao u planiranju invazije na Ukrajinu. Američki dužnosnici smatraju da je on bio jedan od rijetkih ljudi u Putinovu najužem krugu koji su bili upoznati s informacijama o nadolazećem napadu na Ukrajinu. Po obrazovanju građevinski inženjer koji nema vojno iskustvo, Šojgu gotovo sigurno nije preuzeo vodstvo u izradi plana vojne kampanje jer je taj zadatak vjerojatno pao na načelnika Glavnog stožera, Valerija Gerasimova, i ostatak vojnog zapovjedništva. No, Šojgu je kriv, kažu vojni analitičari, za stanje ruskih snaga. Reformski napori koji su počeli pod njegovim prethodnikom Anatolijom Serdjukovom zastali su nakon što je preuzeo vlast u Ministarstvu obrane 2012. godine. Odbacio je program uspostavljanja dočasničkog zbora u američkom stilu koji je mogao usaditi profesionalizam u niže činove. Ambicije za povećanje broja profesionalnih ugovornih vojnih osoba nisu u potpunosti ispunjene, dok je Ministarstvo izdašno trošilo na nabavu skupog naoružanja. Usto, Rusija je ušla u rat bez potpuno spremne borbene pričuve.
Rezultati su vidljivi u Ukrajini gdje se Rusija suočila s visokim postotkom žrtava i nedovoljno osoblja. Pljačka i ratni zločini, kao i loše održavana oprema, logističke pogreške i presretnute komunikacije, istaknuli su neprofesionalizam i nedisciplinu. Nakon što je Šojgu preuzeo dužnost ministra obrane, transparentnost unutar ruske vojske raspršila se u PR-ove narative, tvrde analitičari koji prate ruske snage. Ruska vojska, koju su izgradili Šojgu i Gerasimov, može generirati određenu količinu vojne snage u kratkom roku, ali je u konačnici potrebna mobilizacija kako bi se dobilo dodatno ljudstvo za borbu u velikom ratu, rekao je Michael Kofman, ruski vojni analitičar u istraživačkoj skupini CNA sa sjedištem u Virginiji, koji je ostao zbunjen zašto su pristali pokrenuti potpunu invaziju na Ukrajinu bez mobilizacije u Rusiji.
"Šojgu je izgradio vojsku koja je izgledala dobro u pokaznim vježbama i pokazala se učinkovitom u ograničenim ratovima, ali kada je bačena u veliki sukob, pokazala je da ne može povećati operacije i otkrila razmjere truleži u sustavu", izjavio je Kofman.
Autsajder među ruskom urbanom elitom, Šojgu je odrastao u južnom Sibiru u Republici Tuva, udaljenoj i siromašnoj regiji na granici s Mongolijom. Njegov otac, etnički Tuvanac, radio je kao urednik novina i sekretar regionalnog komiteta Komunističke partije, a majka, Ruskinja koja je odrasla u Ukrajini, radila je kao poljoprivredna službenica. Šojgu je postao građevinski inženjer, posvetivši velik dio svoje rane karijere projektima u Sibiru, ali je poslije napredovao na dužnostima Komunističke partije, preselivši se u Moskvu 1990. na poziciju u državnom građevinskom sektoru. U to su vrijeme najviši sovjetski dužnosnici, nakon nuklearne nesreće u Černobilu i razornog potresa u Armeniji, shvatili da je naciji potrebna profesionalna agencija za odgovor na katastrofe. Ono što je počelo kao Ruski spasilački korpus i postalo Ministarstvo za izvanredne situacije, bit će Šojguov feud dva desetljeća, dajući mu kontrolu nad vlastitim oružanim snagama sigurnosti nakon raspada Sovjetskog Saveza.
S novinarima se godinama pojavljivao u svakom većem požaru, zrakoplovnoj nesreći, poplavi ili potresu, izgrađujući imidž javne osobe koja je i danas pozitivna za mnoge Ruse. U anketama, on se nakon Putina dosljedno rangira kao jedan od političkih čelnika u zemlji kojima se najviše vjeruje. Dok je Putin bio mlad predsjednik, nije ga htio dirati jer je Šojgu bio previše eksponiran. U to je vrijeme Putin odbacivao moćne igrače iz 1990-ih i popunjavao najutjecajnije pozicije u ruskom biznisu i politici svojim prijateljima iz djetinjstva, bivšim suborcima iz KGB-a i rukama od povjerenja iz rodnog Sankt Peterburga. Autsajder Šojgu počeo mu se dodvoravati. Putinu je poklonio crnog labradora koji je postao vođin omiljeni pas, vodio ga na put u sibirsku divljinu pomažući ruskom vođi da osmisli istu vrstu grube slike koju je Šojgu napravio za sebe. Njegovo imenovanje ministrom obrane 2012. godine oduševilo je generale koji su se htjeli riješiti njegova reformski orijentiranog prethodnika koji je upao u korupcijski skandal. Dobili su što su htjeli jer se stanje uglavnom vratilo na stari sovjetski model gdje je vojska bila moćnija od osoblja Ministarstva i gotovo sama upravlja cijelim sustavom.
"Rusi su potrošili puno novca na vrhunsku opremu, ali nisu potrošili vrijeme, novac i energiju na stvarno reformiranje načina na koji su vođeni, kako su obrazovani i kako su upravljali svojim zapovjedništvom. I vidite što im se sada događa u Ukrajini", objasnio je anonimni stručnjak iz Pentagona.
U mjesecima prije nego što je Putin najavio svoju "specijalnu vojnu operaciju" protiv Ukrajine Šojgu se redovito pojavljivao kako bi postavio pozornicu za planove svog šefa i tvrdio da američki plaćenici pripremaju "provokaciju koristeći nepoznate kemijske komponente" na istoku Ukrajine. Na sastanku Vijeća sigurnosti 21. veljače, gdje je Putin prisilio svoje glavne savjetnike da iznesu svoje stavove o Ukrajini, Šojgu je lažno upozorio da će Ukrajinci krenuti u ofenzivu u istočnoj regiji Donbas i potaknuo strahove da bi Ukrajina mogla slijediti nuklearno oružje brže od Sjeverne Koreja ili Irana.
Ali, ubrzo nakon što je počeo rat i ruske snage počele se boriti na bojnom polju Šojgu je nestao. Prijedlozi za automatsko popunjavanje tražilica Google i Yandex prenijeli su intrigu:
"Nestao Sergej Šojgu."
"Srčani udar Sergeja Šojgua."
"Puč Sergeja Šojgua."
Putin je javno naredio vojnim tužiteljima da ispitaju kako su ročnici ruske vojske na kraju poslani u Ukrajinu, potaknuvši očekivanja političkog krvoprolića. Kad se Šojgu konačno pojavio, Kremlj je objavio da je ministar obrane jednostavno bio zauzet.
Šojgu je 29. ožujka ustvrdio da je Rusija postigla glavne ciljeve svoje početne kampanje degradiranjem ukrajinske vojske i da će se sada usredotočiti na "oslobađanje" Donbasa - što je, ustvari, smanjenje ambicija nakon neugodnih neuspjeha na bojištu.
Ipak, kada je Šojgu stigao u Kremlj 21. travnja odjeven u crno odijelo identično Putinovu, dobio je aplauz od svog šefa zbog preuzimanja kontrole nad Mariupoljem. Pogrbljen i stežući stol desnom rukom, Putin je naredio Šojguu da blokira gradsku čeličanu Azovstal - posljednju ukrajinsku pobunu - umjesto da juriša na postrojenje.
Politička analitičarka Tatjana Stanovaja smatra da je sa sastanka bilo jasno da se Putin prema Šojguu odnosio blago, što znači da ga ruski čelnik vjerojatno nije spreman javno kazniti. Čak i da se Putin usredotoči na Šojgua, ministar je poznat po svojoj lojalnosti.
"Ako Šojgu zbog ovoga mora pasti, to će se dogoditi", smatra i Michael Kofman. "I to će učiniti očekujući da će ga Putin zaštititi, kao što je štitio druge. U tom režimu, ako se vidi da ste lojalni i morate podnijeti pad, Putin se obično brine o svojim sljedbenicima."